₁₃I kaže im: “Zar ne znate tu prispodobu? Kako ćete onda razumjeti prispodobe uopće? ₁₄Sijač sije Riječ. ₁₅Oni uz put, gdje je Riječ posijana, jesu oni kojima, netom čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi Riječ u njih posijanu. ₁₆Zasijani na tlo kamenito jesu oni koji kad čuju Riječ, odmah je s radošću prime, ₁₇ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne. ₁₈A drugi su oni u trnje zasijani. To su oni koji poslušaju Riječ, ₁₉ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda. ₂₀A zasijani na dobru zemlju jesu oni koji čuju i prime Riječ te urode: tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko.

₂₁I govoraše im: “Unosi li se svjetiljka da se pod posudu stavi ili pod postelju? Zar ne da se stavi na svijećnjak? ₂₂Ta ništa nije zastrto, osim zato da se očituje; i ništa skriveno, osim zato da dođe na vidjelo! ₂₃Ima li tko uši da čuje, neka čuje.”

₂₄I govoraše im: “Pazite što slušate. Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. I nadodat će vam se. ₂₅Doista, onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.”

I

Prije nego što počne tumačiti netom izrečenu prispodobu (4,2-8), Isus konstatira da njegovi učenici, pa ni Dvanaestorica, nisu razumjeli. I onima vani i onima unutra Isus iznosi govor u slikama; Božja objava koja je sadržana u njegovoj Riječi ponuđena je svakom. Razlika je samo u tome što onima unutra biva objavljeno da slike govore o otajstvu Kraljevstva, a onima vani sve biva u prispodobama (4,11). Ovi unutra, znajući da se radi o slikama i usporedbama, mogu tragati za njihovim dubljim razumijevanjem. Učitelj sada počinje odgovarati na njihovo pitanje o tumačenju iz 4,10.

Sijač sije Riječ (4,14). Ovo je najkraća rečenica u cijelom poglavlju, ali iznosi najvažniji detalj: sjeme je Riječ. Pojam Riječ sastavnica je fraze navješćivati Riječ, koja kod Marka označava Isusovu poruku Evanđelja. Treba zapaziti da se, za razliku od tumačenja ostalih elemenata prispodobe, ovdje ne koristi glagol biti u smislu sjeme jest Riječ jer bi se u tom slučaju odmah postavljalo pitanje: a tko je sijač? Na taj način kada tekst kaže sijač sije Riječ, time pojašnjava na što se odnosi u prispodobi sjeme, međutim neobjašnjenim ostavlja pitanje sijača. Malo je vjerojatno da bi ovo moglo biti slučajno jer i svako od 4 tla dobiva svoje pojašnjenje pomoću glagola biti. Ipak, identitet Sijača namjerno se ostavlja neizrečenim.

Zamijetili smo analizirajući prethodni odlomak da je začudno što sijač rasipno baca sjeme ne gledajući kamo će pasti i ne zaobilazeći neke vrste tala. Besplatnost dara Riječi i njegova obilatost je naznačena u literarnom smislu čestim ponavljanjem pojmova Riječ (4,14.15.16.17.18.19.20), koja dolazi u svakom retku ovog tumačenja prispodobe, tj. dolazi sedam puta kao i pojam sijati (4,14 2x; 15 2x; 16.18.20). S obzirom da je 7 biblijski broj punine i savršenstva, to je postupak kojim evanđelist želi naglasiti puninu i obilatost sjetve.

Na mjesto zamjenica srednjeg roda koje su u prispodobi označavale sudbinu pojedinog sjemena (4,4.5.7.8), sada su stupile zamjenice muškog roda (4,15.16.18.20): četiri različite vrste terena u prispodobi su zapravo četiri načina slušanja Riječi; stoga se u istim recima – 4,15.16.18.20 – pojavljuje i glagol slušati.

