I poče opet poučavati uz more. I zgrnu se k njemu silan svijet te on uđe u lađu i sjede na moru, a sve ono mnoštvo bijaše uz more, na kopnu.

₂Poučavao ih je u prispodobama mnogočemu. Govorio im u pouci: ₃“Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. ₄I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. ₅Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. ₆Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijenja, osuši se. ₇Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. ₈Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razraste se i razmnoži, te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko.” ₉I doda: “Tko ima uši da čuje, neka čuje!“

₁₀Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. ₁₁I govoraše im: „Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama:

    ₁₂da gledaju, gledaju – i ne vide,

            slušaju, slušaju – i ne razumiju,

        da se ne obrate

            pa da im se otpusti.“

I

Isus je u dosadašnjem tijeku evanđeoskog pripovijedanja izazvao određene unutrašnje procese u ljudima koji su ga slušali, tako da je među slušateljstvom došlo do podvajanja.

Događaji opisani u 4,1 – 5,43 odvijaju se uz obalu genezaretskog jezera. Vraćajući se k moru (usp. 3,7.13.20), oko Isusa je opet mnoštvo i on poučava (usp. 3,13). Isusovo naučavanje u ovom poglavlju (4,1-34) i moćno djelovanje koje potom slijedi (4,35 – 5,43) očitovanja su Kraljevstva Božjeg koje je blizu (usp. 1,15), ali još uvijek u veoma  skromnoj mjeri. Kako razumjeti raznolike odgovore suvremenika te razloge još uvijek skromnih početaka Kraljevstva, pitanja su koje Gospodin kreće izložiti svojim slušateljima.

Barka, koju je Isus tražio u 3,9, pokazuje se sasvim prikladnom za ovu situaciju u kojoj mnoštvo ponovo ostaje uz more, na zemlji (4,1). Spomen zemlje ovdje nije slučajan; evanđelist Marko će ga tijekom govora u prispodobama upotrijebiti 10 puta, a već ovdje daje naznaku da će Isus sijati sjeme Riječi (usp. 4,14.15.16.17.18.19.20) i bacati ga na zemlju.

U prispodobama ih je poučavao mnogočemu (4,2). Prispodoba (parabola) jest, u širokom smislu, usporedba u obliku pripovijesti koja odražava činjenice iz ljudske svakodnevice. Njezin cilj jest putem uspoređivanja osvijetliti vjerske i moralne istine (na sličan način se u klasičnoj literaturi koristila basne s likovima iz životinjskog svijeta). Ona obično želi privući pažnju čitatelja na temeljni element kojeg treba uočiti u mnoštvu ostalih detalja; oni po naravi stvari također pripadaju prispodobi, ali nisu ključni.

 Samo Markova verzija govora u prispodobama naglašava da im je Isus govorio (4,2.9.11.13.21.24.26.30) kao i da svoj govor počinje živahno pozivom na pažnju: slušajte (4,3)! Ono što će uslijediti jesti treći Isusov govor u prispodobama, najduži do sada.

Prispodoba počinje jasnom, Isusovim slušateljima bliskom, situacijom sijača koji u zemlju baca sjeme. Kao preduvjet govoru o sjetvi, treba reći da je tlo u Palestini uglavnom kamenito; poveće kamenje nastojalo se izbaciti iz zemlje pa ga se slagalo u ograde oko parcele. Osim toga, tlo je bilo dosta zakorovljeno uslijed nedostatka kvalitetnog oruđa za obradu. Običaj je bio najprije baciti sjeme a potom zaorati da bi se sjeme unijelo u zemlju.

Poneko zrno ne dospijeva do prave zemlje (4,4) i svoj put završava na tvrdom terenu ugaženom od ljudi ili zvijeri. Vjerojatno se misli na običaj slobodnog prelaženja prolaznika preko njiva, što je dodatno otežavalo unos sjemena u zemlju. Ono tada ne uspijeva uspostaviti pravi kontakt sa tlom. Sjeme koje ne bude uneseno u zemlju, postat će plijenom životinja i ptica, koje ga odnose (4,4).

Međutim, neće ni svako zrno koje padne na željeno tlo uspjeti prodrijeti u njegovu dubinu i ukorijeniti se (4,5). Ponekad mu je prodiranje u dubinu zapriječeno slojem kamena kojeg vlasnik nije htio ili mogao ukloniti; biljčica će naizgled ubrzano nicati, ali nedostatak ukorijenjenosti i nemogućnost crpljenja sokova iz dubina pokazat će se presudnima u danima žege: kad ogranu sunce, izgorje (4,6).

