Današnje evanđelje možemo promatrati u romantičnom svjetlu – Kraljevi jašu kao u lijepim pjesmama i klanjaju se Mesiji. Ta je slika dobra. Dobra je, ali za koga? Za malu djecu sigurno. Zašto? Jer je nepotpuna.

Ova zgoda sa Kraljevima je zapravo drama. Ali ne pripovijeda samo o prošlim događajima. Tri Kralja tj. Mudraci su stranci. Oni dolaze među Židove i tamo traže i nalaze novorođenog Kralja židovskog. I to je lijepa strana ove zgode.

Međutim, na drugoj strani su Židovi. Oni ne pronalaze svog kralja! Pitanje Mudraca o novorođenom kralju židovskom zato nosi dozu ironije jer potvrđuje da pripada Židovima a oni ne znaju za njegovo rođenje – On je već tu!

Ipak, nije da ne znaju – znaju da se ima roditi u Betlehemu judejskome – ali ne žele za Njega znati! Stranci-Kraljevi odoše k Njemu a oni-Njegov narod ne kreću prema Njemu. Evo drame! Svojima dođe a Njegovi Ga ne primiše! Da tragedija bude veća, dat će informaciju o mjestu rođenja, tamo neće krenuti, ali će ta informacija koristiti Herodu koji kreće ubiti Isusa i pri tom ubija nevinu dječicu – masakr!

Što znači ova naizgled pitoma a ispod kože krvava zgoda o božićnom Djetetu, Kraljevima i židovima?

Stručnjaci su suglasni da je evanđelist Matej stavlja odmah na početak svog Evanđelja kako bi, kao svojevrsna anticipacija-pogled unaprijed, označila glavne modele odnosa ljudi prema Isusu. Ali, ne samo to. Njome Matej progovara o problemu mješovitih kršćanskih zajednica onoga vremena. One su bile sastavljene od Židova koji su prešli na kršćanstvo i onih koji su prije obraćenja bili pogani. Židovi obraćeni na kršćanstvo nisu rado prihvaćali bivše pogane. Smatrali su da je Isus više njihov jer im je sunarodnjak, jer su ga preci stoljećima iščekivali a ovi pogani jučer su se priključili i, jasno, kako bi sad mogli biti ravnopravni?

Želeći istaći svoje “prednosti” i “zasluge”, zaboravili su da je obraćenje i zdrav kršćanski život prije svega dar milosti Božje i ne može se ničim zaslužiti. Kao dar, može se samo prepoznati i zahvalno primiti, ali nikada zaraditi. Tako su iskrivljavali kršćanski nauk i unosili razdor u zajednicu.

Matej ovim odlomkom govori: kolikogod mislili da ste bliži Kristu, gospodo varate se! Kao što su ga vaši preci čekali 1000g. i na kraju nisu Ga prepoznali nego su Ga razapeli, tako sada i vi, potcjenjujući bivše pogane, razapinjete Krista! Ako je on prihvaćao pogane kao svoje, ako je i za njih umro, s kojim pravom ih vi potcjenjujete i zapostavljate? Tako čineći protivite se Kristovoj volji i zadajete mu nove boli! Ako je On vjerovao da Božja milost može taknuti bilo kojeg čovjeka i u bilo kojoj dobi i radovao se njegovu povratku Bogu, tko ste vi da tvrdite suprotno? Zašto se protivite Kristu i borite protiv Njega ranjavajući Njegovo djelo – vrijeđate one koje je On pozvao?

Vidimo, od samog početka bilo je vrlo borbenih kršćana koji nisu razumjeli ono što pripada u samu bit kršćanstva!

Kao župnik, s tugom i na malom zabrinutošću morao sam na jednoj župi reći da se nešto slično u određenoj mjeri događalo i u toj zajednici.

