2. nedjelja kroz godinu (II)

Iz Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.

Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.

(1,35-42)

Što će biti s Crkvom? Sad pričaju o ukidanju celibata – svećenici će se ženiti! Prije toga blagoslov homoseksualaca… Prije toga odreknuće pape Benedikta, prije toga afere s pedofilijom, prije toga sumnje u 2. Vatikanski koncil… Hoće li Crkva opstati? Nisu li ovo najave njezine propasti? Puno pitanja, puno sumnji, puno teških misli…brige, žaljenja.

Da, ne možemo sada i ovdje sve to raščlaniti i riješiti.

A što bi bilo da se navedene – i još tolike druge stvari koje bi se uz njih mogle navesti – nisu nikada dogodile? Bi li Crkva, bismo li mi kao zajednica vjernika bili bolji? Sigurno je za svaku zajednicu bolje kad nema spornih momenata, kad je ne nagrizaju sumnje. No, bismo li time imali riješene ključne probleme?

Ne, dragi prijatelji. Ključno ne bi bilo riješeno. A što je ključno?

Ivan Krstitelj Isusa u evanđelju naziva Jaganjcem Božjim. To je skraćeno u odnosu kad Ga je prethodni puta nazvao: „Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta“!

Ne grijesi, nego grijeh svijeta! Za naše pojmove, čudan izraz. Ivan ima drugačije gledište od ostalih evanđelista pa i ostatka Novoga zavjeta. Stvari gleda u dubinu, koliko god je to moguće spoznati i izreći.

Grijeh svijeta jest odbijanje vjerovati u Boga. To je tama u kojoj živi čovjek koji se zatvara pred svjetlom Božje objave; nju će Jaganjac će raspršiti svojom žrtvom na križu. To je ključno. To treba biti riješeno.

Netko će reći: pa zar mi vjernici to nismo riješili? Bilo bi divno da jesmo. No, život nas demantira. Ono što smo čuli da se događa po umornoj, raskršćanjenoj Europi, dolazi i kod nas. Sve je manje ljudi koji su svjesni svojega grijeha, sve je manje ispovijedi. Ah, to – reći će netko – pa nije to najvažnije. No, stanje nije bolje ni kad se gleda na upoznavanje vjere, odgoh djece i mladih u vjeri. A tek kad pogledamo Caritas – ubacuje se upravo onako kako je Isus rekao da ne smije biti – ubacujemo od svog suviška!

U kojem pogledu crkvenog života napredujemo kao zajednica?

A sve to nije povezano s onim prvo nabrojenim spornim događanjima u Crkvi. Mi, obični vjernici, ne bismo trebali biti sporni, zar ne? Ali…

Tko od nas može reći da iz godine u godinu sve bolje spoznaje svoju grešnost? Tko uopće želi na nju misliti? A to nije drugotna tema. Nipošto. Jer grijeh je ono što me odvaja od Boga. To su sve one male i velike stvari u kojima se slobodno  svojevoljno odvajam od Njegova svjetla i skrećem u tamu. To je moj život bez Njega, mimo Njega ili čak protiv Njega.

To je temeljni grijeh. Ako ne primjećujemo da se nismo primakli Bogu, nismo se sjedinili s Njim, uvijek vidimo razloge zašto je bolje odmaći se od Njega, to neće biti bez posljedica. Ne može biti. To će se odraziti na bezbroj naših misli koje neće biti na onoj visini na kojoj su mogle biti, a da se o riječima i djelima koje će potom uslijediti i ne govori.

Tu kao zajednica padamo. Padamo u toj mjeri da su sve rijeđi i rijeđi pojedinci koji se ozbiljno trude živjeti uistinu kršćanski.

Mi, kao zajednica u cjelini, o tome sve manje i mislimo. Smatramo to nebitnim. A što je vjerniku bitnije od njegove blizine s Bogom? Što li mu je hitnije riješiti negoli ovaj problem?

Nije čudo da se događa promjena kolektivnog mentaliteta. Usklađujemo se trendovima svijeta, djecu i mlade nam odgajaju mediji, influenceri i influencerice koji ni sa sobom i sa svojom djecom ne mogu izići na kraj. I sve to postaje normalno. I mi to gledamo kao nešto što se samo po sebi razumije, kao da mora tako ići, kao da ne može drugačije.

Ovih dvojica učenika u evanđelju, nakon što su bili s Isusom, nakon što su ušli do neke granice u bogatstvo Njegove osobe, oduševljeno idu svojim milima i dragima i zovu ih. Radosni su što im mogu govoriti da i oni mogu k Jaganjcu koji oduzima grijeh svijeta.

Tek kad pogledamo njih – sretne što ih netko može približiti Bogu – tek onda vidimo gdje smo mi. Kad vidimo kako radosni trče svoje bližnje povesti k Isusu, ne možemo ne upitati se: što su oni to otkrili a mi nismo? Kako bi bilo lijepo da i nama sija isto svjetlo?

Evo, dragi prijatelji, s tim mi kao crkvena zajednica rastemo ili padamo. Ne s raznim vijestima, mišljenjima, senzacijama… Ne mogu nas one odijeliti od Boga. To možemo jedino mi sami. Našim stavom, našom odlukom hoćemo li mu prići i svoj život u potpunosti otvoriti Njegovu svjetlu ili ne.

Kad bismo to htjeli, osjetili bismo da nas nitko ne može rastaviti od ljubavi Kristove. Kroz sve bure i oluje išli bismo bez straha. S vjerom i pouzdanjem. Jer Bog svojih neće napustiti. On ne napušta. To možemo samo mi. Možemo to učiniti a da i ne primijetimo.

Zato hvala dvama Ivanima – Ivanu Krstitelju i Ivanu apostolu i evanđelistu – koji nas podučavaju ovu lekciju o grijehu svijeta. Da svi naši grijesi potječi iz ovog glavnog – grijeha svijeta. A iz njega potječu i sve naše odvojenosti od Boga kojih jesmo, kojih nismo i kojih ne želimo biti svjesni.

Kad bismo se s ovim glavnim girjehom suočili i donijeli pravu odluku, sve bi išlo drugačije.

Radosna je vijest – sve može biti drugačije! Zahvaljujući Jaganjcu koji odnosi grijeh svijeta. Koji i mene i tebe i sve nas može oprati, ubijeliti.

Ali ako ne želimo, onda se i sami svrstavamo u rane na tijelu Crkve. Onda se više nemamo kome čuditi i u koga upirati prst jer bi to bilo licemjerno. Jer ne može mi biti više stalo do onoga što je drugi propustio dati sebi negoli do onoga što sam ja sam propustio i tako sebe oštetio. Pruženi prst u tom slučaju govori da nemam vjere i ne vidim što propuštam, ali imam ispružen prst prema drugome. Da uhvatim neki jeftin poen, da se naslađujem i pokušam barem na taj – bijedna način – utišati savjest koja me uzalud doziva. Da preko ružnog pokušam sebe uljepšati.

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.