Slušanje Riječi može biti ometeno od strane Sotone koji je odmah odnosi (4,15), sprječavajući dublji kontakt. Ovdje se radi o sjemenu kojem tlo u samom početku ne dopušta dublje prodiranje pa ono ostaje na površini izloženo svim vrstama nepogoda. Ovdje kao da tlo pomaže ptici tj. Sotoni da bolje uoči i odnese sjeme.

Slušanje može biti neplodno i zato što je nije dovoljno duboko: poslije spremnog i radosnog prihvaćanja (usp. 4,16), Riječ će se u slušatelju sučeliti sa kamenim slojem njegovog otpora; ostavši nedovoljno ukorijenjena, kad nastupe nevolje ili progonstva upravo zbog nje (4,17) propast će jer nije uspjela ostvariti neophodan dublji životni kontakt. Kameni sloj ne podrazumijeva samo energično odbijanje nego počinje već i samom nevjericom uslijed koje slušatelj ostaje zatvoren jer nije u stanju povjerovati da Riječ u njemu može ići dublje i osloboditi neke nove izvore snage i vjernosti.

Slušanje može ispočetka biti korektno, tlo plodno (4,18), ali nadiranjem korova tj. briga, zavodljivosti tj. iluzija koje nudi bogatstvo a raspiruju ih razne želje i ambicije, nastaju novi uvjeti u kojima Riječ te njezin rast i razvoj u slušatelju bivaju nadjačani i onemogućeni, tako da ostaje bez ploda (4,19).

Napokon, postoje oni koji je prihvaćaju i stoga obilno rode: tridesetostruko, šezdesetostruko ili stostruko (4,20). Pošto se u ono vrijeme dobar urod dobivenih zrna za uloženo kretao otprilike u omjeru 7/1, znači da i najmanji urod kojeg daje Riječ nadilazi uobičajena iščekivanja. Plodnost je dakle posvemašnja. Kao i u slučaju neplodnih slušanja, i ovdje se nazrijeva iskustvo prve Crkve koja je znala da plodnost slušanja ovisi o mjeri prihvaćanja Riječi koju je slušatelj spreman rezervirati, za koju se odlučio. Stoga razumjeti prispodobu, ili još bolje iskusiti istinu o kojoj ona govori, znači imati iskustvo njezine izvanredne plodnosti!

Dvije kratke usporedbe koje slijede nemaju formu razvijenih prispodoba, nego im je nakana precizirati funkciju govora u prispodobama.

Prva (4,21-22) naglašava odgovornost onih kojima je dano otajstvo Kraljevstva (4,11). Oni moraju biti pažljivi i inteligentni jer trebaju odgovoriti na ljubav Božju što se čovjeku daruje kao sjeme koje se baca u zemlju. To što je u njih pohranjeno Otajstvo ima za posljedicu da su postali svjetiljka koja može obasjavati (usp. 4,21-22). Zato su pozvani svojoj okolini davati svjetlo, obasjavati svijet (usp. 13,10). Ono što je još uvijek sakriveno trebaju postupno otkrivati-obasjavati da zasja u punom svjetlu. Upravo su zato izabrani i dobili su vlast (usp. 3,13-14). Na njima je učiniti svima dostupnom poruku u njezinoj dubini.

Završne riječi prispodobe o sijaču tj. sjemenu (4,9) ovdje se pojavljuju u pogodbenom obliku: ako tko ima uši da čuje, neka čuje (4,23). Odnose se na one koji su Učitelja pitali za pojašnjenje nakon prispodobe (usp. 4,10): njihovo pitanje izraz je slobodnog opredjeljenja odgovoriti na poziv kojeg im je uputio sijač. Primljenu Riječ trebaju tako pronositi da u njima samima bude svijetla, da budu spremni kao i Isus tako je tumačiti da ništa ne ostane zastrto i ništa sakriveno  nego da dođe na vidjelo (4,23); neka bude dostupno mnogostrukosti ljudskog jezika.

