Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. ₂I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. ₃A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke; drže se predaje starih. ₄Niti s trga što jedu ako prije ne operu. Mnogo toga još ima što zbog predaje drže: pranje čaša, vrčeva i lonaca. ₅Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: “Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?”

₆A on im reče: “Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri, kad napisa: Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. ₇Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. ₈Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.” ₉Još im govoraše: “Lijepo! Dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju. ₁₀Mojsije doista reče: Poštuj oca svoga i majku svoju. I: Tko prokune oca ili majku, smrću neka se kazni. ¹¹A vi velite: ‘Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude ‘korban’, to jest sveti dar’, ₁₂takvome više ne dopuštate ništa učiniti za oca ili majku. ₁₃Tako dokidate riječ Božju svojom predajom, koju sami sebi predadoste. I još štošta tomu slično činite.”

₁₄Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: “Poslušajte me svi i razumijte! ₁₅Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje. ₁₆Tko ima uši da čuje, neka čuje!”

₁₇I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. ₁₈I reče im: “Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi ₁₉jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?” Tako on očisti sva jela. ₂₀Još dometnu: “Što iz čovjeka izlazi, te onečišćuje čovjeka. ₂₁Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, ₂₂preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. ₂₃Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.”

I

Evanđelist ne navodi sve okolnosti ovog izvještaja. S konca prethodne zgode znamo da je Isus s učenicima doplovio u Genezaret (6,53). Potom su počeli obilaziti okolicu naviještajući kraljevstvo Božje (6,54-56). U tom kontekstu doći će do polemike s farizejima i nekim od pismoznanaca o kojoj Marko ovdje veoma detaljno izvještava. Teme blagovanja i ritualne čistoće s njim povezane prožimaju tekst sve do konca 23. retka, uz neznatne promjene auditorija (7,11.17). Nakon toga pojavljuje se naznaka mjesta na kojemu počinje novo događanje – odlazak u kraj tirski (7,24). To su dovoljni razlozi da možemo 7,1-23 smatrati zasebnom cjelinom.

Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema… Marko i ovaj odlomak započinje na njemu omiljeni način – parataktički upotrijebljenim veznikom kai, i. Čitatelj na taj način stječe dojam da će ova polemika uslijediti kao još jedan u nizu događaja navedenih u genezaretskom kraju (usp. 6,53-56). U oči ipak upada upečatljivi kontrast: oko Isusa se skuplja mnoštvo koje za ozdravljenje treba samo dodirnuti samo skute njegovih haljina. To, kao i u slučaju žene koja je bolovala od krvarenja (usp. 5,25-30), jasno govori o snazi koja iz njega izlazi. S druge strane, k Isusu pristižu farizeji i neki od pismoznanaca koji o Isusu imaju već spreman – diskvalificirajući sud (usp. 3,6.22-30).

Činjenica da Marko navodi predstavnike dviju istaknutih religioznih struja kako su došli skupa sugerira da se radi o svojevrsnoj delegaciji; posebnu težinu ima stavljanje na prvo mjesto farizeja (za razliku od prethodne rasprave u 3,22 gdje su napad predvodili pismoznanci) jer oni su navedeni kao perjanica onih koji precizno obdržavaju pranje ruku i posuđa (usp. 7,3-4). Navedeni elementi upućuju na zaključak da Marko ovim izvještajem prikazuje novu etapu u sukobu religiozne elite s Isusom.

I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku. A farizeji i svi Židovi ne jedu ako prije temeljito ne operu ruke… Pristigli predstavnici religiozne elite uočili su razliku među Isusovim učenicima: jedni se drže a drugi se ne drže predaje starih (7,5). Evanđelist Marko svojim čitateljima donosi relativno opširan prikaz onoga što su obuhvaćali propisi o čistoći u pogledu blagovanja. U osnovi razlikovanja čistog i nečistog na religijskom planu jest uvjerenje da su neka mjesta, vremena, čini ili okolnosti spojivi odnosno omogućuju produbljenje povezanosti s Bogom, a druge nisu nego su po sebi odvojene od Boga ili su mu čak suprotstavljene; stoga ustrajati u kontaktu s oni što je nečisto znači odijeliti se od Boga ili čak suprotstaviti mu se. Farizeji i pismoznanci vjerovali su da odredbe o razlikovanju čistoga i nečistoga te njihovo obdržavanje potječu izravno iz objave na Sinaju (usp. 1 Mak 1,20.27), ali su prenošene usmenom predajom.

Zato farizeji i pismoznanci upitaju Isusa: “Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju?”… Isusovi oponenti tek sada odlučuju naglas izreći svoju primjedbu. Bas van Iersel primjećuje kako su do sada obično u izvještajima obično prvo spominjani Isus i njegovi učenici, a sada je Marko na scenu prvo uveo farizeje i pismoznance, čime vjerojatno želi naznačiti kako imaju inicijativu i ovdje nisu stigli slučajno. Tome dodaje i drugi važan moment: običaj da se pranje ruku sa svećenika prenese na židove u cjelini nije mogao biti na snazi prije Isusovog vremena. Ukoliko su ove napomene točne, to bi značilo da su farizeji i pismoznanci po svoj prilici ciljano došli čak do Galileje da bi pratili Isusa i njegove učenike te se, eventualno, uvjerili u ono što su čuli o njima. Dakle, nije riječ o usputnom susretu niti o izrazu dobroćudnog iznenađenja. Stoga ne iznenađuje oštar ton prijekora koga su uputili Isus: zašto tvoji učenici ne hode prema predaji starih..? Glagol peripateō, hoditi, koji stoji u grčkom izvorniku, prijevod je hebrejskog halak, hoditi koji je u kontekstu Staroga zavjeta predstavljao tehnički termin za moralno ponašanje. Temeljem tog glagola Izraelci su skovali imenicu halaka koja označava skup normi za pravilno življenje Zakona. Svjesno kršiti odredbe Zakona znači razvrći Savez s Bogom. Takvo ponašanje, posljedično, prekršitelja je stavljalo pred prijetnju najoštrijih kazni.

