Iz Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Propovijedao je Ivan: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«

Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskog i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!  (1,7-11)

Može li čitav život stati u jednu riječ?

Kao most između Isusova rođenja i odrasle dobi, dolazi krštenje – blagdan krštenja Gospodinova.

Znamo svi što je krštenje, barem je to jednostavno…tako misle mnogi.

Znamo li doista riječ u koju staje cijeli život, život Isusov?

Krštenje je u Isusovo vrijeme Izraelcima označavao obred u kojem se čovjek uranja u vodu i iz nje izranja. Simbol je to pranja kojim se skidaju nečistoće i čovjek priprema za približavanje Bogu.

Isus je ipak drugačije uronjen. Uronjen je u naš svijet, ušao je u našu ljudskost. A to znači da je uronjen i u našu grešnost. Nije morao radi sebe, ali prihvatio ju je radi nas. Jer ljubav uvijek želi ići za ljubljenim…da ga obgrli i zaštiti.

Postavši jedan od nas, Gospodin se ne srami stati među ljude koji se priznaju grešnicima i čekaju da budu kršteni. Mi smo danas došli dotle da ni Crkva – iako joj je to misija – nije sigurna smije li govoriti o grijehu. Ili, točnije rečeno, neki u njoj nisu sigurni. I tako se zamagljuje ono što je Isusu i ljudima oko Njega u Jordanu bilo jasno: grijeh je zlo i čovjeka treba osloboditi!

Stvar je toliko važna da Sin Božji – iako osobno grijeha nema – cijeli svoj zemaljski život posvećuje borbi protiv grijeha – da bi čovjek uživao slobodu djeteta Božjega.

Dok su drugi krštenjem ulazili u obred koji traje relativno kratko da bi time Bogu rekli kako želi biti Njegovi, za Isusa krštenje neće završiti ovdje u jordanskoj vodi, pri koncu ovog odlomka.

On čitav svoj život naziva krštenjem – uronjen u čovještvo, bit će uronjen u mutne dubine u kojima caruju razorne posljedice grijeha. Uronjen dotle da će ga grijeh izraniti i ubiti. Sam je najavio da će biti kršten krvlju. Uronjen u smrt jer je grijehu rekao NE…a sve da bi čovjek živio.

I zbog toga u kršćanstvu ući u krštenje nije samo obredni čin. Ono što se događa u času krštenja jest početak novoga puta koji traje cio život. Krštenjem započinje vjernikovo uranjanje u smrt – s Kristom umire grijehu. I, istovremeno, izranjanje jest izlazak na novi život.

Kada? Gdje? Svakog dana, svakog časa i u svakom činu se to treba događati. U onim važnijima mora. Ako se ne događa, to znači da idemo protivno onoga što se dogodilo s nama u obredu krštenja. U tom slučaju on postaje prazan, beznačajan. Jer smo ga opovrgli svojim životom.

I suprotno tome, ako ga životom potvrđujemo, onda možemo reći da je i kod nas cio naš život sadržan u jednoj riječi: krštenje.

Kako potresna slika: On, nevini Jaganjac, stoji među grešnicima…radi svakog čovjeka. Da nas opere, da bismo i mi bili Očeva milina!

I, na drugoj strani, kako tragično gledati kršćane koji ovo ne znaju i ne prihvaćaju. Koji smatraju: krstio sam dijete – nek smo i to obavili. Kao što se život ne može obaviti, kao što se ne može obaviti ljubav, ne može se obaviti ni krštenje. Ono se može samo živjeti jer je ono riječ koja sadrži čitav život.

Kakva veličanstvena razmjena: Isusovo krštenje Njegov je silazak, degradacija i poniženje jer se spušta ispod božanske razine do čovjštva, štoviše do grešnika i njihovih grijeha. A naše krštenje – prilika da se penjemo naviše, da rastemo u visine, sve do Boga i budemo Njegova djeca.

Da bi nama otvorio priliku, Isus je prestao ličiti na sebe. Iako je On trajni lik Božji, postao je čovjekom, ali stvari neće tu stati jer će Njegovo krštenje završiti vrhuncem tragedije i poniženja: obličjem više nije bio nalik (ni) čovjeku. Toliko toga teškoga da bi nama dao priliku za naše krštenje – za uspon, za nedokučivi kvalitativni skok.

Bogu zahvaljivati na tolikom daru znači provjeriti svoje krštenje. Ne detalje obreda nego detalje života i danas i ovdje i sutra treba stati u jednu riječ – krštenje.

Ostati samo na obredu krštenja značilo bi kao ostati na vratima, nikad ne ući u plesnu dvoranu i ne zagrliti svoju ljubav…ne započeti ples…