„Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ (Lk 5,1-11)

    Narod se gura da bi čuo Isusovu riječ! I tada je bilo raznih ponuda. Bilo je mudraca, raznih učitelja…kao i danas. Neki su htjeli čuti baš Gospodina. Zašto baš Njega? A kamo danas hrli narod? Koga slušaju?

    Važna je stvar slušanje. Isus je upozorio: pazite što i kako slušate! Jer odabir onoga što i kako slušamo govori o nama, tko smo i kakvi smo. To je naše ogledalo. Ako danas nedostaje onih koji slušaju Božju riječ i u njoj pronalaze život koji će preobražavati naš svijet, i to govori o nama. Tu je odgovor zašto je svijet ovakav: jer Božji narod radije gleda u svijet nego u Njegovu riječ. Traži rješenje od svijeta koji ni sam sebi ne može pomoći.

    Pored su ribari. Naizgled nemaju veze s ovim slušanjem i traženjem života u Riječi. Samo naizgled. Njihova veza bit će Isus. On će ih nastojati povezati. Sve želi dovesti u Očev zagrljaj. Došao je sve spasiti.

    A počinje diskretno: može mala usluga? Mogu se poslužiti vašom lađicom? I uđe u jednu od tih lađa, bila je Šimunova… Toliko puta Bog je blizu nas, traži nešto. I ako imamo malo vremena, malo dobre volje, ući će. Doći sasvim blizu. Ako vidi da nam nije težak, ako vidi da smo spremni poslužiti Njegovu Poslaniku i pomoći da Njegova riječi ide dalje, i On će ići dalje. Ne možemo slutiti koliko daleko…

    Nisu slutili ni Šimun i njegovi drugovi. Iako umorni od cjelonoćnih napora, iako željni odmora, ipak će se još malo zadržati – neka barem nečemu posluže njihove lađice jer noćas ništa nisu ulovili. Eto veličine maloga čovjeka, eto nečeg veličanstvenog u njihovoj nemoći. Čudo je koliko srce može biti veliko!

    Isus itekako osjeća. Bog ne može takve dragocjene pojave previdjeti ili proći mimo njih bez da navrati. I naplati. Božanski!

    Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov! Iako oni znaju da nema, On zna da ima smisla. Iskusni su ribari i teško se mogu prevariti. Ali sada nije riječ o običnom ribolovu. Sada ribari Sin Božj! On gleda njihova srca i vidi – spremna su! Za žetvu, za veliki ribolov. Sad On lovi njih da bi oni počeli loviti druge!

    Čudo! Čudo riba! U ovom, kritičnom trenutku, učimo od ovih priprostih ljudi. Jesu neuki, jesu prostodušni, ali o veličini njihova srca Isus se nije prevario! Kako oni slušaju tj. gledaju? Što bismo mi vidjeli u množni ovih riba? Veliku dobit? Čudo kao senzaciju? Znak da smo pred Bogom ispravni i danas obilno nagrađuje? Oni gledaju dublje. U srž stvari!

    Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Savršen odjek na prisutnost Božju koju su osjetili! Savršena rezonancija kojom čisto srce prima snagu Božje svetosti i na nju ispravno odgovara. Tu sjaji i zvoni istina o Božjoj neshvatljivoj veličini i čovjekovoj sićušnosti. Neprikladnosti da stoji pred Bogom. Iako zvuče teško, negativno, ove riječi iznose suštu istinu onoga što čovjek osjeća pred Bogom.

    Preko njih čovjek izriče i da je doživio Boga, ali i da se Njemu predaje. Prepušta. Ti si onaj koji je Velik, a ja sam mali. Ti si Sveti, a ja grešan. Ti si Život a ja smrtnik kratkog vijeka. Ti si Mudrost a ja tek tražim njezine tragove. Poživi me, posvećuj me, uči me! Sluga tvoj sluša… O, koliko je to rijedak i dragocjen stav. A koliki Bogu čak i u molitvi izdiktiraju što im treba i nemaju vremena slušati, tragati za onim što On njima ima reći. Ne, samo oni govore. I to jako pobožno! Da, čovjek i čovjek, vjernik i vjernik – dva su različita svijeta.

    Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude! Isus gleda duboko u njihova srca. Sve čita i sve vidi. I onu početnu dobrotu i želju da pomognu, da i sami slušaju Njegovu riječ. I ovu jezu koja ih je obuzela pred snagom Božje prisutnosti. Ali vidi i ono što do sada nisu rekli: neće ih ništa odvojiti od Njega. Zapravo, željeli bi zauvijek biti s Njim! U svu vječnost. Sve je Njemu jasno. Čisto srce Mu ne mora ništa objašnjavati. Jer uvijek vidi više i pruža više negoli se čovjek smije usuditi nadati. Tu je pravo čudo, pravi ribolov kojemu je množina ulovljenih riba bile tek mamac.

    Ali za to pravo čudo srce mora biti spremno. I na malu uslugu Bogu i onima koje šalje, na čežnju za Njegovom riječju, na naizgled besmisleno bacanje mreža. I na tešku spoznaju o svojoj grešnosti, sićušnosti i neprikladnosti za Boga.

    Za razliku od mnogih koji Boga doživljavaju načinom za ispunjavanje svojih želja, ćudljivim i bezosjećajnim Moćnikom ili samo pukom fantazijom, oni su Mu stalno pružali ruku, davali priliku. Davali vrijeme iako umorni od noćnog rada, dali lađice, dali povjerenje slušajući Njegovu riječ. I na koncu dali mu Slavu jer su priznali Njegovu Svetost i svoju grešnost pred Njim. Tako jednostavno, a tako veliko i rijetko. Koliko danas ima takvih ljudi u narodu Božjemu?

    I njima, koji su dali sve što čovjek može – tako male i jednostavne, a pred Bogom tako velike stvari – On otkriva sebe. I zove u još veće blizine, u veću dobrotu, na veće nade. Na još veći ribolov! Do u vječnost…

    Divan evanđeoski odlomak koji pokazuje put svjetla i radosti. I istovremeno pita: prijatelju, a ti? Koji je tvoj put? Gdje su svjetlo i radost tvoga života?