No, to nije sve. Učitelj je u ono vrijeme bio zadužen za poučavanje svojih učenika, ali i da bdije nad njihovim životom – hode li ili ne po Zakonu Gospodnjemu. U ovom slučaju farizeji i pismoznanci iz Jeruzalema – oznaka pripadnosti naglašava njihovo stremljenje pravovjernosti do u tančine – smatraju da su u prekršaju pojedinih učenika uočili nedopustivi propust njihova učitelja (usp. Lk 11,37-41). Dakle, u namjeri podizanja prigovora na ponašanje nekih učenika Isus prepoznaje da je, u krajnjoj, liniji objekt napada on, njihov učitelj. Vjerojatno je to jedan od razloga koji su potaknuli njegov izravan i energičan odgovor u sljedećem retku.

Dobro prorokova Izaija o vama, licemjeri… Svoj odgovor Isus započinje dižući protuoptužbu na farizeje i neke od pismoznanaca. Ukoliko je netko od čitatelja eventualno pomislio da naznaka njihova podrijetla iz Jeruzalema ne mora sugerirati njihove pretenzije na pravovjernost te da pitanje koje su postavili možda ipak nije optužba nego obično iskazivanje interesa za drugačiju praksu nekih od Isusovih učenika, sada je svaka sumnja otklonjena. Izraz hypocritēs, kojim ih je okarakterizirao Gospodin izvorno znači onaj tko pretendira na nešto ili glumac odnosno onaj koji se pojavljuje pod maskom – pod drugačijim izgledom negoli je njegov stvarni. Tim izrazom Sin Božji jasno je doveo u pitanje reputaciju koju imaju kao pripadnici duhovno prestižne sljedbe farizeja i pismoznanaca te, napose, konotaciju pravovjernosti koju dodaje činjenica da dolaze iz svetog grada Jeruzalema.

Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene… Kao temeljni nazivnik onoga što misli o farizejima i pismoznancima kada ih naziva licemjerima, Isus je odlučio upotrijebiti citat iz proroka Izaije (Iz 29,13 LXX). Namjerno uspostavljanje i održavanje raskoraka između onoga što se deklarira prema van i onoga što se gaji u srcu jest teška proroka optužba njegovim suvremenicima. Po svoj prilici, ovdje se radi o svjesnom suprotstavljanju volji Božjoj tijekom Sanheribove opsade Jeruzalema (703-701.g. pr. Kr.). Kralj Ezekija i njegovi dvorjanici odlučili su, protivno volji Božjoj, tražiti savezništvo s Egiptom protiv Asiraca; time su došli u raskorak s onim što izgovaraju dok u bogoštovnim činima časte svoga Boga. Ukoliko je tada riječ bila o strahu pred moćnim te izuzetno okrutnim invazorima a ipak je neposluh osuđen, Izaijine riječi tim su teža osuda drugih raskoraka do kojih dolazi poradi manje dramatičnih motiva, poput sebičnosti, častohleplja, borbe za sitne probitke i sl. Isusovi slušatelji – poznavajući kontekst u kojem je prorok izgovorio svoje riječi – svakako su ovoga bili svjesni.

Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske… Temeljni prijestup kojega Gospodin navodi u kontekstu spomenutog raskoraka između srca i vanjskih čina jest napuštanje Božjih zapovijedi da bi se držalo ljudske predaje. U sljedećem, 9. retku, upotrebljava još snažnije i konkretnije izričaje: dokidate Božju zapovijed da biste sačuvali svoju predaju. Umjesto napuštanja sada Isus govori o dokidanju Božje zapovijedi, a umjesto općenitog izraza predaja ljudska sada im spočitava da su to njihove predaje. Očito ih ne smatra pojedincima koji su nesvjesno žrtve kolektivne zablude nego predvodnicima trenda koji aktivno provode pogubnu praksu davanja veće važnosti svojoj negoli Božjoj riječi.

Mojsije doista reče: Poštuj oca svoga i majku svoju… A vi velite: ‘Rekne li tko ocu ili majci: Pomoć koja te od mene ide neka bude ‘korban’, to jest sveti dar’… Iako naizgled nema sadržajne povezanosti s temom pranja ruku i posuđa, kao primjer napuštanja Božje zapovijedi Isus navodi problem određivanja pomoći roditeljima i dara za žrtvenik. Počinje s činjenicom da Mojsije, odnosno Zakon donesen na Sinaju, već u Dekalogu nalaže poštovanje i brigu za roditelje. Odmah nakon zapovijedi poštuj oca svoga i majku svoju (Izl 20,12) Gospodin navodi najstrože impostiranu zabranu proklinjanja oca ili majke (usp. Izl 21,17). Evanđelist brižljivo u Isusovim riječima potcrtava protivnost: nasuprot ovim jasnim zahtjevima Zakona, odnosno Božjih zapovijedi, farizeji i pismoznanci tumače da dijete može uskratiti neko dobro roditeljima kojima im je mogao pomoći ako se zakune da će ga namijeniti kao dar na žrtveniku (Mk 7,11-12).