Neko zrno pade u trnje (4,7); to je teren na kojem već rastu druge, snažnije biljke. One zbog svog agresivnijeg porasta ne ostavljaju životnih uvjeta novom zrnu i uguše ga.

Ipak, postoji i dobra zemlja (4,8). U njoj se sjeme, jer je ispravno, dobro razvija i donosi, iako različit, ipak neuobičajeno visok urod. Ovdje je ključni element prispodobe. Iako je samo četvrtina pala na dobru zemlju, konačni urod je višestruko veći. U Starom zavjetu stostruk urod imao je Jakov kao plod Božjeg blagoslova (usp. Post 26,12).

Gledana u cjelini, prispodoba gotovo u svemu odražava prirodno stanje stvari, ali ipak se jedan detalj doima u najmanju ruku upitnim. Čudan je, naime, stav sijača koji kao da se uopće ne trudi kontrolirati kamo to njegovo sjeme pada. Budući da on neštedimice baca sjeme i kao takav ne predstavlja prepreku obilnom urodu, u prvi plan dolazi ono što se događa u kontaktu zrna sa tlom.

Prva tri zrna prikazana su u progresivnoj liniji: svako slijedeće zrno je sve uspješnije, iako ne uspijeva donijeti urod. Prvo uopće ne dolazi u životni dodir sa zemljom i biva odmah odneseno. Drugo se uspijeva ukorijeniti, ali ne dovoljno i zato propada. Treće zrno se dobro ukorjenjuje, ali propada radi drugih okolnosti, dakle ne zbog svoje slabosti ili kvalitete tla; presudan je ambijent u kojem se mlada biljka razvija. Sudbina sjemena u prispodobi, jer se o njegovoj vitalnosti ne dvoji, ovisi dakle samo o vrsti zemlje odnosno o ambijentu u koji zrno dospijeva. I sijačeva velikodušnost te bezbrižnost, jer rasipno i ne štedeći baca sjeme po svim vrstima tala, naglašava da je presudna kvaliteta zemlje.

 Obilatost uroda koji stubokom mijenja početnu situaciju u dobar urod, predstavlja bitan preokret u prispodobi. U ono vrijeme dobar urod dobivenih zrna za jedno uloženo kretao se u omjeru 7:1, a današnja agrotehnika dostigla je 30:1. Šezdesetostruk i stostruk urod očito nose u sebi neku drugu poruku. Svakako, oni nadoknađuju i neuspjeh prva tri zrna.

Tko ima uši da čuje, neka čuje (4,9). Ovaj poziv na neki način ponavlja onaj poslušajte s početka prispodobe (4,3). Onaj tko među Isusovim slušateljima ima uši da čuje, shvatit će da je slušanje bitan uvjet dobrog uroda kvaliteta tj., plodnost zemlje.

Isusov govor jest sjeme bačeno u zemlju, ali nisu ga do kraja razumjeli čak ni učenici (4,10). Iako im je dano otajstvo Kraljevstva, ono ni njima nije otkriveno, nego im ostaje misterij. Ipak njihovo pitanje i traženje daje do znanja da su oni dobra zemlja. Isusov odgovor stoga naznačava razliku između učenika i onih vani (4,11), spomenutih u 3,10-21.31-32. Razliku ne pravi on, nego se sami ljudi po svom stavu počinju razlikovati. Za razliku od učenika koji pitaju i istražuju, njegovi najbliži po krvi namjerno su ostali među onima vani (3,31). Misterij Kraljevstva jest Božja prisutnost među ljudima prema kojoj oni slobodno zauzimaju svoj stav. Fenomen gledati a ne vidjeti (4,12) upravo je rezultat susreta dviju sloboda. Božji misterij sâm dolazi u susret ljudskoj slobodi/slobodama jer Objava je besplatna, milosna Božja akcija. U tom susretu nastat će gledati a ne vidjeti jer Bog ne vrši nasilje ni nad čijom slobodom, ali njegov projekt svakako postoji i dalje se razvija. Zato neki gledaju i slušaju ali ne vide i ne čuju ono bitno što se događa.

