Vidjeh tada novo nebo i novu zemlju…

„Ti si čuvao dobro vino sve do sada“ (Iv 2,10).

    Ovih su dana objavljeni rezultati popisa stanovništva u Hrvatskoj: ima nas gotovo 10% manje negoli na prethodnom popisu! Neki ne žele rađati djecu da sebi ne umanje kvalitetu života, neki zato se boje za njihovo sutra, neki su otišli za boljim životnim standardom jer s hrvatskim nisu sretni… Dio komentara će reći da je ovo normalno jer tako to ide svuda, dio će reći da je naši precima bilo puno teže, ali nisu se ovako postavljali.

    Ako nam je prošle nedjelje Evanđelje reklo da smo miljenici Oca nebeskoga – a to ove nedjelje potvrđuje i prorok Izaija u prvom čitanju – zašto stvari idu ovako? Zašto nezadovoljstvo? Kako do sreće koju bi trebao uživati miljenik Božji?

    Isus, Njegova majka i učenici su na svadbi u Kani Galilejkoj. Prisutni u svakodnevici drugih ljudi. Vjerojatno domaćini nisu svjesni tko je među njihovim gostima. Jer da jesu, onda bi osobno tražili od Gospodina da poduzme nešto povodom nezgodnog problema koji ih je snašao. Očito da u Isusovoj nazočnosti nisu zamjećivali ništa posebno. On je za njih gost iz rodbinskih, susjedskih ili možda prijateljskih razloga.

    Prije negoli će domaćini i njihovo osoblje primijetiti bilo kakav trag problema, reagira Isusova majka. Budno i brižno oko! Ljubav je ona koja bdije, koja nastoji da sve bude dobro. Iznosi njihovu potrebu pred svoga sina. Ona vjeruje i bez da je vidjela!

     Ni njihov razgovor – u kome joj Isus tumači domete onoga što će učiniti – ni sâm postupak rješavanja problema, ništa od toga domaćini ne primjećuju. Za njih svadba teče kako su i očekivali. Bezbrižni su i zadovoljni. Štoviše, dobivaju i pohvalu za dobro vino. Vjerojatno misle: „ah, tko bi razumio taj svijet – pa nakon što veselje uznapreduje i popije se, ljudi se mogu svemu čuditi, zar ne?“ Jer na kraju zgode Isusovo znamenje nije u njima probudilo vjeru kao u Njegovim učenicima.

    Evo, to je slika našeg ljudskog života. Mislimo da sve ide normalno. Očekujemo sve više i sve bolje stvari za sebe. Mislimo da smo s pravom nezadovoljni ako nam se želje ne ostvaruju. Spremni smo se boriti da bi nam se ostvarile, ponekad ići na kraj svijeta u doslovnom ili u smislu neodustajanja od ideala, inata… I ne primjećujemo ništa posebno, kao ni oni iz Kane. Velika većina je uvjerena da na sva dobra ima pravo, ali je frustrirana jer ih se još nije domogla; no, i to će riješiti. Život je pred njima! Kad se domognu jednih, počinje trka za drugim ciljevima.

    A gdje je Bog? Radost? Sreća? Baš kao Isus u ovoj evanđeoskog sličici, Bog je u tami. Nevidljiv onima koji su u sjaju dvorane i uživaju. On je negdje u predvorju ili možda ostavi našeg doma…zauzet rješavanjem problema. Trudi se osigurati bolje vino. Koje će uzvanicima biti dobrodošlo, ali neće ih ponukati na istraživanje. Neće ih dovesti do zaključka: koliko smo mi sretni! Manje zbog vina a puno više zbog Onoga koji je s nama. Koji nas želi razveseliti.

    I tako imamo kronični poremećaj: s nama je Bog Razveselitelj a mi smo u grču, zabrinuti, propeti prema uvijek novim željama i potrebama… I ne vidimo. Ne shvaćamo. Ne radujemo se Razveselitelju i Njegovim djelima.

    Otužna bilanca. Nije čudo da smo i mi otužni. Jer Njegove darove ne vidimo. Ne osjećamo iza njih Njegovu prisutnost. Ako promašujemo Razveselitelja svijeta, što drugo preostaje nego čamiti u otužnom sivilu? Kako li je tek teško Gospodinu koji daje dobra, ali poradi našeg srca na kraju ispada: dao je da gledaju, gledaju – i ne vide, slušaju, slušaju – i ne razumiju (Mk 4,12; usp. Iz 6,9-10).

    I tako prolaze dani, godine… Jedni imaju što imaju i sretni su…jer kroz sve gledaju Prisutnog Darovatelja i Razveselitelja. Drugi ga ne vide, zamišljaju da negdje za njih postoji sreća za koju se trebaju izboriti kupovinama, usponom u karijeri, društvu…

    Blago onim skromnim, čistim srcima koja Boga gledaju u svakoj pojedinosti i najmanjem dobru koje dobiju u životu. Uza – ili bolje reći – iza svega što imaju, vide još i nasmiješeno lice Razveselitelja. I u njemu uživaju. Ono ih liječi, tješi i krijepi.

    Na početku smo još jednog vremena kroz godinu u kojem čitamo Evanđelje po Luki. Dao Gospodin da nam to bude blagoslovljeni period traženja i pronalaženja Njegovih tragova u riječi Pisma i na našim životnim putovima. Posutim Njegovim darovima…