Upada u oči kako Isusova riječ podvlači da takvim ponašanjem farizeji i neki od pismoznanaca više ne dopuštaju ništa učiniti za oca ili majku (7,12). Čitatelj bi se mogao upitati: je li doista odlukom da neko dobro namijeni kao žrtveni dar, dijete spriječeno pomoći ocu ili majci? Ne može li im pomoći nekim drugim dobrom? U sljedećem odsjeku ćemo, smještajući ovaj tekst u socioekonomski kontekst 1. stoljeća, vidjeti da su se brojne izraelske obitelji onoga vremena često nalazile pred dilemom bi li s malom ušteđevinom koju su uspjele sačuvati radije platile liječenje svojih starih i bolesnih ili podmirile svoje porezne i liturgijske obveze u vidu žrtava.

I još štošta tomu slično činite… Prvi dio 13. retka po treći puta ponavlja optužbu da farizeji i neki od pismoznanaca dokidaju Božju zapovijed kako bi na njezino mjesto stavili svoju predaju (7,8.9b.13a). Ovako težak polemički sud nad svojim oponentima Isus izriče ne samo zato što se našao s njima u polemici. Činjenica da teme koje su ovdje istaknute nisu jedine nego štošta slično tomu čine jedan je od elemenata koji daju težinu ovakvu ponašanju. Drugi element nije manje važan nego je, dapače, još i ozbiljniji po svojoj naravi jer dira u same temelje teološke korektnosti kojom se čita riječ Božja i potom živi. Naime, Božje zapovijedi – kao i Božja riječi uopće – nisu dane pojedincima kako bi njihovim vršenjem ostvarili isključivo osobnu dobrobit i blagoslov za sebe, niti smiju biti shvaćane doslovno nego su uvijek dane za dobro sviju pa ih treba shvaćati i tumačiti u svjetlu dobote i ljubavi koje promiču; tumačiti ih protivno logici ljubavi također znači dokinuti riječ Božju svojom predajom. Time Isus završava svoje obraćanje farizejima i nekima od pismoznanaca (1,1).

Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje… Završivši polemiku s predstavnicima religiozne elite pridošlima iz Jeruzalema (7,1.6), Gospodin ponovno dozove mnoštvo (7,14) očito u namjeri da mu temu izloži na teološki dubljem nivou. Od njegova obraćanja mnoštvu imamo supstancijalno sačuvanu samo jednu rečenicu o tome da čovjeka ne onečišćuje ono što izvana ulazi u njega nego ono što iz njega izlazi (7,15). Početni poziv mnoštvu na slušanje i razumijevanje (7,14) svojim prvim dijelom podsjeća na poziv na slušanje prispodobe o sijaču (4,3), ali je dodatno pojačan pozivom na razumijevanje. Očito, Gospodin smatra da je bez posebnog napora uloženog u razumijevanje njegov slušatelj u opasnosti promašiti nužnu nit u ovako osjetljivoj materiji. Završne riječi u 7,16 (tko ima uši da čuje, neka čuje) jeka su sličnih poziva na slušanje (4,9.23) koje je Isus uputio učenicima i nakon što je iznio prispodobu o sijaču (4,1-8) i nakon njezina tumačenja (4,13-20). Čitatelj će lako zaključiti da je u cjelini ovo obraćanje moralo biti znatno duže, a evanđelist je od toga sačuvao srž u vidu principa (7,15) te završni poziv na slušanje (7,16).

Kad se Gospodin oprosti od mnoštva i uđe u kuću (7,17), učenicima će potanko razjasniti gore izneseni princip. Stoga ostaju neodgovorena pitanja: je li moguće da je mnoštvu rekao samo ovo što navodi Marko? Iz kojeg razloga učenici nisu bili u mogućnosti čuti obraćanje mnoštvu pa im je potrebno govoriti nasamo? U svakom slučaju, ovo što nam je sačuvao evanđelist Marko daje uvid u Isusov pristup temi. Iako je tekst kratak, daje uvid na dvije razine. S jedne strane, ovom rečenicom Sin Božji daje konkretan odgovor na prijekor farizeja i pismoznanaca iz 7,5b: Zašto tvoji učenici ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju? S druge strane, ovaj odgovor otkriva njegov stav prema stupnjevanju pojedinih odredbi Zakona. Umjesto ukidanja bilo koje stavke Zakona – pa ni odredbi o čistim i nečistim životinjama u Lev 11 – Isus ide za dubljim shvaćanjem starozavjetnih zapovijedi. Izvor nečistoće nisu, u krajnjoj liniji, pojedina jela nego glavna nečistoća s kojom čovjek može doći u dodir jest njegova vlastita nemoralnost. Iz Gospodinova postupka proizlazi da obdržavati riječ Božju ne znači primjenjivati je strogo i mehanički, nego promatrati njezinu duboku poruku i potom shvaćati esencijalnost odnosno prioritetnost pojedinog zahtjeva. Očito je kako Marko ovdje želi iznijeti problematiku odnosa prema autoritetu Staroga zavjeta, kao što će na sličan način evanđelist Matej učiniti putem svojeg odsjeka u kojemu Isus poučava o njegovoj neprozlanosti i načinu razumijevanja poruke koju nosi (Mt 5,17-48). Konkretizaciju ovog prinicpa, evanđelist je sačuvao za sljedeće retke u kojima je Isus sa svojim učenicima u kući.

I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. I reče im: “Tako? Ni vi ne razumijete?… Ova situacija donekle nalikuje onoj nakon što je Isus izgovorio prispodobu o sijaču (4,10): učenici su ponovo u kući te Učitelja ispituju o prispodobi. Kao i kod nerazumijevanja prve prispodobe (4,13), Gospodin je ponovo iznenađen činjenicom da njegovi učenici ne shvaćaju govor o (ne)čistoći. Kao i tada, sljedeću rečenicu opet posvećuje toj temi: ne shvaćate li ..? Čitatelj, temeljem toga, s pravom može postaviti pitanje: kako li je mnoštvo uspjelo razumjeti ako ni učenici – nakon toliko prijeđenog puta uz Sina Božjega – ne uspijevaju? Mogu li se Učiteljeve riječi tako, ni vi ne razumijete… odnositi samo na farizeje i pismoznance ili se odnose takođe i na mnoštvo?

Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi jer mu ne ulazi u srce… Princip kojeg je trebalo razumjeti Isus je već u 7,6, citirajući Iz 29,13, priopćio farizejima i pismoznancima: ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Princip jest, dakle, čašćenje Boga srcem. Zapravo, to je jeka čuvenog Shema Israel, slušaj, Izraele (Pnz 6,4) koji poziva: Boga ljubiti svim srcem, svom dušom i svom snagom. On je shvaćan kao temeljni princip za življenje i ispovijedanje Izraelove religije koji ističe nepodijeljenost; iz njega proizlaze sve ostale zakonske i religiozne teme te institucije. Isus će ga u razgovoru s pismoznancem proglasiti najvećom zapovijedi (Mk 12,28-34. U njemu je nepodijeljenost simbolizirana prije svega srcem, jer ono je smatrano središtem čovjekova bića; ukoliko je ono nepodijeljeno predano Gospodinu, tada uz njega prianja cijelo čovjekovo biće. Stoga je, i prema Iz 29,13, presudno ono što čini srce.

Temeljem ovog starozavjetnog nauka Isus izvodi jasan zaključak: s obzirom da hrana – koja god bila pa uzeta i neopranim/nečistim rukama – ne dospijeva u srce nego u utrobu i dalje prosljeđuje u skladu s fiziološkim zakonima, ona ne može onečistiti čovjekovo srce. To je ključni moment u njegovu izlaganju: jedino se srcem može istinski štovati Boga. Ovaj zaključak imat će važne praktične posljedice za život kako prve, tako i svih sljedećih generacija Isusovih učenika. Iz njega proizlazi da čistoća ruku, hrane, posuđa itd. nužno mora ostati u drugom planu.

Ako se sada u svjetlu ovih Učiteljevih riječi vratimo na početak odlomka, neizbježno se nameće zaključak: premda učenici ne shvaćaju najbolje pouku, ipak nisu beznadežan slučaj. Njihov postupak uzimanja hrane neopranih ruku Isus brani činjenicom da je presudan stav srca – time jamči da barem srce njegovih učenika ide putem iskrenog štovanja Boga.

Tako on očisti sva jela… Iako su na početku odlomka primijećeni samo neki od učenika (7,2) kako jedu nečistih, odnosno neopranih ruku, pri koncu izvještaja evanđelist konstatira kako je Isus svojim govorom očistio sva jela. Očito je kako će incident s (ne)pranjem ruku od strane nekih učenika te prigovor farizeja i pismoznanaca biti iskorišten da se donese konačan sud o ovoj temi.

U literaturi se vodi živa rasprava jesu li ova tema i njezina solucija bile i u kojoj mjeru aktualne u predmarkovskim predajama koje je evanđelist naslijedio, u kojoj mjeri je na oblikovanje ovog teksta utjecala situacija u zajednici za koju Marko piše Evanđelje itd. Premda nam nije potpuno jasan proces u svim njegovim ključnim segmentima, s gledišta razvoja crkvenog života te usklađivanja discipline evidentno je kako je sredinom 1. stoljeća došlo do značajnih promjena i to ne samo po pitanju pranja ruku nego i kada se radi o disciplini blagovanja kao i o obrezanju. Stoga je Markov konačni zaključak da je Isus očistio sva jela u potpunosti u skladu s porukom ključnih tekstova Novoga zavjeta koji govore o istoj problematici (usp. Dj 10,1 – 11,18; 15,1-35; Gal 2,1-14). Treba uočiti kako se ovdje, s jedne strane ne razrađuje valjanost starozavjetnih odredbi o čistoći jela i mogućnosti da ih judeokršćani i dalje obdržavaju, dok je na drugoj strani uočljiva podudarnost u pogledu konteksta: i Marko i gore spomenuti tekstovi proglašavaju čistim sva jela u kontekstu misija među poganima. Ovdje u Evanđelju one će uslijediti već u nastavku ovog poglavlja; u 7,24 Isus djeluje u Tiru i Sidonu, u 7,31 u Dekapolisu, u 8,27 u Cezareji Filipovoj itd. Kako sačuvati autoritet starozavjetnih propisa o čistim i nečistim životinjama (Lev 11) te ih uskladiti s Isusovim riječima kojima proglašava čistim sva jela? O ovom delikatnom odnosu govorit ćemo u sljedećem odjeljku.

Što iz čovjeka izlazi, te onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva… Na koncu ovog podužeg izvještaja, u 7,20-23 izlažu se primjeri onoga što može onečistiti čovjeka. Prve riječi ponavljaju ono što je već ranije bilo istaknuto kao temeljni princip: izvor nečistoće može biti samo čovjekovo srce (7,6.15.18). Samo je ono u mogućnosti da – poradi pogrešnih stavova, odluka i potom ostvarenih čina – čovjeka udalji od Boga ili čak suprotstavi njegovoj volji. Dakle, umjesto razmatranja izvanjskih čina na kojima su inzistirali farizeji i pismoznanci, Isus naglasak stavlja na moralno područje, na pitanje vrijednosti za kojima ide nečije srce.

