„Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti“ (Mt 2,2).

Riječ Božja je živa. Zato na današnji dan slavimo evanđeoski događaj poklona triju mudraca koji označavaju prvine pogana što pritječu Sinu Božjemu – otuda i naziv Bogojavljenje – ali se pitamo što nam ova svetkovina želi poručiti? Želi li, osim divne poruke da se Bog želi (ob)javiti svim narodima, još nešto reći nama danas?

    Božja riječ uvijek ima što za reći, samo je pitanje ima li kome? Tko želi čuti?

    Ako gledamo cjelinu biblijske poruke, današnja tema jedna je od stožernih. Kada bismo sve htjeli sažeti do krajnjih granica, onda bi nam preostalo svega par rečenica. I ona bi bila jedn od njih. Prva je Božja zapovijed čovjeku da se plodi i množi te napuni i sebi podloži zemlju (Post 1,28). I druga je ova, izrečena po proroku Izaiji, da će slava Gospodnja obasjati Jeruzalem prema kojemu će krenuti svi Božji sinovi i kćeri (Iz 60,1-4). Sve drugo su teme koje se uklapaju u ovaj najširi okvir Božjeg nauma.

    Tako će npr. pojava grijeha unijeti nered u čovječanstvo, Gospodin će ga krenuti sanirati putem izabranja Abrahama; u njegovu potomstvu će se blagoslivljati sva plemena zemlje (usp. Post 12,1-3). Jednu od faza u ostvarenju ovog projekta restauracije nosi i Crkva, ali dohodište su opet – sva plemena zemlje! Jer Otac želi svu svoju djecu okupiti u svom krilu!

    Iako smo i mi kršćani Božji izabranici, kao što su bili i starozavjetni Izraelci, Pismo nam otvara oči da se ne uznosimo previše. Naime, Isus je po uskrsnuću naložio apostolima ići propovijedati po svemu svijetu (usp. Mt 28,16-20; Dj 1,6-8). No, oni neće poći svojom voljom nego će ostati začahureni u Jeruzalemu. A riječ Evanđelja će u svijet krenuti zahvaljujući ne njihovoj dobroj volji nego nevolji, nastaloj progonima nakon Stjepanova mučeništva (usp. Dj 8,1-4; 11,19-21). Bog je pronašao način!

    Progoni koje su poduzimali Židovi protiv kršćana, nastavit će se i dobiti svoj još jači izraz u progonima koje će poduzimati Rimsko carstvo. Iz novozavjetne perspektive, ono je glavni protivnik Crkvi, suparnik na globalnom planu. Međutim, ako gledamo kasniji razvoj događaja, sprega oltara i trona do koje će doći u 4. st. – i koja će se na razne načine nastaviti u raznim državama sve do prije par stoljeća – bila je providonosna! Znam, mnogi će se naježiti kad ovo pročitaju. Ne bi me začudilo da budem izrugivan i prokazan kao zagovaratelj cezaropapizma. I sam bih se do prije nekoliko godina čudio da netko tako govori. Ali… Što imamo otkad tronovi više ne promoviraju kršćanstvo kao dominantni mentalitet i društvenu duhovnu klimu? Koliko sami kršćani mogu očuvati kršćanstvo, vidimo oko sebe. Preko u zadnjih nekoliko godina ni polovica sklopljenih brakova u Hrvatskoj se više ne sklapa u crkvi. A da i ne govorimo o ispovijedi, sv. pričesti… Dakle, novi naraštaji svoju život i obitelj više ne temelje na kršćanstvu. Kako će odgajati svoju djecu? Dakle, iako je nastala kao splet povijesnih okolnosti, sprega oltara i trona bila je ipak Božje oruđe u širenju i učvršćivanju Evanđelja. A kako će Evanđelje ići dalje ako su njegovi nositelji umorni i odustaju? Ima Bog načina.

    Osim preko klasičnih misija, medija i sl., u najnovije doba sve važniji faktor bit će migracije. Reći će mnogi: pa migranti i migracije će uništiti kršćansku civilizaciju! Ne, kršćansku civilizaciju uništavaju naši novi naraštaji koji ne prihvaćaju vjeru, ne žele raditi i rađati djecu. Čitam neki dan da 2020. godine u Belgiji polovica novorođene djece nije rođena od domaćeg stanovništva. A to je tek početak. Ako postoje rupe i razvaline u bedemu kršćanskog Zapada, njih smo otvorili sami.

     A, zapravo, gledajući današnja misna čitanja – i Božje djelovanje u skladu s ovim primjerima iz povijesti – najnovije migracije uklapaju se u Božji plan. Ako dosadašnji Božji izabranici ne žele živjeti i unaprijeđivati svoj dom, ima tko želi u nj. Iako se opet radi o povijesnim procesima, Bog će i tu pružiti ruku svoj svojoj djeci. Došavši u raskršćanjenu Evropu, migranti neće zateći zdravu i jedru kršćansku civilizaciju nego samo njezine ostatke, ruševine. Ali i među tim ruševinama moći će naići na tolike oaze autentičnog življenja Evanđelja. Dobit će priliku doći s njim u dodir kao i nekoć naši pređi. Bog se i preko tih procesa javlja svoj svojoj djeci. Dobri Otac želi sve obgrliti.

    Ako ti procesi ne budu uvijek išli mirno i elegantno, to će biti u skladu s počecima kršćanstva. Isus je svojim učenicima više puta jasno rekao da trebaju računati s progonima i križevima. Jer biti kršćanin – u širem smislu Abrahamov sin – znači biti nositelj velikog Božjeg projekta restauracije čovječanstva; u nj se ulagati i za nj trpjeti kada je potrebno. Mi, zapadni kršćani, imali smo priliku graditi sebi uređen, uljuđen i siguran dom iz kojeg smo mogli evangelizirati svijet na način koji bismo mi odabrali. Međutim, ne htijući ga graditi, otvorili smo prostor drugačijim procesima.

    Oni koji bijahu daleko doći će blizu Evanđelja (usp. Iz 57,19; Ef 2,13.17). S nama ili bez nas. S našom dobrom voljom, ili protiv naše volje – kao u samim počecima crkvenog života i misionarenja. Čak i po našim krivim crtama On ravno piše. Jer Dobri Bog želi obgrliti svu svoju djecu i svima se javiti.