Iz Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«

Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.«

To reče da označi kakvom će smrću umrijeti. (12,20-33)

Jesmo li prošle nedjelje pretjerali kad smo govorili o stupnjevima zrelosti vjere. Ima li to smisla, vjerujem da su se neki pitali.

Peta nedjelja korizme svojim biblijskim čitanjima ne samo da nam daje za pravo, nego još više pojačava temu zrelosti. To čini na najozbiljniji mogući način.

Kako?

U prvom čitanju prorok Jeremija, nakon što je upućivao najteže kritike Izraelcima za mlakost u vjeri i neiskrenost pred Bogom, sada naviješta nešto novo i veliko. Najavljuje novi savez: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce. I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.

Srce!

Zakon Božji, odnosno riječ Božja od sada će biti u srcu Njegova naroda. Božja riječ odiše Njegovim Duhom. Ako je narod primi srcem, to znači da srcem prima samoga Boga. Onda više neće biti mlaki i neiskreni saveznici. Čovjek je odavno u srcu Božjem – konačno i Bog treba stići u čovjekovo srce!

Sve to bi značilo da je srce naroda promijenjeno. Jer svom Bogu pristupa drugačije nego do sada. Čovjek i narod koji uđe u takvu promjenu ulazi u novi život. Jer svom Bogu otvara nove prostore da može djelovati. Omogućuje Mu da može izliti svoj blagoslov. Jer on je znak povećanog zajedništva s Bogom i ne može se dati srcu koje Mu ne želi bliže prići.

Glasoviti pokajnički Psalam 51, u kojem se molitelj kaje za svoje grijehe, naglašava upravo tu stvar: čisto srce stvori mi Bože. Jer bez srca koje u sebe odlučuje primiti Boga više i punije nego prije, kajanje nema smisla. Jer kajanje zapravo znači odluku udaljiti se od grijeha i ujedno približiti se Bogu.

Drugo čitanje i evanđeoski odlomak nam govore o Isusovoj muci i smrti u koju dragovoljno ulazi. Za nas. Ali ona nije nešto samo Njegovo. Sin Božji kaže: ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Pri tom želi da njegov učenik ide s Njim kroz patnju, jer je prije toga rekao: tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.

Kada poruku prvog čitanja i psalma te drugog čitanja i evanđelja stavimo skupa, možemo se pitati: kakve bi veze trebala imati promjena srca s patnjom?

Ovdje dolazimo do nečega što nije rečeno u današnjim čitanjima, ali proizlazi iz mnogih tekstova Staroga i Novoga zavjeta. Već je Stari zavjet smatrao da u našem svijetu stvari ne samo da ne idu dobro, nego je on u velikoj mjeri poremećen. U njemu ne vlada pravednost, ne drži se do mudrosti itd. Rješenje će nastupiti, smatrali su, kada Bog učini kraj ovome svijetu i uspostavi svoju vladavinu – kraljevstvo Božje. Novi zavjet u tom smislu još je izravniji: poremećenost svijeta nije slučajna – on je pod vlašću Kneza ovoga svijeta, Oca laži. Onoga koji je kušao Isusa u pustinji i nudio mu sva kraljevstva ovoga svijeta. Očito, ona su pod njegovom vlašću. Inače ne bi bilo toliko ratova, siromaštva i svih drugih zala za koje se dobronamjeran čovjek može samo čuditi: kako je moguće da ljudi idu dotle i to čine jedni drugima?

To je svijet koji se opire Bogu. Zato nije prihvatio Njegova Sina. Ne samo da nije prihvatio, nego ide dotle da će ga osuditi, mučiti i ubiti. Znajući što je sa svijetom, Isus ipak nije ustuknuo. Ušao je u sudar sa silama koje drže ovaj svijet u kaosu.

Tko će s Njim? Tko će stati uz Njega? Zato nam kaže: hoće li tko za mnom, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izguit će ga…

Dakle, riječ Božja pita nas ove nedjelje kakvo je naše srce? Gdje ono želi biti? Želi li biti s Isusom koji ide protiv tame i kaosa ovoga svijeta ili – da nam bude lakše – radije ćemo mudrovati i tražiti načine da se s ovim svijetom uskladimo. A to znači pristati uz laži i nepravde samo da bismo imali manje neprilika.

A sve može početi lako, gotovo neprimjetno.

Toliko skriveno da čovjek misli da se ne događa ništa posebno.

Evanđelje po Ivanu govori o dva razloga zbog kojih ljudi nisu prihvatili Sina Božjega. Jedni su smatrali da imaju sve što im je potrebno i nisu osjećali potrebu da ga slušaju. Imamo mi svoj način kako se obraćamo Bogu. Mi ćemo kao i do sada. I tako su nastavili biti dio staroga, poremećenog svijeta.

Drugi su tražili slavu jedni od drugih a slavu od Boga jedinoga nisu tražili. Važno im je da se svide drugima, da ih hvale, da im se dive, da ih trebaju… Da, sve su to normalne ljudske potrebe. Međutim, ako vjerniku u bitnim stvarima važnije da što će ljudi misliti o njemu negoli što će misliti Bog, to znači da ide u pogrešnom smjeru. To znači da je dio onog svijeta nad kojim vlada Knez ovoga svijeta. Božjeg glasa ne sluša i ne slijedi.

Sve počne tako jednostavno, traženjem simpatije, naklonosti, podrške za ovo ili ono. A na koncu čovjek ode u pogršenom smjeru jer se nije pitao: a kako ću se svidjeti Bogu? Jesu li sve moje druge simpatije usklađene s odnosom prema Bogu i mogu li se uopće uskladiti? Koliki neće zastati i raščistiti ova pitanja.

Kamo će moje srce?

Čisto srce će uz Boga, za Sinom Božjim.

Zato: čisto srce stvori mi, Bože!

Vidimo, čitanja ove nedjelje prave oštar rez između onih koi pristaju uz Isusa i koji ne pristaju. Između onih koji su spremni stati uza Nj unatoč svemu i onih koji će prvo gledati gdje će kako proći, jer njihovo srce nije čisto i opredijeljeno za ono što je Božje.

Pokušaj da prošle nedjelje grupiramo stavove vjernika prema većem ili manjem prianjanju uz Boga bio je pokušaj pripremiti se za ovo što slijedi. Jer ova nedjelja kratko i jasno daje do znanja koje srce ide s Isusom a koje ne. Čija korizma je urodila plodom a čija je bila još jedan običaj proveden u mislima koje vjernika nisu dovele do bitnog i nisu mu pomogle mu da prijeđe tako važnu granicu. Da bude Božji. Sada, i kada je lako, i kada je teško, i uvijeke.