Kao primjere onečišćujućeg djelovanja srca, evanđelist navodi 13 zala koja izlaze iz srca čovječjega. Slični popisi mana postoje i u drugim novozavjetnim knjigama, poglavito u poslanicama sv. Pavla (usp. Gal 5,19-21; 1 Kor 6,9-10; 2 Kor 12,20; Rim 1,29-31 itd). Moguće je uočiti njihovu vezu s Dekalogom, pri čemu bi većina od njih bila izraz nepoštovanja njegovih odredbi. E. J. Schnabel razaznaje drugačiju organizaciju ovoga kataloga mana: prvo su navedene zle namisli kao sveobuhvatna kategorija jer ukoliko one ispunjaju nečije srce, tada će njegovo djelovanje upravljati prema zlu; potom slijedi niz od 12 pojmova od kojih su prvih šest u množini i označavaju radnje koji se mogu ponavljati te se odnose se na odredbe Dekaloga (usp. Izl 20,13-15; Pnz 5,17-19.21), dok su drugih šest u jednini i označavaju mane na apstraktan način.

II

Evanđelist Marko brižljivo je izabrao kamo će smjestiti ovaj poduži tekst posvećen polemici jer ona donosi elaboraciju posebno važnog pitanja. Nakon što je tijekom tzv. galilejskih polemika (2,1 – 3,6) prikazao suprotstavljanje između Isusa i predstavnika religiozne elite u različitim temama (vlast otpuštanja grijeha, uključivanje grešnika u crkvenu zajednicu, post, obdržavanje propisa o suboti), sada je u krupnom planu pitanje ritualne čistoće, koja je – sudeći po iznimoj dužini i detaljiziranosti ove polemike – za evanđelista bila tema od prvorazrednog značaja. Stoga Marko pažljivo konstruira hod Gospodinovih učenika. Nakon prvog apostolskog putovanja uvjerili su se u snagu Evanđelja (usp. 6,12.30). U 6,31-44 blagovali su čudosno umnoženi kruh i na taj način stekli novo iskustvo Isusa koji je njihov eshatološki pastir. Akumulirana iskustva i spoznaje trebaju učenicima olakšati prianjanje uz Isusov revolucionarni nauk u delikatnoj temi lomljenja i blagovanja kruha u ranoj Crkvi. Jedno od najvažnijih pitanja u vrijeme nakon prve Pedesetnice bilo je kako impostirati njezinu unutarnju disciplinu u pogledu zajedništva stola tijekom euharistijskih slavlja (usp. Gal 2,1-14). Onima koji su se pitali kako uskladiti boravak u istoj prostoriji, za istim stolom između judeokršćana i kršćana obraćenih iz poganstva (usp. Dj 15,1-35), Markov izvještaj s jasnom poukom Sina Božjega trebao je pružiti nedvosmislen i pouzdan putokaz: nečistoća ne ulazi u čovjeka izvana nego kao mogućnost postoji u njegovu srcu. Kao dodatni, praktični argument koji potvrđuje novi pogled na pitanje (ne)čistoće služi odlazak u poganske krajeve odmah po završetku polemike (7,24-37), gdje će i za njih Gospodin upriličiti umnoženje kruha (8,1-9).

U ovako naznačene okvire Marko je smjestio temu koju je sada doveo do vrhunca. Zbog toga ovdje Isus progovara jasnoćom i oštrinom kojima nije u dosadašnjim polemikama (usp. 2,1 – 3,6; 3,22-30). Dvostruko pozivanje na Pismo te optužba da su svoje predaje stavili na mjesto Božje riječi, najoštrije su Gospodinove riječi religioznim liderima u dosadašnjeg tijeku evanđeoske naracije. Štoviše, sada se po prvi puta nakon obračuna s oponentima Isus kao pastir obraća učenicima i narodu kako bi otvoreno proglasio ono za što im je do sada pružio niz smjerokaza. Jer granice čistoga i nečistoga Sin Božji višekratno je prekoračio čineći djela spasenja: doticao je gubavca (1,41), blagovao s carinicima i grešnicima (2,15-17), ulazio u poganske krajeve (5,1-20), dopustio je da ga dotiče žena koja je bolovala od krvarenja (5,25-34), dotakao je mrtvu Jairovu kćer (5,35-42). To su bili pojedinačni čini koji su pažljivom promatraču nagovijestili novinu koju sobom donosi Sin Božji. Kako su u odnosu na pojedine odredbe Staroga zavjeta te na naslijeđene židovske predaje ovi postupci kreirali određenu napetost, bilo je potrebno dovesti evanđeosko pripovijedanje u narativnom smislu do vrhunca, odnosno do razrješenja. Evanđelist Marko je spomenute smjerokaze vješto uklopio s dinamikom učeničkog hoda, kao i s predstojećim Isusovim odlaskom u duže misijsko djelovanje među poganima, koje ima uslijediti u drugom dijelu 7. poglavlja. Stoga čitatelj stječe dojam kako je „sazrela situacija“ da Gospodar subote (2,28) objelodani nove smjernice za novu etapu povijesti spasenja koju postupno inaugurira. Iako je došao prije svega svomu izraelskomu narodu i duboko je ukorijenjen u njegov reliogiozni i kulturni identitet, Gospodin Isus delikatno pristupa momentu u kojem je potrebno širenje perspektive: vrijeme je da blagoslov obećan Abrahamu i njegovu potomstvu krene prema svim plemenima zemlje (usp. Post 12,3) – vrijeme je za otvaranje poganskim narodima.

