„Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše…“ (Iv 17,25)

Sv. Stjepan je upoznao Isusa. Ne samo da je nešto čuo, vidio… Ušao je u dubine onoga što je Isus bio i činio. Ali…što je više ulazio, tim se više udaljavao od svoje sredine, svijeta koji ga okružuje. Tako i svi koji idu za Isusom!

Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta, kaže za takve naš Gospodin.

Kod Stjepana vidimo barem dvije stvari koje su ga razlikovale od svijeta. Prvo, promatrao je slavu proslavljenog Krista. Drugo, nije mrzio…jer je Kristov molio je za svoje krvnike. Ima li išta logičnije? Jer je vidio Istinu, znao je da njegovi progonitelji bacanjem kamenja idu u propast. I činio je sve da ih spasi. Da su oni bili na pravom putu, onda bi – jer su također oni za njega mislili da ide pogrešnim putem – molili za njega…činili sve da ga uvjere koji je put pravi, a ne bi ga išli usmrtiti. Opravda se Mudrost djelima svojim!

A koje su visine – ili dubine – pogleda koji se otvara onomu koji toliko ide za Isusom da više i nije od svijeta, teško je opisati. Tko će izreći ono što je Bog pripravio onima koji ga ljube kada to ni oko nije vidjelo ni uho nije čulo..? Čak i rječitom virtuozu evanđelistu Ivanu kao da ovdje ponestaje riječi.

I sve je sveo na samo tri.

Oni koji su Isusovi trebaju upoznati da ga je Otac poslao. U Svetom pismu upoznati ne samo razumom, ne samo teoretskom spoznajom… Treba ići toliko duboko dok se u Isusovoj riječi ne otkrije Božja…dok idući za Njim ne doživim i uvjerim se da zaista idem za Onim koji je Put, Istina i Život. Toliko da me ništa, pa ni prijetnje ni muke ne mogu razuvjeriti… To znači upoznati Njega i snagu uskrsnuća Njegova.

Promatrati Njegovu slavu! Motriti je…proučavajući…sladeći se…odmarati i obnavljati se njome…i naći spokoj svojoj duši. Kakvo je to čudo: dok hodim zemljom, slušam buku i trpim nasilje, duša promatra najuzvišenije Svjetlo…kroz metež ovoga svijeta nazrijeva konture neizrecivog nebeskog sklada. Iza sila zla ovoga svijeta, koje su kratkoga daha, motri ono što je vječno i nikada proći neće. Iz toga crpi svoj mir i sigurnost.

Biti jedno s Ocem i Sinom, u zagrljaju Duha Svetoga. Ono skriveno blago koje je već postalo život duše – tajni nutarnji život koji iznutra preobražava i osvjetljava vanjski – najveća je želja. Može li ono postati čovjekov život? Može li se ovaj, smrtni i ograničeni, nekako spojiti, pretočiti u ono blago višnje svjetlo koje duša motri dok se probija ovim svijetom? Ne samo da može i smije! Pa to je Očev dar kojim svim srcem želi obdariti svoju djecu! Koji Otac, koji roditelj ne bi svom čedu htio dati ono najbolje i najviše?

Tu kuca vrutak svake ljubavi, tu je vrelo svih milina. Tu su tajni izvori u čiju svježinu samo Duh zna putove…i otkrit će ih duši koja je spremna raskrstiti s duhovima ovoga svijeta. I krenuti…upoznajući…promatrajući…sjedinjujući se s Neizrecivim.

Dok idemo prema svetkovini Duhova, ovi reci sv. Ivana nam pružaju dvostruko ohrabrenje i poziv. I na upoznavanje, promatranje, sjedinjenje s Ocem i Sinom kao i na ozbiljnu pripremu za dolazak Duha Svetoga. Jer te najveće darove možemo primiti i uživati samo uz Njegovu pomoć i vodstvo.

Jesam li čista njiva za sjetvu Božju? Glinena posuda ispražnjena od svih ispraznosti da bi primila blago koje Gospodin želi u mene pohraniti? Jesam li biće na sliku Božju koje želi početi svoj preobražaj iz slike zemaljskoga u sliku nebeskoga?

Sv. Ivan, koji se voli izražavati jasno i precizno, i ovaj puta svojim uzvišenim jezikom opet duboko zasijeca: nebo ili zemlja, drago dijete?

Koji ti je duh draži? Kojim se puniš? Koji te vodi?