Jer kod nekih je živjelo uvjerenje da su bolji jer su stalno, ovoliko ili onoliko godina u Crkvi a drugi su ušli tek prije nekoliko mjeseci ili godina! Događalo se da jedni druge mjerimo najrazličitijim mjerilima samo da bismo se što više razlikovali i za sebe našli neku bolju poziciju – jer ja sam, mi smo ovo ili ono… A sve to potječe otuda što mnogi ni sami nisu svjesni koliko je kršćanski život Božji dar u kojem ne mogu imati zasluge. Oni koji taj dar prime počinju ljubiti Kristovom ljubavlju i više ne mogu gledati druge na pogrešan način. Dakle, ne može biti kršćana koji su istinski kršćani a sebe mogu smatrati “boljim”.

Događalo se da u privatnom životu gledamo jedni druge na način koji nije dostojan kršćanina. I kad dođemo pred crkvenu portu, to ne ostavljamo vani nego unosimo u Božju kuću. Unosimo ovdje gdje Bog želi da se okuplja i raste Njegova obitelj koju je u njezinoj složnosti i jedinstvu Pavao usporedio sa Tijelom Kristovim. I tako u Tijelo Kristovo unosimo razdor.

Kome god nije jasno da kada uđe u crkveni prostor treba svoj život otvoriti Božjem životu, da se dodiruju isprepliću kako bi Božji život obogaćivao naš i da isto tako treba svoj život otvoriti za život drugih u našoj zajednici – a drugačije i ne može biti ako smo u svoj život pustili Božji – pitanje je da li mu je išta od kršćanstva jasno? Što može netko imati od kršćanstva ako nema ovo? Ako kršćanstvu uzmemo dušu, što onda ostaje? Nije ni čudo ako kod mnogih nema ukusa, boje i mirisa!

Kad ulazimo u portu budimo svjesni da smo u prostoru u kojem Bog želi okupljati i izgrađivati svoju obitelj kao jedan organizam-Tijelo Kristovo i pitajmo se idu li moje misli u tom pravcu? Je li meni na srcu isto što i dragom Bogu za koga smatram da sam Njegov vjernik?

Svjestan sam da netko ulazeći u Crkvu ide radi običaja, radi “reda”, radi društva, radi zabave, radi muzike. Sve je to lijepo, ali ako nisam zagrijan za ono najvažnije, onda promašujem. U župi se može i družiti, i njegovati običaje i puno toga, ali svemu tome duša je zajedništvo s Bogom i sa drugim ljudima.

Možda će se nekome činiti da pretjerujem. I možda je zato zgodan trenutak da otvorite svoje – nadam se ne prašnjave – Nove Zavjete i pročitate npr. poslanice sv. Pavla Korinćanima i Efežanima pod vidom crkvenog zajedništva. Tamo na nedvosmislen način isijava napor prve i druge generacije kršćana graditi slogu u crkvenoj zajednici.

Kad se pripremam za ispovijed, između ostalog se trebam pitati: koliko sam doprinosio da ljudi u mojoj župskoj zajednici budu bliži Bogu i jedni drugima? Umjesto da budem od onih koji će reći “ništa se ne pomiče naprijed” ne bih li kao pravi vjernik trebao biti onaj koji osjeti da se puno toga miče jer se mičem ja – jer sam se založio i trudim se nešto pomaknuti i prepoznajem druge koji oko toga nastoje?

A Tri Kralja ili tri mudraca su primjer ljudi koji izdaleka idu za Svjetlom od Svjetla, traže Ga…ali ne samo za sebe. Zato ih slavimo kao početak Božjeg objavljenja svim narodima. Oni će ono do čega dođu dijeliti sa svima. Preko njih se Bog objavio drugima.

Da, Bog kojeg sam pozvan – ako hoćete i DUŽAN – donijeti drugima! Od mene to očekuje On…na to me zove moja humanost.

Evo jednostavne trikraljske jednadžbe: imam li Boga, vidi se po tome nosim li Ga drugome. Koliko se i kako radujem što ću to slatko, najslađe svjetlo dijeliti s drugima…