Govor u prispodobama na taj način očituje da su neki zapravo slijepi i gluhi: tko se ne da ovim govorom uznemiriti i provocirati na traženje, taj ostaje u svom svijetu okružen zagonetkama u nepoznanicama koje zauvijek ostavlja takvima. Onaj tko se otvori, shvaća da je Božji misterij jedino svjetlo njegovog života i da tek u njegovom svjetlu sve drugo počinje zadobivati svoj smisao. Kao nekada prorok Izaija te drugi proroci, i Isusovi učenici pristajanjem na Isusovu Riječ očituju sljepoću onih vani te im služe kao poziv na traženje.

Oni vani će sve gledati u prispodobama tj. slikama. Isus se ovdje poziva na Iz 6,9-10 koji opisuje poziv proroka i nagovještaj da njegovu riječ neće slušati, uslijed čega će doći do kazne tj. razorenja (Iz 6,11-13): ostat će samo panj kao sveto sjeme (Iz 6,13). Ipak, kao i u prispodobi, ovaj ostatak sjemena ima dati velik urod!

II

Nakon što je u 1,15 sažeo Isusov nauk o Kraljevstvu i potom ga prikazivao na djelu u procesu ostvarenja, evanđelist Marko ga sada počinje produbljivati pomoću prispodoba. One nisu samo jednostavna didaktička pomagala nego izražavaju uvjerenje da poruku o Kraljevstvu može razumjeti samo onaj tko se iznutra uskladi, krene putem obraćenja i prianjanja uz Isusa koji u njima govori. Njihov jezik slika i usporedbi moguće je razumjeti samo onomu tko ih razmatra s užitkom i simpatijom. Iako ga izrijekom ne spominje, i ova prispodoba govori o Kraljevstvu čija punina je oslikana slikom uroda, koju Stari zavjet koristi kada govori o završnoj etapi razvoja kraljevstva Božjega (usp. Iz 27,12; Jl 4,13; usp. Iv 4,35-36).

Ovakvim postupkom Marko želi naglasiti da je zajednici Isusovih učenika kraljevstvo Božje predstavljeno kao skrivena stvarnost (usp. 4,26-29.30-32). Ta činjenica zajednici u određenoj mjeri tumači i razlog bezuspješnosti misionarskih napora koje je poduzimala među poganima (usp. 4,14-20). Evanđelist stoga uvrštava i govor o gledati/ne vidjeti kako bi s jedne strane pojasnio otvrdnuće Isusovih slušatelja (usp. 3,20-35), a s druge kako bi napomenuo važnost tumačenja prispodoba. Neizrecivost misterija nastoji se premostiti upotrebom prispodoba, no i one su po sebi nepristupačan govor koji zahtijeva tumačenje i razumijevanje u vjeri. Tako i govor u prispodobama i njihovo tumačenje traži dobru zemlju.

Prispodobe su donekle zastrt govor čiji smisao treba otkrivati i to Isus čini svojim učenicima (usp. 4,13-20.34). One stoga nemaju za cilj izazvati ničiji otpor i otvrdnuće nego refleksiju i pitanja o smislu onoga što se pomoću njih izriče. Onima vani ostaju zaključan govor jer se ne žele otvoriti i prihvatiti Božje oproštenje, dozvoliti da ih Isus i zajednica uvedu u značenje Riječi (usp. 4,14-20), nego ga prihvaćaju i upoznaju samo površno. U tom smislu postaje očevidno da je krug onih koji su unutra zapravo dinamična stvarnost, jer nikad ne prestaje potreba ulaziti u misterij; štoviše, psihofizički razvoj osobe te njezino sudioništvo u socio-ekonomsko-političkim relacijama uvijek će tražiti nova i dublja osvjetljavanja misterija. Iz tih razloga je logično da će krug onih unutra ovisiti kako o odluci nekog od onih vani da ipak uđe, ili od onih koji su unutra da iziđu iz ovog zbivanja. Uza sve to zajednica Isusovih učenika ne treba grozničavo promatrati druge jesu li unutra ili vani. Potreba životne upućenosti na Isusa njoj je osigurač protiv lažne sigurnosti, jer stalni zahtjev obraćenja (u 1,15 je u prezentu!) ostaje pretpostavkom razumijevanja prispodoba, Isusa i svoje životne, opet na Isusa, upućene situacije. Dok su za one vani prispodobe sve, obraćenima je jasno da one govore o Tajni o kojoj tek nakon što je prispodoba naviještena treba opširno progovoriti kako bi učenik svoju životnu situaciju trajno osvjetljavao Isusovom riječju i tumačenjem prispodobe (usp. 4,14-20).