Mogu li biti stavljene izvan snage pojedine odredbe Staroga zavjeta? Važno pitanje s kojim je sada čitatelj izravnije suočen negoli prigodom prethodnih Isusovih polemika s pripadnicima religiozne elite! Činjenica da je Gospodin prvo odabrao Abrahama i jasno mu naznačio svoj plan spasenja a tek potom sklopio s njim Savez i dao mu Zakon, ima duboke reperkusije na teološkom polju. Sv. Pavao je jednu od posljedica detaljno elaborirao u svojoj Poslanici Rimljanima. Ondje je u 4. pokazao kako opravdanje vjerom jest temeljna kategorija i za Abrahamovo potomstvo (budući Izrael) kao i za pripadnike svih drugih plemena koji će pristupiti obećanom blagoslovu. U toj perspektivi Savez s Izraelom i Zakon koji je kasnije ustanovljen stoje na početku jedne od etapa povijesti spasenja koja ima svoj početak, ali i svršetak (usp. Rim 4,13-17; Gal 3,5 – 4,7). Novu fazu povijesti, nagovijestio je na svoj način Trito-Izaija u 66,19-21. Važno je uočiti da je to prvi tekst Staroga zavjesta koji jasno najavljuje misije među poganima te ujedno daje do znanja da će prestati važiti neke ključne odredbe Zakona. Iz činjenice da oba presedana koincidiraju, može se zaključiti da među njima postoji nutarnja poveznica. Izaija, naime, govori o okupljanju na Sionu koje je plod misija: tada će braća iz svih naroda postati prinos Gospodinu (66,20) te će između njih on sebi uzeti svećenike i levite (66,21). Time je na nedvosmislen način najavljeno da prestaju važiti odredbe Zakona u disciplini iznimno važne institucije svećeništva. Trito-Izaijino proroštvo znakovito se podudara s ovim Markovim tekstom u kojemu se također govori o ukidanju starozavjetnih odredbi u kontekstu misija među poganima, koje će Isus poduzeti u nastavku ovog poglavlja (7,24 – 8,10). Dakle, prema Markovoj impostaciji događaja, došao je trenutak u kojemu je Gospodin Isus odlučio načiniti jasan prijelaz i najaviti svojim slušateljima početak nove etape povijesti spasenja. U novom svjetlu sada sija ona koju je programatski izrekao tijekom treće galilejske polemike: novo vino u nove mješine (Mk 2,22c)!

Ako gore spomenutu problematiku promatramo u kontekstu sredine ili druge polovice 1. stoljeća, odnosno iz vremena kada je Evanđelje po Marku napisano, ona postaje sasvim razumljiva i usklađena sa strujama toga perioda. Naime, na širem planu rane Crkve tada se događa velika novost koju su pripremili događaji u različitim mjestima i s različitim protagonistima. Petrovo viđenje koje je imao u Jopi o nečistim životinjama koje Bog proglašava čistim (Dj 10,9-18), potom znakovit posjet stotniku Korneliju kada se događa prvo krštenje neobrezanika tj. pogana koji dobivaju dar Duha Svetoga (10,24-48) te, na koncu, susret s apostolskim zborom u kojemu im pokušava razjasniti stvar (11,18) – sve su to iskustva kroz koja je Gospodin pripremao apostolskog prvaka za veliku novost koja je imala započeti. S druge strane, apostol Pavao je takođe imao dug put pripreme da bi spoznao i prihvatio ovu novost u kojoj će mu biti dodijeljena ključna uloga (usp. 9,1-31; 11,19-26; 13,1 – 14,21). Poradi te novosti dogodili su se neki od ključnih susreta koji su bili neophodni da bi se stvari dovoljno razbistrile i mogle biti prihvaćen od crkvene zajednice (Dj 15,1-35; Gal 2,11-14). Potaknuto snažnim impulsima božanskog nadahnuća, crkveno vodstvo je novim žarom pretraživalo sjećanja i predaje o Isusu. Sada su u novom svjetlu mogli bolje razumjeti tada još neslućeni domašaj njegovih riječi o tome da je on gospodar subote (2,28) te da će se, po Zaručnikovu ugrabljenju (2,20), novo vino ulijevati u nove mješine (2,22). Shvatili su, temeljem podudarnosti Isusovih riječi koje su im ostale u sjećanju s novim nadahnućima u pouskrsnom periodu, da je sada došlo vrijeme za ispunjenje najava koje su još starije – iz Starog su zavjeta. Dakle, umjesto mogućnosti da se radi o sumnjivim novotarijama, Crkva je ovim promjenama stupila na liniju drevnih obećanja u čijem ostvarenju treba dati presudan doprinos (usp. Rim 9,25-33; 10,14-15; Gal 2,1-10). Unatoč mnogim protivljenima.

