„…trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!“ (Lk 15,32)

Znamo kako je bilo: stariji sin ostaje s ocem, a mlađi uzima svoj dio i odlazi u tuđinu, spiska sve i odlučuje se vratiti.

Dug put je prošao, od odlaska preko burnog života, propadanja, shvaćanja da je vodio neodrživ život…i, na koncu, najveća odluka: vratit ću se!

Puno je važnih detalja o kojima bi se moglo razmišljati. No, prije svega trebalo bi otkloniti glavnu prepreku koji većina vjernika ima kada čita ovo evanđelje.

Pošto se radi o poznatoj temi primanja nasljedstva, građenja života i njegova evenutalnog brodoloma, mnogi su u opasnosti promašiti poruku ove Isusove riječi. Aha, ovaj je uzeo svoj dio i prokockao ga! Nije ništa uradio od imetka ni od svog života. E, ja tu ne pripadam! Uvijek sam bio skroman i odgovoran, borio se…itd.

Ne, o tome se ovdje ne govori. Ničija skromnost, štedljivost, kućevnost a kamoli uspoređivanje s raznim propalitetima na seoskoj, gradskoj, susjedskoj, rodbinskoj ili široj društvenoj razini nije u pitanju! Na udaru ove Isusove riječi itekako se mogu naći štedljivi, skromni, kućevni…pa i mnogi koji su u očima svijeta uspjeli.

Jer ovdje nije riječ o mojoj kući i kućenju nego o Očevoj kući – Crkvi! Ne radi se o tome bih li trebao za umijeće preživljavanja od male plaće tj. mirovine ili za vođenje obiteljskog gospodarstva trebao dobiti Večernjakovu Ružu, nego što činim s Očevim darovima? Kako kućim ili raskućujem Božju kuću – Crkvu!

I, naravno, koliko sam i kako prihvatio onih koji su shvatili da su bili rasipni sinovi i vratili se kući Božjoj? Jesam li u njima vidio braću koja biju istu bitku kako i ja: u svemu što jesam i imam prepoznati dar Božji i na njega odgovoriti svim srcem? Jer mnogi su u Crkvi, ali još nisu spoznali što su primili i kako postupati s darovima? To što nisu izišli i nisu postali razmetni sinovi ne znači da svoje darove žive ispravno, baš kao što nije uspijevao ni stariji sin u Isusovoj prispodobi. Stalno je tu, uredan ali – izgubljen! Ne vidi darove, kisela lica vrši svoje dužnosti, ne raduje se bratovu povratku i ne shvaća – istu muku muče! Čak i zaostaje za bratom jer sve ima a ne uživa. Ovaj koji se vratio, očito će barem sada – nakon promašaja – znati uživati!

A da se i ne govori dobrom, predobrom licu Očevu koje ih gleda. I čeka. Obojicu.

Ne zastati, ne početi se ozbiljno pitati što sam to primio od Gospodina, koje je moje mjesto u Crkvi, što za nju (ne)činim, znači ići putem rasipnog sina. Moja uredna pozicija u župnoj zajednici ne znači da sam svim srcem primio dar Božji. I da na njega odgovaram iz svega srca. Cijelim životom. Jer Crkva ne može biti samo jedan mali dio moga života nego ja i moj život trebamo biti dio Božjega doma. Njime nadahnuti, obasjani i njemu posvećeni. Sve drugo bilo bi premalo, nedovoljno…traćenje darova Božjih.

I to što mnogi kršćanin ne zna i ne dopušta da bi tako moglo biti u njegovu životu, znak je da će spiskati darove koje je primio. Jer se još uvijek nada da je u ovom životu moguće postići nešto dobro i pametno mimo onoga na što nas Bog zove.

A Otac stoji i gleda. Čeka. Sve nas.