„On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem“ (Lk 3,16).

    Živimo u vremenu i civilizaciji gdje su najvažnije u oblikovanju života želje, prava, potrebe…ponajviše pojedinca a onda i grupa, naroda. Tako je kada se sluša ljude, njihova gledanja, planove… No, ondje gdje se rade precizne analize, gdje se sve precizno mjeri (kao npr. u sportu), jasno je da postoji još nešto veoma važno: startna pozicija! Uzalud je imati velike želje ako se ne izbori pogodna startna pozicija. Pa i zreo čovjek, pun iskustva, kad ocjenjuje svoj život i postignuća, shvaća da je on bio uvjetovan i u dobroj mjeri određen polazištem. Jedno su bile želje, a drugo su mogućnosti koje su u dobroj mjeri ograničene startnom pozicijom.

    Jedan od razloga rakoraka današnjeg mentaliteta i poruke Svetoga pisma jest u tome što je moderni svijet u prvom redu vođen svojim željama i ambicijama. Tko bi još imao vremena razmišljati o svom položaju, startnoj poziciji pred Bogom? Kakva korist od toga? I kreću trke, velike i male, za zadovoljenjem želja, ostvarenjem ambicija… Tu su, naravno, i potrebe. U njih se ubraja toliko toga što se prije samo 50-ak godina čovjek ne bi usudio navesti ni pod lijepim željama.

    Riječ Božja nam u sva tri čitanja progovara o našim polazištima pred Bogom. I dok to čini, s druge strane nam otkriva Božje lice, daje naslutiti Njegovu ljubav. Pomaže naslutiti ono što je iznad naših želja. Ono što one nikada neće moći doseći svojim snagama. Mogu samo primiti na dar. Njegovom dobrotom.

    Prvo čitanje nam govori o Bogu koji je kaznio svoj narod. Ali će mu se potom smilovati. Iako je kršenjem Saveza narod zaslužio smrt, Gospodin će mu ipak oprostiti. Kazna je tu da narodu posvijesti težinu napuštanja Boga, a Njegova ljubav je ona koja na koncu ipak ima zadnju riječ. Bog koji ne gleda pravednost kao odmazdu, ni kao matematiku. Njegova pravednost nosi i istinu, i kaznu, ali i oproštenje i život.

    Tolikoj ljubavi treba napraviti mjesta, doline povisiti, brežuljke spustiti…pripraviti put Gospodnji. Uz svoje, čuti i Njegovu želju. Pokušati vjerovati da Njegova želja – ako joj dam prostora – može ispuniti sve moje. U najdubljoj dubini. Tko bi od žrtava današnje bezglave jurnjave za svojim željama i ambicijama to mogao pomisliti? Bi li se itko usudio? I zato se trka nastavlja.

    Iako je čovjek po mnogočemu od Boga udaljen – sve dotle da svojom orijentacijom na grijeh predstavlja neprijatelja Božjeg (Rim 5,10; Fil 3,18; Ef 2,14.16; Kol 1,21; Jak 4,4) – Njegov Stvoritelj ga neće prepustiti sili grijeha koja ga zarobljava. Neće jednostavno konstatirati da čovjek ide put smrti i prepustiti ga njegovu izboru. Ne, kreće po njega! Bog koji dolazi spasiti i usrećiti! Svijeta razveselitelj!

    A Ivan Krstitelj Mu pripravlja put. I svojim suvremenicima i nama. One koji mu dolaze on uranja u jordansku vodu u znak pranja njihovih grijeha. Uranja u čistoću nedužnosti. U svojim zrelim godinama vapio je Tin Ujević: biti čisti, biti sveti! Da, nakon svih zabluda i lutanja, čovjek osjeti težinu i gorčinu promašaja, bijedu onoga što je po sebi tako veliko a zove se – čovjek! I to je dar Božji, osjetiti tragični raskorak između puta popločenog željama i ambicijama, i ostvarenja koja uvijek ostaju u području bijede ako je čovjek išao samo svojim silama, svojim mjerilima.

    Zato Krstitelj, pun ushićenja, ima za reći veliku, radosnu vijest: Onaj koji je došao – Sin Božji – neće samo oprati krivnje i dati nekakav neutralni beživotni mir. Dat će neusporedivo, neshvatljivo više. Darivat će nedokučiv dar: uronit će čovjeka u Duha Svetoga! Uronit će ga u zagrljaj Božji!

    Tek tu u zagrljaju Božjemu čovjek je kod kuće. Tu je njegov iskonski dom. Kad jednom nasluti kako ga gleda Božje lice, narast će mu krila. Ako ljudska podrška može dati sigurnost i snagu, svijest da u tebe netko vjeruje može te nositi preko svih prepreka – što onda reći za žar zagrljaja Božjega? Radost Gospodnja naša je jakost (Neh 8,10). Jer čudesno je osjećati da On vjeruje u tebe. Čudesno i preporađajuće je živjeti rasterećen od svih sumnja, krivnji i optužbi. Kaže Apostol: tko će optužiti izabranike Božje? Bog opravdava! Tko će osuditi? Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu – on se baš zauzima za nas (Rim 8,33-34)!

    Po krštenju smo srasli s Kristom. On je Očeva milina. Ako ozbiljno živim svoje krštenje, osjetit ću, počet ću proživljavati tu istinu: i ja sam milina Božja! Eto, svjetla, eto novog sunca na kojem ogrijati svoje umore i sumnje, osvijetliti sjene i tmine. Evo zagrljaja koji sve čini novim, drugačijim. Evo nove startne pozicije koju ništa ne može zamijeniti. Pa ni sve po ljudsku ispunjene želje. Jer iza njih ostaje praznina koju može ispuniti samo lice Božje i Njegov zagrljaj.

    A to će doživjeti samo onaj tko Boga smatra vrijednim svog povjerenja. Tako su uredili Božja mudrost i pravednost. Tu je čvrsta točka u kojoj su uvezani istina, povjerenje i pravednost u Njegovoj ljubavi. I zato je Njegov zagrljaj temelj novoga svijeta.

    O, dođi Gospodine, uroni i napoji nas sve darom Duha Svetoga, tog zagrljaja Oca i Sina!