Iz Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.«  (3,14-21)

Sv. Pavao kršćanski život naziva utrkom.

A na utrkama prikazuje se prolazno vrijeme. Da trkač vidi gde je, napreduje li dobro ili gubi tempo i kasni za onim što je planirao.

Riječ Božja u misnim čitanjima ove nedjelje može nama, koji živimo svoju korizmu i negdje smo na pola toga perioda, pomoći da vidimo bolje gdje smo.

U prvom čitanju iz Druge knjige Ljetopisa vidimo sažetu sličicu: narod griješi, Bog mu šalje proroke da ga opominju, narod ne sluša, biva kažnjen a Bog poslije toga započinje novu inicijativu spasenja.

Drugo čitanje iznosi, također sažeto, ono što je Bog za nas učinio.

I evanđelje nastoji na najsažetiji način izreći što Bog čini i kako postupa prema nama.

Kako nam ova čitanja mogu pokazati naše „prolazno vrijeme“?

Kada ih čitamo, malo porazmislimo i potom ih ostavimo, što osjećamo? Kako nakon njih gledamo na svoj život?

Jedna grupa ljudi uočit će motiv kažnjavanja – Bog kažnjava narod! I reći će sebi: da to je to – i mi smo po kaznom! Zato nam je tako kako jest. Zato nemamo nade, sve ide loše i ne vidimo mogućnosti za promjenu, za nešto bolje. Gospodin je od nas daleko. To me zamara, opterećuje. Eto, iako pokušavam vjerovati, ni u vjeri ne pronalazim svjetlo. I ona me zapravo opterećuje…kao da se vrtim u krug i nikamo ne idem, ništa ne rješavam.

Druga grupa ljudi čita isti tekst. Čovjek iz ove grupe također vidi da se govori o kažnjavanju. Ni on ne voli kaznu, zapravo još više strepi od nje. Ali ide i korak dalje. Kad se od ovih riječi Božjih vraća i gleda na svoj život, razmišlja u srcu još neke važne stvari o kojima ljudi iz prve grupe ne vode računa.

On uz kaznu veže i krivnju. Jer da nije krivnje, ne bi bilo ni kazne. Svjestan je da ovo nije krivnja kao druge, jer čovjek se u životu može naći kriv na najrazličitije načine. Ovdje je u pitanju nevjera. Ne, nije u pitanju nevjera kao nevjerovanje u Boga, ateizam. Ovdje se radi o lošem odnosu prema Bogu i onome što On pruža. Radi se o nezahvalnosti za Njegove darove i napuštanju Saveza kojeg sam sklopio s Njim. U pitanju je ideja da postoji bolji put nego je Božji i potom praktično napuštanje vjernosti Bogu i Njegovoj riječi, Njegovoj viziji života. I zato razmišlja, gleda i prati nije li i on negdje zašao u područje nevjere?

Još jedan važan element odlikuje ljude u ovoj grupi. Nije lako razmatrati pitanje kazne i vlastite nevjernosti. To je teško i čovjek sam po sebi nerado u to ulazi. Međutim, oni to mogu jer pred očima nemaju u prvom redu samo sebe. Svjesni su da stoje pred Bogom. Njihova vjera nije samo nešto što oni čine, njihov napor. Ona je odnos s osobom Živoga Boga. U njoj nisu samo oni nego je i Bog. Iako i njih opterećuje krivnja kao i pitanje kazne, oni imaju jedno blago koje prva grupa nema. Njihovu dušu grije ono što se tako jasno vidi iz sva tri misna čitanja, iako su to veoma sažeti prikazi. Oni vide Boga koji je uvijek njihov – Ti. Bog uvijek iznova prilazi čovjeku. Bog koji ni nakon svega od čovjeka ne odustaje! Da, ranjava Ga nevjera, kad stvar dođe do granice posiže i za kaznom. Ali ne da uništi nego da odgaja. Jer grijeh, počinjeno zlo ne može nestati. Ono je razorna sila koja ruši čovjeka i sve što gradi, sve što mu treba za život. I poslije svega, unatoč svemu Bog ne odustaje od čovjeka. To je ono što grije dušu i daje snagu. Dodir s Njegovom ljubavlju podiže čovjeka da iznova – nakon pada – može nanovo ustati i krenuti opet u borbu. Da može vjerovati kako je moguće izići iz tog mučnog kolebanja između vjernosti i nevjernosti, blagoslova i prokletstva, blagodati mira i kazne.