Osim na diakroničkoj razini povijesti spasenja, Isusov način djelovanja duboko je zasijecao i u njezinoj sinkroničkoj perspektivi. Mijenjao je pogled na pojedine religiozne prakse te zahvaćao čak i u ekonomsku sferu njegovih slušatelja na osloboditeljski način. Naime, tijekom 1. stoljeća na socioreligioznom planu izraelsko društvo bilo je duboko podijeljeno na vladajuću klasu – koju su činili Rimljani te njima odani Izraelci – te na većinu koju su činili izraelski težaci. Potonji su svojom agrarnom proizvodnjom davali temelje na kojima počiva društveni ustroj, kao i u drugim bliskoistočnim društvima onoga vremena. Rimljani su svoju politiku provodili preko lokalne elite koja im se stavila na raspolaganje. Seljaci su trebali plaćati porez Rimu kao i lokalnoj vlasti te desetinu kao svoju religioznu obvezu. Ukupne godišnja davanja iznosila su do 40% uroda polja i stoke. Roditelji su po prirodi stvari pripadali starijem sloju stanovništva kod kojega su češće bolesti i poremećaji. Bolest, osim što je povezana s ekonomskim faktorima na različite načine, u Isusovo vrijeme bila je povezana i s grijehom: religiozna elita naučavala je kako su teže bolesti posljedica teških grijeha, a lijek ovomu nudili su u hramu uz posebne pristojbe. Time su najniži i najmanje imućni – a zapravo većinski – dijelovi stanovništva upadali u zatvoreni krug viktimizacije. S obzirom da su težaci bili progresivno opterećivani zahtjevima obredne čistoće – koja se postizala prinošenjem hramskih žrtava – dok bi istovremeno bili isključivani ukoliko ne uspiju platiti hramsku desetinu, u Isusu su pronašli proročku pojavu čiji nastup je pružao drugačiji pogled na njihov položaj i dostojanstvo. Onima koji su poradi neimaštine bili isključeni jer nisu uspjeli podmiriti sve obveze prema Carstvu i jeruzalemskom hramu, njegove riječi bile su ključ rješenja njihova problema. Praksa uključivanja isključenih i marginalaca stoji kao suprotnost ekskluzivističkim okupljanjima pismoznanaca i farizeja. Ako u ovom svjetlu pratimo Markovu naraciju, novo značenje dobiva činjenica da Sin Božji odmah od početka svoga javnog djelovanja čini mnoga ozdravljenja i oprašta grijehe jer time u ekonomskom smislu pomaže siromašnima. Stoga i ovdje, u oštroj polemici s zagovornicima hramskog sistema ritualnih čišćenja, ostaje na istoj liniji te otvoreno tvrdi kako njihovi zahtjevi za žrtvenim darovima (korban) predstavljaju kršenje Božje zapovijedi iz Zakona jer siromašnima nalažu prinošenje žrtava i na taj način ih onemogućuju brinuti o ocu i majci. Time otvoreno poziva narod odbiti zahtjeve farizeja te ih ohrabruje sačuvati minimalna sredstva potrebna za zadovoljenje elementarnih potreba svih članova obitelji.

III

U samoj srži ovog Markovog odlomka jest suprotstavljenost dvaju stavova. Prvi je farizejski stav, koji vodi u ropsku poslušnost ljudskim uredbama i stoga je u odnosu na Boga bezbožan, u odnosu na čovjeka je nemilosrdan jer vrijeđa njegovu ljudskost a u odnosu na druga stvorenja je iluzoran jer su u sebi sva dobra i čista. Drugi stav je Isusov, koji potvrđuje prvenstvo riječi Božje i stoga – zahvaljujući djelu otkupljenja – omogućuje obraćenje od tvrdoće srca prema raspoloživosti za dar ljubavi jer to je smisao čitavog ovog odsjeka o kruhovima. Iz suprotstavljenosti ovih dvaju stavova postaje razvidno zašto su učenici u prethodnoj zgodi zamjenili Isusa za utvaru (usp. Mk 6,49), što je motiv koji će ponovno izroniti u prvi plan pri koncu odsjeka (8,10-21). Naime, temeljni razlog njihove nesposobnosti prepoznati Isusa i otvoriti se njegovu Duhu u ovom je odlomku prikazan drastičinim primjerom. Ako je glavna zapovijed ljubavi prema Bogu i prema čovjeku (usp. 12,29s), primjer uskraćivanja dobara roditeljima jest drastičan primjer jer oni pripadaju kategoriji bližnjih koje je pod svoju zaštitu uzela čak i jedna od zapovijedi Dekaloga. No, mentalitet koji ne prepoznaje urgenciju odnosa prema bližnjima – u ovom slučaju prema roditeljima – i njegov primat u odnosu na zapovijedi podrijetlom iz ljudske predaje, nema mogućnosti prepoznati ono o kruhovima (6,52). Čudesno umnoženi i podijeljeni kruh jest plod solidarne ljubavi koja dijeleći krijepi i podiže život. Ondje gdje ove solidarnosti nema, gdje nema dovoljno duha da se dade prednost ni najistaknutijoj zapovijedi prema bližnjemu – a to je ona prema roditeljima – neće biti ni izgleda razumjeti logiku umnoženja kruha; sve skupa jest prepreka prepoznati Isusa. Očito, obvezatni preduvjet da bi učenici mogli Isusa prepoznati jest izići iz okova legalističkog mentaliteta. Treba dati prednost kruhu u odnosu na zakone, bratskoj ljubavi i solidarnom dijeljenju pred bilo kojim propisom i predajom koji utvrđuju nepravde i diskriminacije. Pa makar se radilo i o uvriježenom tumačenju religioznih zakona. Jer Gospodin nije dao nijedan zakon da bi vodio čovjekovom porobljavanju, ugnjetavanju, da bi ga stavio u podređeni ili nepravedni položaj. Naprotiv, sve odredbe sinajskog Zakona dane su da bi se osiguralo oslobođenje započeto izlaskom iz Egipta. I zato svako naučavanje i provođenje discipline koje nije na tom tragu, u sukobu je s izvornom nakanom božanskog zakonodavca. Stoga će svrhu Zakona moći ispuniti samo onaj tko živi vođen Duhom Svetim, samo on će se otvoriti čudu umnoženja kruha te u činu dijeljenja i bratske ljubavi prepoznati Isusa na djelu.