Bogatstvo poruke koju će netko primiti ovisi o mjeri (4,24) njegova slušanja. Svatko prima samo ono što može primiti, ali ni od toga ne prima sve nego samo ono što želi uzeti. S obzirom da Bog nikada ne osuđuje ljudsku ograničenost nego joj pristupa s punim poštovanjem, proizlazi da u slušanju – ukoliko ne sluša dobro ili dovoljno koliko bi po sebi mogao – čovjek osuđuje sam sebe. Čovjek, dakle, može sam sebi dopustiti više poruke ili može sam sebi danas uskratiti poruku u njezinoj cjelovitosti, iako bi već sutra bio sposoban puno lakše prionuti uz nju. Ali ako ju je jučer ispustio jer mu nije bila ugodna, danas za njega ostaje izgubljena ako joj se ne vrati; no, kako se vratiti onome što se ne pamti poželjnim?

Moć slušanja dakle ovisi o svakom pojedincu. Ovaj kritični moment gdje svaki čovjek odlučuje o svom slušanju, kao svoju posljedicu ima to da onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima (4,25). To znači da o raspoloživosti za slušanjem ovisi sposobnost prihvaćanja znanja i mudrosti. Ovo je u savršenom suglasju sa starozavjetnom naukom da mudrost Božja može biti princip sve dublje spoznaje onom tko se daje voditi (usp. Izr 1,2-7; 9,9), ali postaje sve nepristupačnijom onome tko odbija njezino vodstvo (usp. 8,35-36; 14,1-6). Isusova prispodoba upravo to izražava: iako pada na različita tla i doživljava različite procese, u prva tri slučaja sudbina sjemena u biti je propast, a samo na jednom tlu ono preživljava, uspješno se razvija i konačno donosi plod iznad svakog očekivanja. Ako to pogledamo s druge strane, proizlazi da je Isusov dolazak bio ispitom srdaca.

II

Dok je naš popratni komentar prispodobe (Mk 4,1-9) sugerirao da je naglasak na razlozima zbog kojih mnogi ne prihvaćaju Riječ (4,10-12), njezino tumačenje (4,13-20) i evanđeoski komentar (4,21-25) sada sugeriraju usmjeravanje pažnju na način kako se Riječ sluša. S obzirom na vjerojatnost da je ovo tumačenje (4,13-20) plod iskustva prve zajednice, prispodobe se pokazuju polifonim govorom jer progovaraju različitim glasovima različitim slušateljima u različitim okolnostima. Time se pokazuje njihova univerzalna relevantnost: one su poput sakrivenog blaga koje treba biti uvijek iznova otkrivano.

Evanđelist Marko naglašava da oni oko Isusa pitaju o značenju prispodoba (usp. 4,10) dok onima vani sve biva u prispodobama (4,11). Tako prispodobe postaju razumljive samo onima koji su se odazvali pozivu u Kraljevstvo i sada su na putu učeništva, nalaze se u Isusovoj zajednici. Za svaki pokušaj čitanja izvana ostaju nedostupnima. S tim u vezi jest i jedna specifičnost Drugoga evanđelja. Naime, pažljivi čitatelj će primijetiti da se do kraja evanđeoske naracije više ne pojavljuje tumačenje nijedne prispodobe. Razlog tomu jest što poruku trebaju čuvati i otkrivati oni koji su odlučili slušati. Povezanost značenja prispodoba s Kraljevstvom otkrivat će se svakom pojedinom čitatelju kao misterij njegovog vlastitog učeništva unutar zajednice Isusovih učenika. Tako se prispodobe proizašle iz Isusovog govora o Kraljevstvu pokazuju vodiljom čitateljevog hoda kroz učeništvo.