Kada dovoljno uznapreduje, čovjek ulazi u treću grupu. I dalje je samo čovjek, podložan i napastima i grijehu. I dalje može napustiti Boga. Ali samo u teoriji. Ono što je proživljavao na prethodnoj razini toliko ga je pročistilo da sada više nema dvojbi. Upoznao je dovoljno i grijeh i Božju ljubav da je sada puno, neizmjerno skloniji činiti sve što zna i može kako bi odgovorio na Božju ljubav. Više nema iluzija o privlačnoj snazi grijeha koji vodi u stranputicu. Iza kojega ne može biti ništa dobro. Toliko puta je to doživio i osvjedočio se. Pa i kad je teško i čini se da teško pronazi Božje svjetlo, ipak će ga radije čekati negoli posegnuti za brzim i ugodnim rješenjem koji ga odvodi od Boga. Ne, takvo nešto nakon svega više sebi ne može dopustiti. I zato on svoj život ne može više zamisliti bez vjernosti Gospodinu. Božje svjetlo je ono što bez čega njegov život više ne bi bio vrijedan življenja. I zato sve što jest i što čini mora biti u tom svjetlu. Ispod toga ne može ići. On doista više ne može ljubiti tamu (Iv 3,19) i njoj se odazivati. On je dovoljno pročišćen da se može reći kako pripada svjetlu (usp. Ef 5,8). Prihvatio je svjetlo koje je došlo na svijet i ono će mu podati moć da postane dijete Božje (Iv 1,9-12).

Dragi prijatelji, to su tri osnovna tipa reakcije pred Božjom riječi 4. nedjelje korizme. Čovjek samo treba biti iskren prema sebi što ona u njemu pobuđuje dok je čita. I brzo će vidjeti dokle je stigao. Što opaža, čega se boji, čemu se nada, što može ili ne može utjecati na njega, dizati ga i nositi dalje…ili ga nastaviti rušiti i udaljavati od Boga. Brzo osjeti nazire li svjetlo i ljubav Božju, nose li ga oni i mijenjaju ili ne.

Kakav god rezultat bio, ne treba se uplašiti. Jer i oni koji su na trećoj razini, čiji je život protječe u ljubljenju Boga, nekoć su bili na početku, u prvoj grupi. Tu nema preskakanja nego samo može biti napredovanja. Sazrijevanje kroz pročišćavanje i rast u ljubavi prema Bogu.

Srce koje je Bogu otvoreno krenut će naprijed. A kad krene, ne mora sve znati, ne mora mu sve biti odmah jasno. Jer rješenje ionako nije u nama nego u Božjoj milosti. Onoga tko ide k njemu, On neće izbaciti (Iv 6,37).

To je vjerojatno jedina aktivnost na ovom svijetu koja ne može zastraniti ni podbaciti, bez obzira koliko o njoj ne znali. Jer prije nego ja tražim Njega, On traži mene! Zato treba samo imati volju i krenuti. Sve ostalo je u Božjim rukama koje nas sve vrijeme čekaju raširene u zagrljaj. Nitko nas neće ugrabiti iz Njegove ruke (10,28-29).

Naše je samo imati želju i krenuti a sve drugo će dati On jer milošću smo spašeni (Ef 2,4.8)!

Iz ovog ugla gledano, možemo reći: vjera se može shvatiti kao putovanje od sebe k Njemu.

Od početne posvemašnje orijentiranosti na sebe do kasnije posvemašnje predanosti Bogu, upravo kao što kaže i pjesma: zaboraviti sebe želim, uronit u Te srcem vrelim.

Dakle, dokle je stigla naša korizma? Adame, gdje si (usp. Post 3,9)?