To je ono kad sklopimo ruke.

Ali još i više…

To je ono kad od Gospodina nešto tražimo, molimo da nas usliši

.Ali još i više…

Molitva je kad s Njim razgovaramo kao s prijateljem, pretresamo sve – sebe, ljude, život…

Ali još i više…

Molitva je i kad više ništa ne govorimo, nemamo ni sklopljene ruke…zapravo ne znamo kako nam one stoje ni zjape li nam usta otvorena od čuđenja. Jer čovjek je konačno svjestan da stoji pred Svevišnjim!

Sve tada dolazi na svoje mjesto.Jer sve što mogu reći jest premaleno spram Onoga koji je Sve i u Kome je sve.

I ta tišina jest početak odmora. Jer sve što je bilo veliko i teško sada postaje sitno i slabašno pred Jakim i Svetim.

I gle čuda! Sad kad čovjek odmara, kad je i sam najsitniji, shvaća da je sada, zapravo, najveći – stoji pred Alfom i Omegom. Dobiva milost pristupiti, stojati i postojati pred Vječnim. A postojati u Srcu Vječnoga jest sjeme čovjekove vječnosti.

To je samo On mogao zamisliti i ostvariti: da kad se Njegov miljenik najtemeljnije odmara, onda dosiže svoju najveću veličinu. Čudo! Dođite k meni i ja ću vas odmoriti, poziva Isus.

Molitva je zato disanje naše duše.

Više i više…sve do Vječnoga i vječnosti.