Čovjek postupa u skladu s onim što misli. U skladu s mislima i postupanjem određujemo se prema svemu oko nas.

No, ne mislimo uvijek isto. Naše se misli i postupanje mijenjaju. Kao da ga sada slušam, pamtim onu sličicu koju sam prvi puta čuo iz usta našeg nezaboravnog pjevača Kiće Slabinca: kad sam bio mali, divio sam se svom ocu. Kad sam malo porastao, uvidio sam da moj otac nije baš u svemu u pravu. Kad su došle burne mladalačke godine bunta, kod mog oca ništa nije valjalo. Kad sam prošao tridesetu i već imao svoju obitelj, shvatio sam da svako malo moram oca pitati za savjet. A kad sam prošao četrdesete – eh, da je sada moj dado živ!

Čovjek tako gleda jedan drugoga, ali i dragoga Boga. Tako se odnosimo i prema Njemu i Njegovim darovima, Njegovu Svjetlu i riječi. Postoje vremena kada smo mu bliži i dalji. A On – uvijek isti – želi svoje bogatstvo podariti i u svoj zagrljaj uvesti sve koji se daju prigrliti.

***

Vjera zna da Bog iz ništavila diže život. I to ne bilo kakav. Isus nas je poučio da se poljski ljiljan odlikuje takvim skladom i raskošem kakav si ni kralj Salomon nije mogao priuštiti (usp. Mt 6,28-30). Tako ide ondje gdje se bića ne odupiru božanskom djelovanju.

A što je s čovjekom? S nama koji smo više puta i na više načina Bogu stavljali svoje uvjete a zapravo prepreke Njegovu djelovanju? Ima li se grešnik – kao pojedinac i kao član grešnog naraštaja – čemu nadati?

Prvo čitanje: Iz 35,1-6a.10

Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta! Nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega.Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati, vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.

Ove riječi prorok Izaija izgovara u vrijeme dok Izrael ispašta kaznu za svoju nevjernost. No, prorok je uvjeren da kazna – iako će uništiti oholost – neće prouzročiti nestanak cijelog naroda: spasit će se Ostatak. Gospodin pročišćava svoj narod. Onima koji su shvatili svoje zastranjenje i odlučili se vratiti Bogu, Izaija naviješta čudesni preokret situacije. Prvim nizom slika opisuje promjene u prirodi a drugim nizom promjene na čovjeku.

U pustinji provret će vode, u stepi potoci, žedna zemlja pretvorit će se u izvore… Na ljudima će također biti nemalih čuda: sljepačke oči progledaju, uši gluhih čuju, hromi skaču a njemak kliče… Promjena na prirodi ovisi o promjenama na čovjeku. Upada u oči o kakvim se promjenama radi. Gospodin će dati da ono što je tek životarilo – procvjeta! Dakle, ne samo da život postoji nego, prema Božjoj volji, treba ići svojoj punini.

Isto vrijedi i za promjene na ljudima. Iako se opis defekata tijela može shvatiti doslovno, ipak navedeni motivi u Svetom pismu nerijetko upućuju na ograničenost u koju čovjek sam sebe dovodi zatvaranjem za Božju riječ i nadahnuće. Prorok najavljuje da će Gospodin osloboditi svoj narod grešne ograničenosti na same sebe. Kada bude otvoren Bogu i Njegovim rješenjima, procvast će i čovjek! Otvorit će se i svojoj punini doći svi predjeli njegova bića. Tijekom starozavjetnog vremena razvilo se očekivanje da će Mesija kada dođe ispuniti ovo obećanje na obje razine, i u doslovnom i u prenesenom smislu.

***

Nakon veličanstvene najave procvata svega i svih, samo po sebi nameće se pitanje: a kada će to biti? Znamo, i obično cvjetanje ima svoj tijek, dolazi uvijek u svoje vrijeme. Prema tome ni posebno procvjetavanje – koje najavljuje prorok Izaija – ne može ići u bilo koje vrijeme, prema bilo čijim željama. I ono ima svoj tijek, doći će u jedino moguće i pogodno vrijeme.

