„Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ…“ (Iv 14,23)

Znamo sami po sebi da nam nisu sve osobe jednake drage i da ne držimo do svih u istoj mjeri, na isti način… Kada se radi o onima koji su nam najdraži i najvažniji, sve u vezi njih tretiramo drugačije. Pazimo na svaki detalj, svaku riječ.

Isus, stoga, kreće nama sasvim razumljivim jezikom: ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ… Da, tako je i kada je u pitanju Bog i Božji Sin. Koliko držimo do Njega, toliko ćemo prikupljati sve Njegove tragove oko nas i u nama, toliko ih čuvati…

No, Isusove riječi – iako kreću na ovoj svima razumljivoj razini – ipak tu ne ostaju. Idu dalje.

Ako dobro pratimo ovaj evanđeoski odlomak, onda vidimo da Isusova riječ nije nešto što ćemo zadržati kada On ode, kada ostanemo bez Njega. Naprotiv! Isus najavljuje susret! Jer kaže: sko me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.

Njegova riječ nije spomenar, nešto što ćemo čuvati kao uspomenu na divnu blizinu koju smo nekada uživali. To bi bilo premalo. Tako Isus misli. Čuvanje Njegove riječi vodi novom susretu, novoj blizini.

Jer Njegova riječ nije nešto izrečeno u prošlosti, svjedok trenutka i prošlog vremena. On je u svoje riječi pretočio svoj život. Duh kojim je živio pohranjen je u Njegove riječi. Onaj tko ih čuva i njima se hrani, upija istog Duha. Isusovog Duha Svetoga!

Tu počinje novi susret. Tu se dodiruju dva života, dvije slobode. Tu moja sloboda može dopustiti Gospodinu da svojim životom uđe u moj i počne ga mijenjati.

Ovo nije nekakva zamjenska prisutnost jer, eto, Isus mora ići pa da nam barem nešto ostavi. Ne! Otvoreno kaže svojima: bolje je za vas da ja odem… Bolje je da ode i da se u Njemu – u Njegovu čovještvu – dovrši spojanje neba i zemlje. Da bi se moglo početi spajati u svakom od nas.

Po Duhu koji je pohranjen u Isusovoj riječi i po novom daru Duha koji će doći s nebesa, u učeniku se nastanjuju Otac i Sin. Tek tada čovjek postaje ono za što je stvoren. Bez toga živi samo napola.

Ima li važnijeg dara od dara Isusove riječi i Duha? One su Duh i Život. Život onoga koji je Put, Istina i Život. On je živio i umro da bi nam ih pružio. I u njima Nebo – zagrljaj Oca i Sina u ljubavi Duha Svetoga.

Iz Njegove riječi možemo, stoga, bolje prosuđivati naše riječi. Iz ovoga je jasno da za propovijed nije važno je li ljepša, zanimljivija, duhovita itd. To ni propovjedniku ni vjerniku ne bi smjelo biti važno.

Važno je tražim li kao vjernik i pruža li mi propovijed, uvodi li me u Isusovu riječ tako da susrećem Njega i Njegov život? Ako propovjednik ne ide u tom pravcu i ako slušatelji ne traže u prvom redu to, uzalud je što nas može zabaviti, informirati, uzbuditi ovako ili onako…onda je sve uzalud. Promašena tema…

Zato je moguće da i manje vješt propovjednik ne bude pri svom nastupu žalostan: nije važno koliko je vješta, važno je da njegova riječ dolazi iz život susreta s Isusom. Iz života koji je pun takvih susreta. Ona tada ne mora imati vanjsku, ali će imati nutarnju ljepotu jer će zračiti Isusovim životom.

Isto tako je važno ima li takvu propovijed tko čuti? Isus nam nije bez razloga kazao: pazite kako slušate! Jer slušanje i slušanje nije isto, između njih može biti razlika velika kao život i smrt. Nije za neuspjeh propovjednik uvijek kriv. I najsvetiji propovjednici nisu mogli poslužiti promjeni mnogih duša jer su one pogrešno slušale. A to nije čudo jer se mnogi nisu obazirali ni na Isusove riječi.

Dragi prijatelji, velike darove smo primili od Gospodina. Bila bi velika šteta da ih ne otvorimo i u njima ne uživamo, ne pronađemo novi život…