Vjerojatno Nova 2023. može biti sretna. Barem ljudi tako misle.

Kao da bi godina bila cigla koja ispada iz peći. Pa je onda jedna lijepo crvena, druga je ponešto bljedunjava, treća je garava s puno silikatnih zrnaca po sebi…stoga je ponešto neravna i gruba…

Tako mi ljudi gledamo na period vremena kojeg zovemo godina. Kao da bi dobra godina morala biti dobra svim ljudima, kao da bi u njoj svi morali dobro proći. Znamo, to je nemoguće.

No, ipak ima neke čari u tom iščekivanju da ipak Nova bude dobra…kao da ima dušu pa bismo voljeli da ima dobru dušu. Kao da bi ona mogla odlučiti kakva će biti.

A zapravo, godina i zbivanja u njoj – to smo mi ljudi. Ono što pružamo jedni drugima. I, što je najvažnije – ono što nam pruža Bog, vidimo li to i prihvaćamo ili ne…

Za razliku od nas koji dolazimo pred svaku Novu i stojimo kao na nekom važnom razmeđu, riječ Božja o Svetkovini Svete Bogorodice Marije želi nam pogled podići prema onomu što je sigurno.

Postoji sigurno razmeđe, ali ne zemaljskih putova niti samo vremenskih perioda. Postoje suštinska razmeđa. To su točke u kojima Bog dolazi, dodiruje čovjeka i otvara mu nova prostorja.

Tako je u Starom zavjetu uzeo sebi jedan narod da preko njega započne projekt obnove svijeta. I obećava mu blagoslov. Poučava ih kako će zazivati blagoslov. Ako ostanu na Njegovom putu, zazivanje će imati smisla. I blagoslov neće izostati. On je sastavni dio Saveza sklopljenog na Sinaju. Ići zazvati taj blagoslov znači da sam vjeran kao saveznik i zato smatram utemeljenim Bog pozivati nek ispuni svoje obveze iz Saveza. Vidimo, Bog je dao čovjeku da može biti na visini – saveznik Božji. Da može Boga pozvati neka odradi svoje. Nipošto čovjek nije potlačen, od Boga stavljen u podređeni položaj. Bogu to ne treba. Želi čovjeka na visini!

Sv. Pavao u Poslanici Galaćanima govori kako je Bog u Isusu Kristu učinio nešto dalekosežno i neopozivo – kao nikada svezao se s čovječanstvom darom svoga Sina i darom Duha Svetoga. Time je pružio ruku da nas iz stanja već uzvišenih saveznika digne još više – da postanemo Njegova obitelj, sinovi koji Mu kliču: Abba, Oče! Što to znači za svakog od nas, teško je “otpakirati”. Koliko god da istražujemo, nećemo doći do kraja. Ni u teorijskom ni u praktičnom smislu. Kad bi čovjek bio toliko jak duhom da se stavi pod ovo svjetlo, život bi postao čudo! Kakva bi bogatstva iz dana u dan otkrivao!

Evanđeoski odlomak nam prikazuje pohod pastira betlehemskoj stajici. Kazuju Mariji i Josipu što im je rečeno.

I one tako skromne riječi, svega ih je nekoliko, a govore jako puno. Marija sve te događaje i riječi prebire u svom srcu. Pretražuje. Zna da se dogodilo ono ključno, prijelomno. Svevišnji se svezao sa Zemljom, s čovječanstvom…i to preko njezina tijela!

Otkud krenuti u meditaciji? Gdje završiti?

Teško je dokučiti što joj je prolazilo glavom. No, sigurno je da – za razliku od nas koji gledamo u neizvjesnost naših Novih godina – ona živi izvjesnost! Njoj se dogodilo ono najveće što se može dogoditi. Ne mora se pitati hoće li se dogoditi ovo ili ono, kada i kako..?

Dogodilo se ono neizrecivo. I sada samo trebam biti tu. Biti u tome. Ne ispasti iz tog ključnog zbivanja. Budno pratiti što se događa i “biti in”. Biti tu jer došao je Kralj nad kraljevima!

Umjesto iščekivanja neodređene – a stoga možda ne naročito sadržajne budućnosti – ona je već dobila bogatstvo Božje. Ušlo je u njeno krilo, rodila Ga je. Ono najvažnije za čovjeka već se odvija! i zato, umjesto iščekivanja – biti spojen na ono što se već događa. Umjesto pitanja hoće li biti dobro, izvjesnost da će biti dobro jer Bog daje svoj dar. Umjesto zebnji – mir! Umjesto molitava da bude ovako ili onako – zahvala što je već sad sve dobro.

Da, sve bijaše veoma dobro…