Vidjeh tada novo nebo i novu zemlju…

„Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!“ (Lk 3,4)

    Prorok Baruh, dok kiti raskošnim slikama Jeruzalem, zapravo govori o narodu Božjemu – Izraelu. I mi, kršćani, narod smo Božji – u Kristu! Gospodin svomu narodu priprema vrhunske darove. Želi mu dati ono najbolje! Ali ne samo radi njega jer u Abrahamovu potomstvu trebaju se blagoslivljati sva plemena zemlje. Preko svoga, Bog želi dosegnuti i obgrliti sve narode svijeta.

    Baruhove riječi jedan su od vrhunaca Staroga zavjeta. Čak pet puta kaže da će Jeruzalem biti ovjenčan slavom Božjom, tri puta pravednošću… Slava Božja jest ižaravanje Njegova bića, svjetlost i snaga koja iz Njega izviru. Može li biti višeg zagrljaja? Tu počinje ono što oko nije vidjelo niti uho čulo…

    Gospodin će svom narodu omogućiti da se pred njim snize sve visoke gore i vječne klisure; nek se doline ispune i poravna zemlja da Izrael čvrsto kroči u sjaju slave Božje. Kao i pred svojim Pomazanikom, pazit će da mu se noga ne spotakne o kamen…

    Kada će početi ta čuda? Što nas i koliko dijeli od tih predivnih prizora? Sv. Pavao Filipljanima, u jednom od svojih najnježnijih pisama, kaže kako je uvjeren da će Onaj koji otpoče u vama dobro djelo, dovršit će ga… Dakle, Gospodin je na djelu. U nama. Ako mu ne branimo. Ako mu pomažemo.

    Što mi možemo? Slušamo iz Evanđelja po Luki kako je riječ Gospodnja ušla u prostor i vrijeme i došla Ivanu Krstitelju. Njegova poruka je: ide Gospodin. Tu je, blizu! I zato: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina neka se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade. Da! Da bismo bili obgrljeni slavom, da bismo vidjeli spasenje Božje – trebamo Mu pripraviti put. Da bi On pred nama snizio sve visoke gore i ispunio doline, mi trebamo također ispunjati doline i snizivati gore. Da bi On nama pripremio ono što mi ne možemo, mi Njemu i Njegovoj dobroti trebamo pripraviti put koji možemo! Otvoriti put Njegovoj pravednosti i slavi!

    I sad, u tom kritičnom trenutku, čut ćeš glas Zavodnika, Oca laži: „pa to je onda do ut des, dam da dadeš! Kakav je to Bog kojemu ja trebam prvi dati da bi on dao meni?“

    Otac laži slabo laže! Ne dajemo mi Bogu ništa. Sve je On nama dao: i život, i to da smo na Njegovu sliku, da možemo s Njim razgovarati, za Vječnim čeznuti, dar vjere, nade i ljubavi kojima Ga dohvaćamo, upoznajemo… A da bi nam mogao dati sve – i ono što oko nije vidjelo i uho čulo – moramo se raširiti, rekao bi sv. Pavao.

    Njegov svijet, ono Njegovo vječno, želi proći kroz nas. Stoji i kuca. Čeka. Bog čeka na mene! Nije me otpisao! Nada se. Iščekuje, ponizno…kao otac, kao majka… Da snizim svoja brda, ispunim doline. Da mu otvorim put. Neka dođe, Neka prođe mojom dušom, mojim životom. Neka sve čini novo. Novo nebo i novu zemlju. U meni i po meni.

    Jer Njemu nije dosta staro nebo i stara zemlja. Nije dosta što je dao svoga Sina našem svijetu. Za mene sve je uzalud ako ne prođe mojom dušom i mojim životom. Ako oni ne dočekaju i ne prime Njegova Sina – to spasenje Božje! – ostajem bez slave i pravednosti Božje. A Otac ostaje bez još jednog čeda. Zato, Ivane Krstitelju, riječi tvoje života vrijede: pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

    Gdje? Kako? Jedna, samo jedna riječ. Mala, a velika. Najveća. Biti! Tu, u mom biti riješava se sve. O tome ovisi sve. I ja pred Bogom. Sveci su to znali. U svim vremenima, najrazličtijih dobi, obrazovanja, imanja… Ali svi su svoje biti promijenili, otvorili ga Božjem pohodu, poravnali putove. Tu gdje i kakvi jesu, kako i koliko god mogu. Do kraja snaga. I onda dolazi pravednost i slava Božja. Sijeva. I Duh mijenja lice zemlje. I sve postaje novo: nebo, zemlja i čovjek.

    Od jedne sekunde do druge, od jednog dana do drugoga, od starog neba i zemlje do novoga razlika nije u Bogu – uvijek ih daje na dar. Razlika je samo u mom i tvom biti. U njemu su prepreke koje treba otkloniti, put kojeg treba poravnati novom nebu i novoj zemlji, spasenju Božjemu. Kad bih to mogao u trenu promijeniti, sve se počinje mijenjati. Na moje poravnanje putova, Bog počinje poravnavati brda i doline. Da, čuda – novo nebo i nova zemlja – nadohvat su ruke! Dolaze u Bogu Djetetu. Samo im treba poravnati, otvoriti put!