Drugo čitanje: Jak 5,7-10

Strpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.

S jedne strane, razumljiva je čovjekova želja za puninom. Bog nas je stvorio za sebe (sv. Augustin) i stoga je nemirno naše srce u propetosti za puninom koja je samo u Njemu. Jednostavno, tako smo stvoreni, tako smo „navijeni“ i ne možemo drugačije – to smo mi! Želja za mirom, puninom svih dobara, ispunjenjem svih želja, nastupom punine pravednosti, vladavinom čiste ljubavi – te i mnoge druge plemenite želje vladaju čistim srcem i ono želi njihovo ostvarenje. Kada bi se mogle ostvariti ovdje i sada – to bi bio san snova! Tako stvar izgleda iz naše ljudske perspektive.

Međutim, iz Božjeg ugla stvari izgledaju ipak drugačije. Zna On za čim naše srce žudi. Zna da traži Puninu, traži Njega. No, za razliku od nas, vidi i ono što mi previđamo i sebi teško priznajemo. Vidi da je čovjekovo srce podijeljeno. Vidi njegovo nepotpuno pristajanje uz Svjetlo, Ljubav, Dobrotu… Naša ljudska srca su u procesu pripreme, sazrijevanja. Sv. Jakov svoju Poslanicu, iz koje uzimamo ovaj odlomak, piše upravo zbog toga što se i među onima koji su kršteni – s Kristom sjedinjeni – događaju stvari koje ne bi smjele. A one izviru iz srca. Iz njegovih problematičnih želja koje nukaju na bezumne stavove, trku za ispraznim ciljevima, borbu s drugim ljudima… Svemu tome razlog je što srce još nije dozrelo.

U tom smislu, situacije je veoma delikatna: mnogi misle da su ispravni i kompletni, a nisu. Kako znamo gdje smo? Klasična duhovnost govorila je o suobličavanju Kristu. Tek kad čovjek učini sve što je mogao i u granicama svoje ograničenosti maksimalno se svojim mislima, stavovima i djelima približi onome što smo vidjeli od Krista, onda se može reći da je srce dozrelo. Teoretski, tek bi se tada moglo reći da su borbe izvojevane i kušnje dovoljno uspješno nadvladane. No, sveci su i ovdje bili veom oprezni: osjećali su itekako svoju nepotpunost, nesavršenost. Oni koji su najbliži Svjetlu od Svjetla! Logično, oni koji su dalje od Njega, teže će uočiti svoje manjkove i tim će se lakše proglasiti kompletnima i spremnima za puninu. Što da o sebi i svom životnom trenutku mislimo mi, mali i obični ljudi? Jedino Bog vidi što u svojoj ograničenosti na tom planu mogu postići i gdje su mi stvarne granice. Stoga, da bi srce dozrelo, treba – poput njive – prvo biti obrađeno. Treba mu kiša Božje milosti kojoj će se otvoriti i ne odbiti je… Dakle, treba proći vrijeme, trebaju se dogoditi sve one stvari koje su potrebne za dozrijevanje srca. I da čovjek primi mnoge milosti, ali i da prođe mnoge borbe i iskušenja…sve do one zrelosti koju Bog od njega traži. Svaki kršćanin koji ovako mjeri svoj život, razumjet će koliko je velika stvar strpljivost u iščekivanju punine, o kojoj govori sv. Jakov. Strpljivost i sa sobom i s drugima koji su također u dozrijevanju.

***

Koliko je ono što smo govorili komentirajući odlomak iz Jakovljeve poslanice životno i tereti svaku dušu, iz evanđeoskog odlomka koji slijedi. Evo nam jednog od najvećih svetaca koga svaki evanđelist rado ističe. Evo onoga komu je Bog dao da prvi može prepoznati obećanog Pomazanika! Sina Božjega je prepoznao – može li prepoznati i čas nastupa punine? Ipak, neće uspjeti otprve. Sv. Ivan Krstitelj, prorok i uistinu duhovan čovjek, također ima problema s prepoznavanjem trenutka.

