„Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!“ (Lk 13,1-9)

Uhu godi čuti kada čujemo da je Bog naš Otac, mi smo Njegova djeca, mi smo njegovi prijatelji… Otac, djeca, prijatelji… Divne stvari. No, razumijemo li mi njih? Ima ih koji će reći: može li se ne razumjeti?

Isus, kada je počeo javno djelovati, nije htio obznaniti da je Pomazanik-Krist. Iako je On to bio, slutio je da Njegov narod neće razumjeti kako treba. Iz toga bi uzeli ono što je njima lijepo, a to ne bi bilo dovoljno. Tako je i bilo.

Možemo li mi, koji smatramo da je Bog naš Otac a mi Njegova djeca i prijatelji, slušati ovo evanđelje kao Njegovu riječ upućenu nama? Jer mi se molimo da ne nastradamo mi i naši najmiliji, a Isus – kada su Ga pitali o ljudima koji su stradali u nesreći – kaže: svi ćete tako nastradati ako se ne obratite!

Nad glavama svih nas je – kaže Isus – Pilatov mač, kula siloamska i prijeti… Kako ovo uskladiti s uvjerenjem da nam je Bog Otac, prijatelj..?

Očito, za Isusa tu nema nikakve nelogičnosti. Ukoliko čovjek ne krene putem obraćenja, ukoliko svoj život ne okrene na drugu stranu i uređuje ga u skladu s Božjim svjetlom – propast će, past će na njega mač, kula ili neka druga nesreća.

Iz ovoga proizlazi da samo oni koji su tako prihvatili Isusovu riječ, mogu mirno Bogu govoriti: Oče, prijatelju… Istina, Bog je Otac i onima drugima te ih kao djecu poziva i opominje da se vrate na put života. Upravo zato što je Otac, darovao je svoga Sina da okupi nas, svoju raspršenu i dezorijentiranu djecu. No, ako čovjek ne želi čuti poziv i ne želi krenuti na Očev poziv, onda je napustio put života i kreće putem propasti.

Isus nas upozorava da je moguće Boga zvati Ocem i prijateljem, a zapravo ići daleko od Njega, ići u propast. Širok je taj put i mnogo ih je koji njime idu. Njegova riječ nas pita: prijatelju, provjeri nisi li i ti u toj širok i dugoj povorci?

I dok mnogi Njegovi sinovi i kćeri previše opušteno gledaju na svoj položaj pred Stvoriteljem, On kao brižni Otac šalje Sina da nas poziva i vraća k Njemu. Odlučuje dati priliku još ove, još sljedeće godine…

I dok smo mi navikli na vrijeme gledati kao na nešto na što imamo pravo do sedamdesete, osamdesete godine svoga života, ne vidimo da je ono dar Božji. Ono je pružena Očeva ruka da mu se sin dozove k sebi i onda vrati k Ocu. I zato daje još jednu pa još jednu…i tko zna koliko prilika?