Osim činjenice da prispodobe više neće biti tumačene, razlog naglašavanju slušanja jest dinamika Riječi koju Isus daruje svojim učenicima. Naime, izreke u 4,21-25 s jedne strane nastavljaju se na govor o tajnovitosti i neshvatljivosti Otajstva Kraljevstva (usp. 4,11-13), ali istovremeno predstavljaju most prema govoru o očitovanju njegovog nezaustavljivog napredovanja (usp. 4,26-29.30-32). Tajna o Kraljevstvu, koja je darovana zajednici učenika, treba biti i bit će očitovana. Ovdje se zrcali iskustvo prve kršćanske zajednice koja je tegobe skrivenosti Kraljevstva i periode neuspjeha u naviještanju – koji su izazivali zebnju – nadilazila vjerom u neminovnost njegova potpunog očitovanja. Ova je utjeha bila toliko jaka da je bila uzrokom preokreta u misijskom djelovanju: izvući svjetiljku Kraljevstva ispod postelje i staviti je na svijećnjak (usp. 4,21)! Mjera predanosti u misionarskom djelovanju jest upravo ona mjera prema kojoj će na koncu učenik biti suđen; mjerit će se njegov odnos prema otkrivanju i naviještanju tajni Kraljevstva. Ovdje odzvanja s jedne strane obećanje nemjerljive Božje nagrade istinitom učeniku, a s druge onima koji se oglušuju o poziv na naviještanje (usp. 4,21-23) naviješta se sud (usp. 4,24-25). Na taj način snažno se naglašava odgovornost pri slušanju govora u prispodobama.

III

Prispodobu kojom Isus izražava misterij svog djelovanja obilježenog teškoćama i protivljenja, ali isto tako i nadu u izniman plod (usp. 4,3-8), zajednica učenika uzima kao svjetlo u kojem promatra svoj životni trenutak. I ona ima svoje teškoće i svoje nade. Ovdje imamo veličanstven primjer konkretne primjene Isusove riječi na vlastiti životni trenutak crkvene zajednice; ona se pokazuje sposobnom slušati (usp. 4,3) i zato njegova riječ može postati svjetlo njezinom putu. Gospodinov govor o sjetvi na različitim vrstima tla Crkva primjenjuje na svoju životnu situaciju i izvodi zaključke o mogućim razlozima neuspješnosti u naviještanju i prihvaćanju riječi Evanđelja.

Prvotnu i temeljnu poteškoću predstavlja Sotona koji dolazi i odnosi Riječ (4,15). Ovo je najveća poteškoća jer dolazi iznutra, iz samog čovjeka. Sotona je prisutan u ljudskom načinu razmišljanja  i sprječava Petra prihvatiti Isusovu riječ (usp. 8,31-33). On je prisutan u dobrom ukusu zbog kojih oni najbliži žele obuzdati Isusa (3,21), može se skriti u teološkim razradama (usp. 3,22) a lijepo ga očituje zloduh pitanjem: što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine (1,24)? Ovdje se uvijek radi o različitosti Isusove i naše pozicije koju mi ljudi želimo po svaku cijenu poništiti ili svesti na nama prihvatljivu mjeru, na „naš način“. Umjesto ući u Gospodnju riječ i misao, prihvatiti ih i oživotvoriti, neprestano nastojimo prilagoditi je sebi u toj mjeri da postane sasvim prihvatljiva našoj ljudskoj misli. Posljedica toga jeste da Riječ samo čujemo, ali je ne razumijemo (4,12), ostaje na površini i ne donosi ploda jer smo je – tijekom „prilagođavanja“ – ispraznili. Od mudrosti Božje napravili smo mudrost ljudsku. Od vina – vodu.

U konačnici, ovdje se radi o temeljnoj dvojbi koja obilježava cijelu biblijsku povijest: slijediti riječ Božju ili ljudsku pamet? Prva stvarna teškoća koju bilježi zajednica Isusovih učenika jest ostaviti vlastite kriterije, vlastitu mudrost i pouzdati se u Krista – u ludost i skandal križa! Ovo je također prigoda izvojevati veliku pobjedu nad ljudskom mudrošću jer lûdo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi (1 Kor 1,25).

