Vidjeh tada novo nebo i novu zemlju…

„Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ (Lk 1,43)

    Ići u susret Božiću može se na više načina.

Djeca idu na svoj način. Većina njih iščekuje šarenilo, ukrase, sjajne poklone, lijepu atmosferu u obitelji. Osjećaju da je to nešto nesvakidašnje što im je lijepo i rado bi obnovili divno iskustvo od prošle godine.

    Odrasli, kako oni idu prema Božiću? Čemu se nadaju? Poklonima ne toliko kao djeca. Ali dobroj atmosferi u obitelji, dobrom druženju, prikladnoj trpezi – to očekuju. K tome bismo mogli pribrojiti i obnavljanje lijepih uspomena. Pogotovo ako bude tzv. bijeli Božić. Da, to je poželjno. Ne daj, Bože, da ne bude struje, grijanja tih dana! Ili ako dođe bilo kakva nepredviđena pojava, upropastit će Božić! Izostanak božićnice i 13. plaće također ga ugrožava.

    I tako mnogi ljudi idu prema Božiću. Za jedne će biti bez Isusa, Boga Djeteta, jer glavna pojava bit će im Djed Mraz. Za druge Isus jest središnji lik, ali ljepota Božića ovisi o mnogo čimbenika koji se moraju ostvariti da bi Božić uspio. Čovjek, zbog nasljeđa i nagomilanog iskustva, ima svoje kriterije kojima mjeri Božić, ima svoje osjećaje kojima prosuđuje je li Božić bio na visini ili ne.

    Kad takve stavove usporedimo s dvjema majkama iz današnjeg evanđelja – a one su bile najbliže sudionice prvog Božića u povijesti – vidimo veliku razliku. One se nisu nadale nikakvom Božiću. Bile su bez posebnih očekivanja. Da, obećani Pomazanik će doći, ali gdje i kako, to nisu znale. Ponajmanje su očekivale da će one u tome igrati bilo kakvu ulogu.

    Pa i kada ih je Gospodin odabrao da baš one budu tu, blizu, najbliže – to je opet na iznenađujući način. Za nas krajnje čudan način! Bit će blizu, glavni likovi  i to kao – majke! Veliko Božje djelo spasenja što ga je obećao, započinje dolaskom djeteta. I jednoj i drugoj!

    Dijete! Nevjerojatno! Bog svoje moćno spasenje započinje s onim što je najslabije i najranjivije. Kakva je to logika? Božja jest jer tako je činio u ključnim trenucima povijesti s rođenjem Abrahamovog Izaka, Mojsija…

    Pred Mariju i Elizabetu Bog također stavlja – dijete! Biće koje treba doći kroz trudove, kroz muku…oko kojega trebaš bdjeti i truditi se dan i noć. Biće je to koje svakako donosi i ljepotu i radost, ali – s njime treba dijeliti svoj život. Da bi ono živjelo, trebaš mu podrediti i žrtvovati dobar dio svog života! Trebaš njegovoj krhkosti izići u susret i godinama biti orijentiran na njega.

    Evo, tako počinje prvi Božić: umjesto orijentiranosti na sebe, Marija i Elizabeta će biti orijentirane na svoja čeda, umjesto ispunjavanja svojih želja trudit će se oko djece, umjesto građenja i čuvanja svoga života samo za sebe dijelit će ga i podrediti svojem čedu! Bez toga nema Božića.

    Da, dragi prijatelji, postoji Božić koji to jest i toliki božići koji to nisu. Božić, susret Boga i čovjeka, traži dići pogled prema Drugom, iskoračiti Mu u susret. Napustiti svoje mjesto i prići Njemu. Ostaviti svoje vrijeme, planove i toliko toga da bih čuo i primio Njega, zašutjeti da bi On govorio, odustati od svojih da bi se ispunile Njegove (sigurno bolje) želje.

    Prvi, onaj pravi Božić, bio je nešto sasvim suprotno od naših božićovanja koja tako često voze u suprotnom smjeru. Jer kako inače protumačiti činjenicu da se to slavlje uglavnom slavi u ponajbolje stojećim narodima ovoga svijeta koji ujedno izumiru?! Kako to da oni koji slave rođenje Djeteta sami ne žele djecu rađati? Čudna li i naopaka slavljenja!

    Nije li čudno da upravo u onim narodima od kojih su drugi vidjeli i učili slaviti Božić, ima ponajviše usamljenih, oboljelih od depresije, otuđenih dubokim individualizmom, opterećenih pesimizmom itd? To je moguće jedino ako njihovo, zapravo naše, slavljenje Božića nema veze sa duhovnošću susreta i dijeljenja. Moguće je jedino ako ne slave ono što Božić zaista jest.

    Sv. Ivan nas je prethodnih nedjelja pripremao da bismo mogli razumjeti ovo što vidimo u današnjem evanđeoskom odlomku. Dvije žene. Obične. Tako male a pred Bogom tako velike! Jer svoj život su otvorile Bogu i Djetetu! Pristale primiti Ga, sve što jesu i imaju dijeliti s Njim. I počinje – svjetlo i radost kao znak širine njihova srca i Božje blizine. Umjesto ograničenja i propadanja, život se dijeli i umnožava, produbljuje i oplođuje. Umjesto tuge i tame evo novog svjetla; umjesto malaksalosti i beznađa – radost, snaga života koju ništa ne može ugušiti. Eto božićnih poklona za dva Bogu otvorena života!

    Čudesni Božić može biti dar svakom tko se otvori i primi ga.

    Moguće je dodirnuti novo nebo i novu zemlju – ako tražim njih a ne sebe. A tko nađe njih, naći će i sebe. Novoga. Božić rađa i preporađa!