„…svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada…“ (Lk 4,18).

    Tko bi ustao protiv onoga tko mu govori lijepe stvari? Ili barem zabavne? Tko bi ustao na onoga tko mu obećava rješenja problema i lagan život? Ako su Isusovi slušatelji gnjevni, očito je da im je zario prst u oko! Izbacuju ga iz grada, sve do litice da ga strmoglave! Drastična li sraza godine milosti Gospodnje s jedne strane te s druge oštrine kojom se obraća svojim Nazarećenima i njihova gnjeva.

    Zašto je Gospodin povrijedio svoje mještane koji su ga pažljivo slušali?

    Vidjeli smo prošle nedjelje, tumačio im je proroka Izaiju skrećući temu sa problema stranaca – s onih drugih problem – na problem njih samih. Prvo nek zavape za slobodom. Nek je imaju u srcu – jedni za druge. Kada očiste srca i za njom čeznu kao za zrakom koji udišu, kad im ona postane vrijednost prema kojoj se ravnaju i dijele je s drugima – onda će im je Gospodin podariti. Onda će ona biti kruh svima, a ne samo nekima, boljima i jačima. Sloboda kao i pravednost – ili je ima za sve ili je uopće nema. Ako smo spremni sebe mijenjati da bismo bili čisti i živjeli dostojno djece Božje, nema dara kojeg nam Otac neće udijeliti. Kad bi samo one riječi Oče naš postale naša istina, mijenjalo bi se lice zemlje. Tko će stići do kraja te molitve? Tko će živjeti i posljednju njezinu riječ? Kad bismo ostvarivali barem prve dvije…

    Nisu Isusov govor o oslobođenju prihvatili otvorena srca. Umjesto povlađivali i divili grčki izvornik se može shvatiti da su (o)svjedočili protiv njega/njegovih riječi i bili začuđeni. Dramatičan ishod zgode upravo to i potvrđuje. Otkud takav nauk njihovu mještaninu, sinu Josipovu? Isus sluti da u njihovu srcu kipi i da će zatražiti neka položi dokaz – čudo kao znak, opunomoćenje! Ako se usuđuje govoriti takve stvari, neka potkrijepi djelom!

    Čita njihova srca. Zna da zahtjev za pružanjem dokaza i činjenjem čuda/znakova ne dolazi od srca očišćena vjerom. Naprotiv! Njegovi Nazarećani zatvoreni su onome što je tumačio o proroku Izaiji. Što će Isus? Ako netko u sebe ne želi čuti ni glas vlastite savjesti ni glas Božji, što bi čudo tu moglo promijeniti? Iz ovoga vidimo da milost Božja – pa i godina milosti Gospodnje – nije nešto što može djelovati bez čovjeka. Jedno je da Bog pruža predivni dar, a drugo je da ga čovjek prihvati. Ne može milost djelovati ako čovjek ide pravcem nespojivim ili čak suprotnim u odnosu na Božji put.

    Što će u toj situaciji Isus? Praviti se da ne primjećuje ovaj raskorak? Je li On pod imperativom mekog i dopadljivog govora pa i po cijenu istine? Hoće li i sada biti skromna i ponizna srca, kako Ga neki vole prikazivati? Ne! Dat će gas! I zariti im prst u oko! Znam, neki ne vole kada ovako govorim, ali upravo to je uradio.

    Umjesto da popusti i pokaže nekako bolećivo i pekmezavo milosrđe, Isus je potpuno na strani istine. Jer poniznost jest prije svega vjernost istini kako je vidi Bog. I zato im navodi dva primjera iz Staroga zavjeta. U oba imamo situaciju da su stranci bili uslišani, Gospodin ih je pohodio, a narod Gospodnji je pod sankcijom. Štoviše, prorok Ilija je u to vrijeme u Božje ime vodio „rat“ protiv zabluda naroda Božjega: ako zaista vjerujete u druge bogove a svomu više ne, nek vam oni pomognu – naš Bog vam kišu neće dati 3 godine i 6 mjeseci. I nije pala. Sve se sasušilo, glodali su korijenje kada su ga uspjeli pronaći. Ali od tvrdoće srca ne odustaju… Kako će takvo srce živjeti poniznost? Uzalud je milost Božja pred njim. Ono bi htjelo da se Bog odrekne svojih vrijednosti i da mu povlađuje.

    Zato Isus slušateljima pred oči stavlja ove, njima dobro poznate sličice. Iz kojih nisu ništa naučili. Želi im reći: milost Božja je ovdje, ali za koga? Budete li tjerali u pogrješnom smjeru kao i vaši oci, i vas će zaobići. Bog jest milosrdan, ali neće popustiti pred vašom tvrdoćom i idolopoklonstvom! Jer On je i Istina. Zato ni Sin Božji ne može popustiti pred Nazarećanima. Ako su to doživjeli kao prst u oko, nije problem u Isusovu prstu nego u njihovu oku. Jer gleda u pogrešnom smjeru. Ne smjera prema Svjetlu i Životu nego prema ludosti i smrti.

    Što da danas čini svećenik pred narodom koji voli slatke govore? Kako na kraj s onima kojima duhovnost nije duhovna ako nije slatkasta, ako im ne povlađuje, ne obećava slatke smiraje..? Ako im kaže da mira i duhovne slatkoće neće biti dok god se ne vratimo Istini, dok god prije ne prođemo kroz nemire i gorčine borbe za posvemašnju vjernost Bogu? Dok to bude govorio, narod Božji će zaključiti da je dosadan, stalno nešto zanovijeta i kuka, prijeti… Onda tu još dolazi sve prisutnija želja za atrakcijom, zabavom… Ako ne nastupaš zabavno, neće te slušati. Imperativ zabavnosti, razgoropađena želja za senzacijama prava je psihološka i duhovna bolest današnjice. Manjak proživljavanja Božje dobrote i prisutnosti nadoknađuje se i duhovnim slatkarijama i adrenalinom, uzbuđenjima, senzacijama…

    Ovaj Isusov nastup i ishod prava je Radosna vijest svakom navijestitelju. Na njoj svećenik treba odmoriti dušu. Ona daje snage neumorno tražiti Gospodina i Njegovo svjetlo. Ona daje razlučiti Njegovu blagost od raznih pekmezavih predaja koje nisu ništa drugo nego teološka i duhovna bižuterija. Bez vrijednosti. Ona daje hrabrosti ići kao Isus, Njegovim putem. I kad si slavljen i kad si zaobiđen, odbačen. Jer čitati i naviještati riječ Božju znači prije svega služiti Njemu, a ne raznoraznim pa i sumnjivim prohtjevima svoje rodbine, mještana, moćnika…

    Hm, šteta što se Nedjelja Božje riječi odnosi samo na prethodnu…šteta je što i ova, koja donosi rasplet toga događaja u sinagogi, nije obuhvaćena. Tek onda bi slika bila potpunija. Na korist i narodu i navjestitelju. Tko ima uši, neka čuje!