Onaj tko dobije ovu temeljnu bitku, moći će izdržati i savjete ljudske pameti kada se budu javili prigodom ostale dvije kušnje, u dane nevolja ili progonstva (4,17) ili u zavodljivosti bogatstva i ostalih požuda (4,19). Ovo su i danas tri temeljne kušnje za Crkvu i svakog učenika. I sve tri mogu biti pobijeđene samo siromaštvom: kad učenik priznaje siromaštvo, nedostatnost ljudske misli i svoj život povjerava Božjoj mudrosti, makar se isprva činila ludošću (usp. 1 Kor 1,17-31). Samo na onom tlu na kojem Riječ pobjeđuje ljudsku mudrost, ljubav će nadići nasilje i čistiti životne prostore od maski i nehumanosti – samo na tako preoranom i obrađenom terenu naše svakodnevice zabijelit će se usjev obilnog uroda kraljevstva Božjeg.

Svjetlo je došlo na svijet, svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka (Iv 1,9). No, treba li ono biti stavljeno pod posudu-pod krevet, ili radije na svijećnjak? Lako se može činiti da je Isusov stav, kao i stav prispodoba koje ga tumače, sakriti ovo svjetlo. Bez sumnje, istina treba doći na svijećnjak, ali pitanje je kako, na koji način i pod kojim uvjetima?

Skrivenost otajstva Kraljevstva (4,11) uzrokovana je s jedne strane tamom i protivljenjem svijeta, a s druge tamom i unutrašnjim protivnostima samog slušatelja. U suprotstavljenostima pod posudom–krevetom/na svijećnjaku i skriveno/očitovano dolazi do izražaja unutrašnja narav Isusove strategije naviještanja: Kraljevstvo koje uprisutnjuje jest oganj koji želi planuti (usp. Lk 12,49), svjetlo koje tmina ne može nadvladati (usp. Iv 1,5). Međutim, ovaj oganj će planuti u svoje vrijeme, zasjat će svima na svoj način. Baš kao što i sjeme o kojem govore prispodobe donosi plod pod posebnim okolnostima: tek nakon što je bilo sakriveno pod zemljom i tamo u tami umrlo!

Zbog toga je Isus trojici učenika, koji su vidjeli sjaj njegove slave na gori Preobraženja, naredio da nikome ne kazuju ono što su vidjeli, dok Sin Čovječji ne ustane od mrtvih (9,9). Ovo je sâmo srce tzv. mesijanske tajne. Ona će prestati kada Isus bude uzdignut (usp. Iv 12,32); tada će svima biti očitovano njegovo svjetlo jer ne može se sakriti svjetlo grada postavljenog na gori (usp. Mt 5,14). Isus – svjetlo istinsko, ostat će ispod posude, sakriveno i u tajnosti, ali bit će otkriveno i postavljeno na svijećnjak koji nosi ime križ: protiv svake ljudske logike, upravo skrivenost njegove smrti će ga očitovati! Isusovo svjetlo će se otkriti samo onom tko ga bude našao na križu. Prvi koji je na križu ugledao njegovo svjetlo i slavu bio je stotnik; iznenađen je uskliknuo: uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji (15,39). Njegovi učenici, kao i mi danas, neće biti u stanju opaziti i svjedočiti ovo svjetlo dok ne shvate što znači ustati od mrtvih (9,10).

Isus i njegova riječ su skriveno svjetlo koje treba prihvaćati upravo u njegovoj skrivenosti. Upravo kao što i sjeme pšenice postaje obećanje punog klasa tek onda kada siđe u tamu i počne umirati ispod zemlje. Teško je to shvatiti. To je misterij kraljevstva Božjeg. Nije Božja slava i moć ona koja nas spašava, kao što je to čovjek sklon misliti, nego njegova slabost i umiranje koje se očitovalo u Isusu Kristu (usp. Fil 2,5-10). U ovoj slabosti jest Božja snaga i nju ondje treba tražiti (usp. 1 Kor 1,27s). Pod velom prispodoba i ponizna Isusova života, krcata teškoćama, treba prepoznati svjetlo otajstva Kraljevstva Božjeg (4,11). Zbog toga Isus izgovora središnju misao ovog teksta: ima li tko uši da čuje, neka čuje (4,23). Onaj tko ima uši da čuje, znat će u Isusovim teškoćama prepoznati Božju vjernost i snagu baš kao što sijač u sjemenu koje umire već vidi bjelasanje usjeva spremnog za žetvu. Da bi bilo moguće ustrajati u osluškivanju ovakvih glasova treba imati vjeru u Riječ, vjeru strpljivu, ali i nezaustavljivu baš kao što je i samo Evanđelje.

