Vidjeh tada novo nebo i novu zemlju…

„Što nam je dakle činiti?“ (Lk 3,10)

    Pripraviti put Gospodinu, poravniti mu staze – kako? Što nam je, dakle, činiti – pitaju Ivana Krstitelja. Mnogi, čitajući Evanđelje, ove retke ne smatraju važnima. Jer to je, misle, samo priprema za Isusov pojavak. Nešto preliminarno i stoga manje bitno.

    Oni jesu u vremenskom smislu preliminarni jer prethode, uvode u pojavak Gospodina Isusa. Ali su, isto tako, poput vrata kroz koja se ide dalje. Onaj tko ne prođe kroz ta „vrata“ i ne položi ispit kod Ivana Krstitelja, neće ugledati Krista. Neće Ga ni čuti niti razumjeti. A kako bi Ga u tom slučaju mogao prihvatiti?

    Dvije klase ljudi su pred Ivanom. Domaći u vjeri (mnoštvo) te tuđinci (carinici, vojnici). Tuđincima (iako su carinici često bili domaći po krvi, ali smatrani izrodima i stoga udaljeni od naroda Božjega), Ivan nalaže: biti pravedan u službi. Njome ne oštećivati podložnike, ne pomoću nje stjecati protuzakonitu prednost. To bi bila korupcija.

    Mi se kao narod zovemo kršćani, ali kod nas cvate korupcija. Iskorištavanje i položaja i drugih ljudi. Često se naziva „snalaženje“ – što ne bi i ti uzeo jer svi tako čine? Pa ne možeš ti spasiti državu – pobrini se za sebe i šuti! Grcamo u korupciji, „snalaženjima“ svih vrsta…težak su uteg zbog kojega u društveno-ekonomskom smislu ne možemo naprijed. A ni bliže Isusu, upozorava nas Krstitelj!

    Ako kao narod nismo položili ispit za tuđince, možemo li onaj kojeg Ivan stavlja narodu Božjemu? Odjeća, hrana… tko ima neka podijeli s onim koji nema. Pa toga nema u 10 zapovijedi Božjih?! Da, nema. Nema formalno. Zapovijedi Zakona su tu da narodu Božjemu zacrtaju minimume na pojedinom području. Ali iz njih kao cjeline proizlazi zahtjev dijeljenja (usp. prispodobu o Lazaru i bogatašu!).

    U došašću slušamo predivne odlomke Staroga zavjeta koji opisuju ono što Bog čini i što će privesti k punini u prirodi: u pustinji će provreti izvori života, vuk će prebivati s jagnjetom, ris s kozlićem, tele s lavićem, krava s medvjedicom…nad rupom gujinjom igrat će se dojenče. Kristov svijet je svijet mira, sloge, dijeljenja. Dakle, ne radi se o tome tko je od nas dao u dobrotvorne svrhe stotinu kuna ili eura više ili manje. Radi se o tome gradimo li ovakav svijet u svom srcu i svojoj okolini ili ne? Živimo li za nj ili ne? Za što, na koncu, živimo? Ivanov poziv na dijeljenje – jer traži više od pukih zapovijedi Zakona – smjera upravo ovamo. I želi upozoriti: ne može onaj tko u svom srcu i svom djelovanju odbija taj svijet doći pred Krista jer time je i Njega odbacio!

    Možemo li reći da smo kao narod zadovoljili Ivanove kriterije i smjerokaze adventskih misnih čitanja? Naš zapadni svijet grca što u korupciji, što u sebičnosti zbog koje manjka solidarnost, ljubav prema drugom – sve do odbijanja rađanja djece i biološke reprodukcije. Pa s kim možeš dijeliti ako nisi spreman ni sa svojim djetetom? Duh mira, zajedništva i pružanja dobrote – sve smo to ugušili teškom sebičnošću i pohlepom.

    Ivanove riječi skidaju maske. Nije istina da migracije, seobe i druga zbivanja ugrožavaju kršćanski svijet. Mi, zapravo, i nismo kršćanski svijet. Mi kršćansku civilizaciju – civilizaciju ljubavi, kako je rado isticao sveti papa Ivan Pavao II – nismo ni ostvarili. Naša civilizacija propada jer nije u skladu s principima života koje je postavio Stvoritelj. Nije čudo što su njezini adventi i božići isprazni, bez prave topline, sjaja i života.

    Pa nismo svi takvi – reći će netko. Da, nismo svi isti. U tom mnoštvu ima onih koji zaista jesu kršćani i Krista čekaju, dostojno Mu pripravljaju put. Ali stvarnost govori da je takvih premali broj. I Sveto pismo govori da je takvih ljudi uvijek bilo. Ali zbog njihova malog broja bili su prinuđeni trpjeti zlo oko sebe; i od tuđinaca i od sunarodnjaka; i od ljudi istog staleža i od državnih kao i njihovih vjerskih vođa.

    Zato, dok promatramo svijet oko sebe, imamo sve razloge duboko u srce pohraniti Ivanove putokaze. Uzmimo i pratimo misna čitanja iz Staroga zavjeta. Ako je to svijet kakav želimo i ako ga mišlju, riječju i djelom gradimo u sebi i oko sebe, naš će advent zaista biti hod prema Bogu Djetetu koje dolazi. Tu, u Njegovu kraljevstvu, susrest će nam se koraci.