U osvit čovječanstva, Gospodine, rekao si čovjeku: ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš.

Pa i kad se na Tvoje miljenike navlačila teška tama, nije imala zadnju riječ: s Tobom čak i noć sjaji kao dan!

A slavlje naše Gospe uresio si svjetlom većim od dana, od sunca.

Od sunca sjajnija, od zvijezda krasnija!

Nema ljudske slave, nema zvijezda ni na nebu ni na zemlji kojima bi vjekovi toliko klicali, pjevali pjesme, gradili katedrale – i prema njima ravnali svoj život – kao što je naša Marija.

Da, čudesan si, Gospodine, u proslavi svojih svetih. A najčudesniji u njoj, Isusovoj i našoj Majci.

Njezina skromnost, čisto srce, pružena ruka pa i suze na vjetrometinama ovoga svijeta – sve toliko obično – Tvome oku bilo je čudesno, neba vrijedno. Ondje gdje mi, grešni i ograničeni ne vidimo ništa osim sivila doline suza, Ti vidiš misao, riječ i djelo nebeske ljepote.

Mi tumaramo tamo-amo, tražimo svoj put, gubimo ga i opet sastavljamo iz razbijenih djelića. A Tvoja dobrota nas gleda i ne ostavlja same. Previše bi bila mučna strka ovoga života da nisi uzdignuo svoju neznatnu službenicu. Ono što vidiš u njoj, dobrostivo dijeliš s nama.

I zato nas sada kupa nebeski sjaj Velike Gospe. Pere naše prljavštine i sumnje. Ondje gdje je nama sve obično, preprosto ona vidi da je zove Ljubav i kreće. Rodila je Tvoga Sina, i njemu i drugima davala svoje srce, pružala svoju riječ, hitala, bdjela… Sada znamo da nema malih života, nema trenutaka i susreta bez značenja. Nema nijednog časka koji ne bi mogao sjajiti nebom.

Dijeleći kruh ne lake svakodnevice, nebeska Majka kročila je skromno i čisto, predano i s ljubavlju. Prema volji Tvojoj. Već tada, ispod varljive pojavnosti provincijskog života, njezini koraci pisali su tragove nebeskim sjajem. I dok je tako u svom životu satirala Zmiji glavu, Ti si je, Vječni Oče, odlučio nama svima staviti pred oči u onoj slavi koju i kod Tebe uživa. Nek njezini koraci budu ohrabrenje i poziv – da i sami Zmiji satiremo glavu!

Nikad nećemo moći dovoljno vrednovati ono što si time učinio za nju i za nas. Jer otkad si stvorio svijet i ušao u počinak sedmog dana, čekaš da Tvoji ljubljeni stvorovi prispiju k Tebi. Da se bića na Tvoju sliku požele Tebe i odluče Ti krenuti. I tko bi se od nas ograničenih ljudi usudio pomisliti da će taj svečani trenutak prispjeća prvog Tvog miljenika pripasti ženi iz zabačenog Nazareta, neukoj, bez ikakvih društvenih funkcija i priznanja. Tko bi rekao da će, nakon velebnog djela Stvaranja s početka Pisma, slava njegova završetka pripasti životu življenu u tišini, skromnosti, neznatnosti koja ide do neprepoznatljivosti? Ta ni njezini Nazarećani nisu na njoj primijetili ništa neobično! O, čudesne li nebeske matematike koja okreće naopačke sve što kao ljudi slutimo i očekujemo. Silne zbaci s prijestolja a uzvisi neznatne… U njoj nam razlučuješ lice od naličja života.

Tvoje Stvaranje je zbog čovjeka. I zato se sada onoj koja je svojim skromnim i jednostavnim djelima pokazala da Tebe traži više od svega, sunce, mjesec i zvijezde klanjaju. Sve je stvoreno da služi onima koji Te ljube. Iz nje sija Tvoje svjetlo, ono koje će nam svijetliti kad sunca više ne bude…kad Ti budeš sve u svemu. U njoj se, zaslugama Tvoga Sina, stvorenje konačno uputilo k Tebi. I zato je sjaj, radost i svečanost na nebu i zemlji. Prva među stvorenjima konačno prispijeva svom Stvoritelju i Ljubitelju!

Hvala Ti, Gospodine, na daru tolikog sjaja i svjetla! Hvala Ti što u Mariji, jednostavnoj službenici, vidimo da je život koji si nam dao – inače pun raznih ljepota – ipak najljepši zato što je hod u Tvoj, Očev dom.

Po Kristu Gospodinu našemu i u snazi Duha Svetoga!