Kako se to ima zbiti?

Kako će to biti?

Kakav će to biti dan ako je već zora turobna, kad se već u osvit počinje smrkavati?

Kako će Evin rod satrti glavu zmiji?

Tužna zora, žalostan dan: O, ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi – začeo se dječak! U crnu tminu dan taj nek se prometne… (Job 3,3-4a) Jecao je pravednik, a ipak patnik Job!

„Nije l’ vojska život čovjekov na zemlji“ (Job 7,1a)?

„Što je čovjek ili čemu služi“? – pitao se mudri Sirah.

Čovjek je biće kojemu od početka nije lako. Htio je puno toga, ali od početka je bio ograničen: gospodar je vrta, ali ne smije ondje sve dirati. Radnik je – i to moćan – ali ne neograničeno jer noću mora stati i odmoriti. Na sliku je Božju, ali mora obdržavati počinak sedmog dana, iskazivati mu čast.

I mi smo ograničeni – i prostorom i vremenom, snagom i novcem, zdravljem, društvenim (ne)prilikama itd.

Već u početku ga je to gušilo. Želi van iz toga kruga. Kamo pružiti ruku? Gdje je izlaz? Sloboda? Čini se kao da mu zmija nudi nešto zanimljivo! Nema veze što je rekao Bog, sam ću riješiti svoju situaciju!

I tako rod Evin posegnu za grijehom! Nakon toga laž, međusobne optužbe, brat će ubiti brat, Lamek spjevati pravi horor: „čovjeka sam ubio jer me ranio i dijete jer me udarilo. Ako će Kajin biti osvećen sedam puta, Lamek će sedamdeset puta sedam“ (Post 4,24).

Tko će sagledati što se sve dogodilo od tada do danas? Čovjek je posizao za grijehom i trpio od njega, bio i njegov akter i žrtva. Tko će reći što je bio češće?

Prema nekim istraživanjima, u našim gradovima se svako šesto dijete bavi mišlju o samoubojstvu. Eto svijeta u kojemu živimo!

Kako će se Evin rod izbaviti? Kako se to ima zbiti? Može li i kako nastati novi svijet?

Može. Nikako drugačije nego ponovno riječju Božjom. Riječju koja je stvarna i ostvaruje, koja je dar i daruje.

„Raduj se milosti puna!“ Nije joj anđeo rekao ime. Nije ni potrebno. Ime joj zna oduvijek. Marijino ime, ona duboka tajna njezina bića jest da je milosti puna. Zamilovana, milošću Božjom posvema ispunjena!

Hm, kakav bi to bio pozdrav? Znala je, učili su je da Bog ljubi čovjeka. Da su Mudrosti Božjoj radost djeca čovjekova.

Rodit ćeš sina! Ali nećeš roditi dijete čovjekovo kojemu se raduje Mudrost. Rodit ćeš samu Mudrost Božju, onu odvijeka skrivenu! Onu koja ne ulazi u dušu opaku i ne nastanjuje se u tijelu grijehu podložnu (Mudr 1,4). Onu Mudrost kojoj je Stvoritelj odredio šator (Sir 24) – to si ti, Djevice Marijo iz Nazareta!

I to baš sve onako kako je Bog oduvijek činio u presudnim trenucima – kad je u tišini stvarao svijet, kad je potiho izabrao sasvim običnog Nou da bude početak novoga čovječanstva, kad je pozvao Abrahama tako skrovito da svijet nije ništa opazio – a Gospodin s njim poče dizati novi svijet svojih izabranika.

I dok žene u Evinom redu rađaju za smrt – jer u boli rađaju one koji kratko žive da bi ih opet u boli predale smrti, Marija se u tišini sprema roditi onoga nad kojim smrt nema vlasti! Onoga koji će svima otvoriti vrata života.

A sve tako jednostavno i obično, za svijet neprimjetno da su čak i Začetnika života razapeli.

„Pade, pade Babilon veliki“ (Otk 18,2). Evo šatora Božjega s ljudima! „Evo sve činim novo“ (Otk 21,3.5).

Kako se to ima zbiti? Baš onako neprimjetno i iznenađujuće kako je Bog oduvijek i činio.

Molimo, braćo i sestre, da umijemo razabrati dat otajstva bezgrješnog začeća za običnost i neprimjetnost svoga vlastitog života!-