Isus ne ide protiv Zakona kao takvog nego je započeo borbu protiv legalizma. Legalističkim težnjama svojih sugovornika suprotstavlja svoj radikalizam kojim nadilazi zahtjeve Zakona. I na taj način se prikazuje još zahtjevnijim. No, njegova zahtjevnost neće se mjeriti brojem i sitničavošću pojedinih propisa nego zahtjevima koje stavlja na čovjekovo srce. On prije svega gleda na čovjekovu nutrinu i očekuje da se posveti onome što je suštinsko, a ne da se iscrpljuje preciznim obdržavanjem formalnosti. Farizejski tip religioznosti voli naglašavati ono što se može izmjeriti i kontrolirati, a to je moguće uglavnom s izvanjskim stvarima. Sin Božji ne želi se zadržavati na toj razini nego želi doprijeti u čovjekovu dubinu kako bi ga ondje potaknuo na otvaranje Bogu i prianjanje uza nj. Farizejski legalizam kreira obdržavatelje koji se nastoje uskladiti s normama, a ne ljude koji slušaju i tragaju za duhom Zakona, koji su sposobni otkriti i slijediti volju Zakonodavca da bi ispunili svrhu njegovih odredbi – ljubav. Stoga, iako vjeruju da časte Boga, upravo ih njihov stav od njega udaljuje. Ispunjavanje normi jest način kojim se zaobilazi Božju riječ i njezinu zahtjevnost. U krajnjoj liniji, farizejski legalizam nastaje iz nerazumijevanja i neprihvaćanja Boga te daje razlog da ga se čak i odbaci. Kad bi samo pojedine osobe, koje ga bestidno uvlače u svoje mutne poslove i pri tom se pozivaju na njegovu volju, shvatile da on s tim poslovima nema i ne želi imati ništa! No, oni uporno vjeruju da ih podržava dok njegovu riječ zamjenjuju svojim iznašašćima, dok umjesto u otajstva vjere ljude uvode u svoje mozgalice…

U religiji koja štuje biblijskog Boga, napetost između Božje riječi i ljudskih predaja zato lako prerasta u pravu dramu. Jer nasuprot smjelosti, radikalnosti i zahtjevnosti Božjeg projekta, čovjek je u stalno napasti tražiti zaklon, odmorište i sve vrste isprika kako bi opravdao nespremnost slijediti božanske smjernice. Dok Gospodin želi obnoviti zemlju i na njoj uspostaviti svoje Kraljevstvo, čovjek ide u suprotnom pravcu čak dotle da je u stanju iznaći i institucionalizirati mehanizme zahvaljujući kojima se smatra oslobođenim od božanskih zahtjeva. Bez obzira što će, u krajnjoj liniji, kao plod ovakvog (ne)djelovanja i sâm postati žrtva zakona i uredbi. Ovaj Markov tekst izvrstan je primjer ovakve prakse. Evanđelje Isusa Krista (1,1) kao cjelina želi nam reći: čovjek ima središnji položaj pred Bogom, on je iznad svakog zakona; završeno je višemilenijsko ropstvo jer Sin Čovječji – koji je gospodar subote (2,28) – čovjeka i njegovo dobro stavlja iznad svega. Čovjeku i njegovu dobru služi sve ono što Bog čini i zahtijeva, kako od anđela tako i od ljudi. Zato je Sin Božji postao jedan od nas – naš brat, prvorođenac (Kol 1,15)! Srce koje ovo prihvaća i pristaje uz Evanđelje Isusa Krista, čisto je. Prihvatiti dar Sina Božjega i krenuti njegovim putem, znači ući u srž, u čistu religiju čiji vrhunac je – opet za čovjeka – ostvario Sin Čovječji žrtvom na križu. Sve uredbe, rituali, simboli – sve treba voditi tome. I sve ima svoju vrijednost za pojedinca ukoliko može dokučiti na koji način ga religijske institucije i disciplina upravljaju k tom cilju. Ukoliko ne može, one su mu nametnute i umjesto da olakšavaju, oteževaju pa čak i sprječavaju hod prema cilju. Zamislimo kolika šteta je nastala ako su čitava pokoljenja s nevjericom slušala riječ Evanđelja i pri tom se oprezno pitala: je li moguće da je čovjek doista svrha svih Božjih zahvata kroz povijest spasenja – stvarno njemu pod noge sve podloži (Ps 8,7b)? Da, čak i biblijska vjera u praksi može biti pogrešno prikazana i može onemogućiti jasan pogled na ono što je sržno i najosnovnije, na svoj najdublji smisao. I tada nastaje velika šteta, čovjek je na gubitku jer se ometa Božje djelo spasenja. U tom svjetlu treba promatrati i svjesne odluke pojedinaca da traže zaklon pred božanskim zahtjevima. Od onih koje izgledaju bezazlene i skloni smo ih tretirati kao traženje predaha, olakšanje od pritiska i odgovornosti pa sve do suptilnih, ali i subverzivnih koje svjesno žele preinačiti plan spasenja i promovirati neke druge vrijednosti. Na taj se način neki od ljudi mogu osjećati veoma lako opravdani, neki imaju osjećaj da se uspinju na religioznoj ljestvici, u hijerarhiji. No, Isusova riječ otvoreno i nedvosmisleno stavlja stvari na njihovo mjesto: pred Bogom je čisto srce ono iz kojega ne izlaze zle misli i zli čini, ono koje ne nanosi zlo čovjeku. Učenici nisu u prethodnom odlomku shvatili duboki smisao umnoženja kruha: nije Isus samo utolio fizičku glad mnoštva nego je uprisutnio logiku kraljevstva Božjeg u kojoj se – poput kruha – ljubav dijeli. Ono što čovjekov život diže i krijepi moguće je dijeliti poput ljubavi – to je kruh naš svagdašnji (Mt 6,11). Učenici, ukorijenjeni u zakonima i uredbama, nisu doprli do Isusove poruke. I zato ga u lađici, u trenutku očitovanja njegova božanstva ne prepoznaju. No, to je ispit i današnjih učenika: pomažu li nam zakoni, predaje, običaji prepoznati Isusa ili ne? Držimo li svoje srce tako čistim da svakodnevno naziremo srce naše religije u odnosu prema čovjeku kojeg susrećemo? Ili više strahujemo što nećemo stići ruke oprati do lakata i ispoštovati sve uredbe i običaje? Opažamo li što nas zaista, u  dubinama onečišćuje?