Evanđelje: Mt 11,2-11

U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.«

Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’

Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«

Veliku stvar je Ivan Krstitelj učinio za Isusa. Naime, uživao je ogroman ugled u svoje vrijeme. Prije njega proroštvo je utihnulo na tri stotine godina. Izraelci su za zebnjom pratili ovaj muk. Što znači utihnuće proročkog glasa? Je li nas Gospodin napustio? I – pojavio se Ivan. Čudesno začet, obilježen očevom nijemošću i čudesnim povratkom govora. Mnogi su iz gradova i sela grnuli k njemu u pustinju. Ali na svom vrhuncu, neće reklamirati sebe. Kad je ugledao Isusa, sav je radostan što im može priopćiti najveću vijest – evo Jaganjca Božjega! Evo Pomazanika koga čekamo! Očito, Ivan živi ne za sebe nego za Sina Božjega!

No, došao je krizu. Imao je svoje viđenje obećanog Pomazanika i njegova djelovanja, a događaji su išli drugačijom putanjom. Smatrao je, čuli smo prošle nedjelje, da će Mesija čim dođe započeti sud – eliminaciju grješnika i zlikovaca. Nije bilo tako. Zbunjen je: je li moguće da se prevario? Je li moguće da nije razumio Božji glas? Ako se to dogodilo, onda nije u pitanju samo nerazumijevanje jedne ili druge poruke. U pitanju je cio njegov život kojeg je stavio u službu očekivanog Pomazanika. Razvoj situacije kao da mu govori: prevario si se! I sada, jer mu je život pri koncu, mora to raščistiti: jesi li ti Onaj koji ima doći ili da čekamo drugoga? Rečenica koja otkriva dramu Ivanove vjere i života.

Isus mu šalje poruku: ne, Ivane, nisi se prevario. Vidiš da činim djela koja su najavljena za obećanog Pomazanika. Ali ne događa se baš sve onako kako si očekivao. Sud i nastup punine kraljevstva Božjega ne može ići po čovjekovim iščekivanjima. Jer čovjek ne može prepoznati čas punine. Kako da Bog sudi dok svaki čovjek nije ugledao Njegovo lice? Dok ne može stati pred puninu istine o svom Bogu i o sebi?  A kada će i kako pojedinac do toga doći, to su tajne Božje. On vodi svakoga i svakomu se daje na način kojeg može razumjeti.

I mi koji kročimo još jednim adventom, također smo dio ovog procesa. Sve dok sami ne vidimo znakove punine u sebi – kao i u ljudima oko nas – trebamo znati da čas još nije blizu. Njive se još ne bjelasaju i nisu zrele za konačnu žetvu (usp. Iv 4,35c). Ali, ipak, i ovogodišnji advent može postati važan korak, može dati značajan doprinos velikom adventu moga života. Iščekivanje Boga Djeteta kod mnogih će biti iskorak naprijed, mnoge će pokazati bližima času žetve…punine kojoj streme. Bog i sada čini velika čuda po mnogoj braći i sestrama. Kad bih ugledao dio onoga što čini u meni i u njima – onaj dio kojeg do sada nisam primjećivao – već to bi bio veliki napredak. Jer za takav pogled potrebno je manje gledati u svoje uvijek iste misli i želje, a više u Njega. Pa kad bi onda uslijedio oduševljen korak bliže Njemu…pa još jedan…tu bi uznapredovao veliki advent moga života. Onomu tko doživi takav skok jasno je da ranije nikako nije bio spreman za puninu. Od sada će se oprezno pitati: tko zna koliko je još ovakvih koraka preda mnom? Koliko toga trebam doživjeti i doprinijeti da Božji usjev uznapreduje u meni i u braći i sestrama? Tako se iščekivanje Božjeg dolaska nama pretvara u naš hod prema Njemu. Koji je oduvijek tu i čeka da se vratimo Njemu i sebi. Da, punina, Kraljevstvo je blizu. I nastupit će u pogodnom trenutku. Čim on dođe.