III

Poslušajte (4,3; usp. 4,9), govori Gospodin. Po prvi puta u Evanđelju po Marku poziva na pažnju nad svojom riječju. Ima iznijeti poruku koju još nitko nije čuo, poruku Novog Saveza. U Starom zavjetu se naredba slušaj, Izraele susreće više puta. Cijela židovsko-kršćanska religija, nikla na Pismu, jest religija slušanja. Boga se može samo slušati. Boga nitko nikada ne vidje (Iv 1,18), a tko bi vidio njegovo lice imao bi umrijeti (usp. Izl 19,12; 33,20). Njegovo lice ćemo vidjeti tek poslije svega, kad vječno svjetlo rasprši tamu i sjenu smrti pod kojom živimo. Za sada se Boga može samo slušati, poglavito u onome što nam govori Isus, njegova totalna i konačna riječ (usp. Hebr 1,1ss). On osobno jest Riječ Života (usp. 1 Iv 1,1): tko ga umije slušati, već sada uočava Božju stvarnost prisutnu u nama, vidi u sebi samom kako se nazire skriveno lice Kraljevstva, taj dragocjeni biser kojeg treba otkriti. Isus je prvi živio ovo „slušanje“ i priopćio nam ga u prispodobama; njima nas uči kako se u svakidašnjem iskustvu može vidjeti Božje lice i pratiti razvoj njegova Kraljevstva.

Doživljavanje svog životnog trenutka Isus izriče ovom prispodobom. U njoj teškoćama sjetve suprotstavlja nadu radosne žetve. To je neslomljiva nada koja će nositi i njegov krik s križa Bože moj, Bože moj… (15,34). Nabrajanje pojedinosti koje sjetvu čine tegobnom, čak takvom da ne daje povoda velikim očekivanjima, ima za cilj naglasiti iznenađujuće preobilje uroda. Upravo u takvoj nadi svakodnevno sije poljodjelac; upravo u takvoj nadi – ako li ne redovito i u nepovoljnijim okolnostima – sije se na Božjoj njivi: oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi. Išli su plačući, noseći sjeme sjetveno; vraćat će se s pjesmom, noseći snoplje svoje (Ps 126,5).

Isus sije sjeme Kraljevstva djelima i riječima. Iako je sjeme bilo dobro, rezultat njegovog djelovanja jest neshvaćanje, mrmljanje, neprijateljstvo, mržnja i odluka da ga pogube (3,6). Razmišljao je o tijeku i naravi svoje sjetve. Dvojbe su strašne jer pogađaju nutrinu onog koji radi i koji stoga mora imati povjerenja u uspjeh. Podsijecaju ga u korijenu. Isus svoju misao svraća na Ps 126 koji govori o teškoćama sjetve, ali i o radostima žetve. On, kojemu je toliko stalo do uspjeha svog poslanja, potpuno se poistovjećuje sa sjetvom, s Riječju koju sije. Da, zrno ako ne padne u tamu zemlje, ako tamo ne umre, neće donijeti rod (usp. Iv 12,24). Samo ako sjeme padne u zemlju i ondje umre, doline će se pokriti žitom, bit će klicanja i pjesme (usp. Ps 65,14); tko želi žeti, mora sijati pa i u suzama!

Naša svakodnevica i njezina muka također je prispodoba koja skriva, ali i očituje – tko ima uši da čuje – misterij riječi života. Već je sada moguće uočiti Kraljevstvo koje je prisutno, iako ne u punom sjaju. Unatoč nerazumijevanjima i otporima, neuspjesima, ono se razvija jer Riječ je moćna i plodna. Zato je dolazak Kraljevstva nezaustavljiv. Treba ga prepoznavati jer čovjek temeljem toga počinje uočavati nove horizonte i stjecati sigurnost. Upravo pouzdanje u Riječ priječi da izbjegavamo tegobe i uvodi nas u borbu. Sada osjetimo samo teškoće sjetve. Ali, radost sjetve je isto tako prisutna i to u pouzdanju u Božje obećanje završne žetvene radosti. Urod će biti 100/1: vidjet ćemo Božje lice; Onoga koji je za nas postao sijač svojim djelima, sjeme svojom smrću i Kruh Života bez kraja svojim uskrsnućem.