Nesposobnost slušanja i prihvaćanja Riječi, površnost, rastresenost, zabrinutost, bogatstvo – prepreke su mom duhu koje u prvi plan stavlja prispodoba. To je opis mog unutrašnjeg života i njegovih reakcija pred pozivom koji mi upućuje Riječ. Od tvrdoće srca – snažno podvučene u Evanđelju (usp. 8,14-21) jer onemogućava Riječi da uđe u čovjeka drugačije nego kao puki fizički zvuk – pa sve do čuđenja koje iznenađuje čovjeka kad sjeme Riječi u njega ulazi i probija tvrdi pokrov tla njegova srca čineći ga plodnim začudnim stostrukim urodom (usp. 4,20), postoji čitava lepeza mogućih stavova opiranja o kojima nas prispodoba poziva razmišljati.

Nesumnjivo, opiranju Riječi doprinose i izvanjske okolnosti u kojima prepoznajemo učvršćenost zla u svijetu; one prodiru u čovjeka i vrše svoj utjecaj. No, postoji još i jedan dublji uzrok i leži u samoj našoj osobnosti. Naša sklonost zatvoriti se u sebe uslijed preosjetljivosti jest često puno opasnija od kratkotrajne srdžbe. Ona očituje naše unutarnje ustrojstvo svaki puta kad dođe u pitanje sigurnost naših stavova i vrijednosnih sudova.

Zatvoriti se i braniti se u sebi sklonost je tako duboka da nas čini nesposobnima čak i za priznavanje golih činjenica. Kao svaka tajna naše osobe, i ova – koja je možda najbliža liniji istočnog grijeha – silovito reagira na svaki pokušaj optuživanja. Snaga kojom branimo tajnu naše nezasitno posesivne želje biti u pravu očitovat će se pravom erupcijom protuoptužbi protiv „ostatka svijeta“. Tako zlo ne želi, ne dozvoljava da bude prepoznato u nama samima nego nas nastoji obmanuti i biti projicirano van, biti prepoznato u nekom ili nečem oko nas, ali nikako u nama. Ne želimo prepoznati tvrdoću vlastitog srca, niječemo njezino postojanje – ali ona se sama odaje jer ključa i lije optužbe po svijetu oko nas. Izdat će se i time što nas čini nesposobnima prihvatiti osmijeh kakvog jednostavnog siromaška ili radost kakve nenadane situacije. Postajemo tuđi za stvarnost trenutka oko nas jer ne želimo izvaditi gredu iz vlastitog oka; ona iskrivljava naš pogled i naš hod prema braći pa dozvoljavamo da nam opsesijom postanu njihovi nedostaci (usp. Mt 7,1-5). Treba biti oprezan i svjestan da takvo stajalište sigurno nije ispravno i da odaje nazor koji nije u skladu s Isusovim jer mjerom kojom mjerite mjerit će vam se (4,24). Jer sjeme Riječi ne smije biti blokirano. Ono je određeno da se proširi izvan tala naše posesivnosti i ide dalje donoseći zreli klas.

Naše nesigurnosti mogu i moraju biti nadiđene: protulijek jasno naznačuje sv. Pavao kad nas poziva da u svom srcu imamo ono što je bilo u Isusovom, koji se nije kao plijena držao onog što je njegovo nego je poništio samog sebe, odlučio „izgubiti“ sebe samog za svoju braću (usp. Fil 2,5ss.) – to znači dati se pobijediti radošću obilne žetve. Prispodoba je zato obojena nadom i pogledom na zlaćano žetveno polje.