*

*

*

*

Tama je svud vladala…

Zvijezde se tad najljepše sjaj

razli na kraj sanjarski taj!

Najljepše zvijezde sjaj, Bože, puštaš u tamu.

U bijedu betlehemske stajice, u muku dvoje ljudi koji sebi i svom čedu ne mogu osigurati topao i čist kutak…bar na nekoliko noći…

Ni toliko…

Kako izgleda zvijezde najljepše sjaj? Kakva li je to raskoš?

Tko bi od nas ljudi mogao i pomisliti da će takav sjaj u – stajicu?!

Čudo! Ili sablazan? Ili pusto sanjarenje?

Bože dragi, tko bi rekao da su u pravu onih koji govore da je čovjek zapravo vanzemljac, bačen na ovu Zemljinu prašinu s neke od zvijeda, iz nedokučivih zvjezdanih prašina?

Jer kad si u tamu zemlje spustio čovjeka – i u nj stavio ono nešto svojega da bude biće na sliku Božju – i tad se izlio zvijezde najljepše sjaj. Jer si svoj dar Zemlji proglasio vrhunskim!

Zvijezda, sjaj u tami, Bog u staji – Ti tako oduvijek mjeriš i tako činiš. To su za Tebe stvari koje ne mogu ostati nespojene, streme k sjedinjenju.

Jedino je u našim srcima i očima slika razlomljena. Jedino za nas ne idu skupa siromaštvo i skromnost stajice s najljepšim sjajem ikad viđenim – Svjetlom od Svjetla!

Mi ne možemo vjerovati da su skromnost i čistoća Marijina i Josipova srca bili neodoljivi poziv Tvom Svjetlu…i da se ono u stanju spokojno smjestiti uz volove, krave, magarce…

I zato će noćas, ovih božićnih dana sretna biti prije svega djeca. Ona se barem mogu čuditi. Ona mogu stati pred Svjetlo od Svjetla, mogu ga upijati svojim čistim srcima. Radovati Mu se…

I što se više čudimo djeci, znak je da smo sve dalje od Čuda. Sve teže mu se otvaramo…sve smo oskudniji najljepše zvijezde sjajem… A ona je iskra, trag koji vodi u naš dom.

Bez koga nema ni Božića ni nas.