Jedna od osobitosti Isusovog poučavanja jest da nikad ne poučava nekoj istini koja nije On; uvijek poučava istinu o samom sebi. Zato se često koristi prispodobama. Čovjek bi često htio čuti istinu na nekom neutralnom terenu, da može tražiti objektivne dokaze, diskutirati… Do istine bi htio trijumfalno, da postane njegov osobni plijen ili postignuće i da je može malkice prilagoditi… Isusov govor u prispodobama ne daje priliku za to. On ima inicijativu, govori živo i iznosi svoju istinu kojoj se treba otvoriti ne samo zbog sadržaja koji nam je nepoznat, nego i zbog načina na koji govori. Tko ne prihvaća istinu koja je Isus sam, tko želi neku objektivnu, filozofsku spoznaju, tko želi otrgnuti istinu od Isusa, taj ima otvrdnuto srce i gledajući ne vidi, slušajući ne čuje (8,17-18).

Tri su uvjeta za razumjeti prispodobe. Prvi, Božjoj riječi se treba približiti s pitanjem. Ako nema pitanja, nema ni odgovora. U biti, mi joj nikada ne pristupamo bez nekih osnovnih ideja. Nikad pred njom nismo totalno prazni. Ipak, znanje s kojim se približavamo ne smije biti takvo da pokuša nadomjestiti odgovor na pitanje. Mnogi, na žalost, u Pismu ne uspijevaju ništa pronaći jer predznanje im već daje odgovor; oni zapravo i nemaju pitanja jer na sve već imaju odgovore. Mnogima je njihovo znanje kriterij za sve pa i za Božju istinu u Pismu, umjesto da Božja istina bude kriterij njihove osobne. Da bi nam Božja riječ nešto rekla, od nje trebamo nešto tražiti, imati pitanje na koje zaista tražimo odgovor. Isus govoreći u prispodobama potiče, provocira pitanja slušatelja. Ako nema pitanja, nema ni traženja i neće se dogoditi hod k istini.

Drugi uvjet jest potpun angažman cijele osobe u traženju istine u Božjoj riječi. To je ono što zovemo prianjanje u vjeri. Jer istina se ovdje odnosi ne na neku spoznatljivu istinu, nego na misterij Živoga Boga i njegova Kraljevstva. To je drugačiji život, zapravo punina Života koja nam se približila (usp. 1,15). Božjem Životu se može približiti samo životom: onaj tko ga iznutra prihvaća, približava mu svoj život i prianja uza nj, počinje ga razumijevati. Život počinje ulaziti u nj, prožimati ga i iznutra osvjetljavati. Zato oni koji nisu spremni uložiti sebe i svoj život ne razumiju, ostaju vani, u mraku jer ne vide i ne razumiju. Pošto je misterij Boga zapravo misterij Istine, ne može mu se približiti nitko tko ne hodi u istini.

Treći uvjet proizlazi iz prethodnih: razumjeti može samo onaj tko bude mogao dopustiti da se promijene neke njegove ideje i stavovi. Mnogo puta čujemo Božju riječ, ali se ne trudimo uskladiti svoje poglede s njegovim, nego radimo obrnuto: želimo njegovu riječ nekako uokviriti i uskladiti s našim pogledima. Tako su Isusovi suvremenici imali svoje viđenje Mesije i Kraljevstva. Isus im je pokazivao koje je pravo lice Mesije i Kraljevstva. On sam je bio uprisutnjeno Kraljevstvo i primjer što se događa kada čovjek pusti da Bog u njegovu životu bude zaista Bog kakav jest, a ne onakvog kakvog bi čovjek želio. Onoliko koliko su ljudi oko Isusa bili spremni otvoriti se, toliko su Kraljevstva mogli doživjeti i sebi priznati da su ga pogrešno zamišljali. Pošto su prispodobe proizišle iz istine Isusove osobe, iz njegova života, one vode njegovoj osobi i njegovu životu. I što više ih upoznajemo, uviđamo da manje poučavaju neku objektivnu istinu, a više uvode u tajne Kraljevstva prisutnog u njemu, Kraljevstva kojemu se treba obraćati (usp. 1,15).

Čitanje Pisma stoga traži zrelog čitatelja: lišenog sebičnosti, straha i nepovjerenja barem toliko da može početi dopuštati Bogu da zaista bude onakav kakav Jest. Ono traži onu mrvicu vjere i dobre volje dovoljne da počne svoj život približavati Božjem; barem toliku da se ne okrene od njega i ne pobjegne. Pa bili mi nepoznanica i sami sebi, u puno svojih predjela tvrd, nepristupačan teren, treba samo mali komadić zemlje koji će prihvatiti sjeme Riječi, gdje ono neće biti ugrabljeno, zgaženo ili ugušeno. To će biti vrata kroz koja će u nas ući Bog i njegovo Kraljevstvo!