₁₃Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. ₁₄I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati ₁₅s vlašću da izgone đavle.

₁₆Ustanovi dakle dvanaestoricu: Šimuna, kojemu nadjenu ime Petar, ₁₇i Jakova Zebedejeva i Ivana, brata Jakovljeva, kojima nadjenu ime Boanerges, to jest Sinovi groma, ₁₈i Andriju i Filipa i Bartolomeja i Mateja i Tomu i Jakova Alfejeva i Tadeja i Šimuna Kananajca ₁₉i Judu Iškariotskoga, koji ga izda.

Video verzija

U odsjeku u koji smo ušli, evanđelist Marko pruža nam dublji uvid u intimu Isusove osobe. Ona se pogledu čitatelja otvara s jedne strane pozivom kojeg Gospodin upućuje ljudima, a s druge strane različitim razinama na kojima će se odazivati onima koji ga prihvaćaju. Pri tom jasnije na vidjelo izlaze njegovi kriteriji i narav puta na kojega poziva učenike. No, stavovi ljudi koji susreću Isusa često sprječavaju očitovanje moći Duha Svetoga. Na neki način bit će to ispitivanje snaga. Tko će izići kao pobjednik?

Nalazeći se pred mnoštvom koje pristiže sa svih strana svijeta, pri čemu sedam nabrojanih regija simbolizira čitavo čovječanstvo (usp. 3,7-8), Isus odlučuje pripremiti jednu zajednicu ljudi koji će imati udjela i u brizi za njegovu riječ a i u vršenju njegova autoriteta.

Napušta more pokraj kojeg je bio okružen mnoštvom u prethodnom odlomku (3,7-12) te uziđe na goru (3,13). Po prvi puta Marko spominje goru. Nju je nemoguće identificirati, no u pravilu je taj pojam kod njega povezan s teološkim motivima naslijeđenim iz Staroga zavjeta te općenitim poimanjem naroda onoga prostora i vremena da su gore mjesta u kojima je lakše doći u dodir s božanstvom (usp. Izl 19ss; Mk 9,2-9; 13,14). Stoga je ovdje možemo shvatiti kao mjesto događanja objave. Ovo je svojevrsna usporednica usponu na goru u Mt 5,1s nakon kojeg Isus počinje Govor na Gori (Mt 5 – 7). U oba slučaja Isus se ne povlači pred mnoštvom napuštajući ih, nego zauzima novi položaj da bi im se obratio na novi način – u Evanđelju po Mateju Govorom na Gori, a ovdje kod Marka ustanovom dvanaestorice. Slično će se u Mk 4,1 ponovno povući sa tla na more da bi imao bolji pregled situacije i da bi započeo pouku o kraljevstvu Božjemu u prispodobama.

Na goru Isus poziva one koje sam htijaše (3,13). Suverena volja Božja u Starom zavjetu odabrala je Izraela za Izabrani narod, a isto tako i svi susljedni spasenjski zahvati svoj izvor imaju u njoj. Evanđelist prikazuje Isusa kako preuzima inicijativu, izabire i poziva dvanaestoricu muškaraca za posebnu namjenu. Time će pokret oko njega poprimiti novu kvalitetu. Da se radi o važnom činu, vidljivo je iz činjenice da će ovu inicijativu Marko kasnije dodatno podvući ponavljanjem izričaja i ustanovi dvanaestoricu u 3,16. Gospodin iz mnoštva izabire one koje sam želi; samo o njemu ovisi koga će izabrati.

Pozvavši, dakle, ljude k sebi, Isus ustanovi dvanaestoricu (3,14). Izraz koji opisuje ustanovljenje ima više kreacijski nego juridički prizvuk i priziva Božju stvarateljsku moć. Iako će Dvanaestorica imati važnu poziciju i ovlasti u budućem narodu Božjemu te stoga njihovo utemeljenje ima pravne konotacije, Marko ipak izborom izraza kojim ga opisuje želi ovaj događaj staviti u vezu s Božjim stvaralačkim djelovanjem. Kao što je u početku Gospodin zahvatio stvarajući svijet, sada u njemu ponovno zahvaća utemeljujući kolegij dvanaest apostola koji će predvoditi narod Božji tj. Crkvu.

Znakovit je broj pozvanih. Ustanovljenu Dvanaestoricu svakako treba promatrati u vezi s dvanaest plemena Izraelovih. Ona su nazvana prema dvanaest sinova patrijarha Jakova. Članovi ovih plemena bili su prisutni na gori Sinaju prigodom ustanovljenja zajednice Saveza (usp. Izl  24,4; Pnz 1,23; Još 3,12; 4,2). Pozvavši dvanaestoricu kako bi ih postavio za apostole, Isus jasno daje do znanja da se obraća narodu sastavljenu od dvanaest plemena tj. Izraelu u njegovoj ukupnosti, jer to je broj koji je na Mediteranu općenito (Grčka, Italija) označavao kompletnost i ukupnost. Pokazuje da je poslan cijelom Izraelu i da želi obuhvatiti cijeli narod u zajedništvo sa sobom. Prisutnost dvanaestorice oko Isusa jest znak i početak njegova zajedništva sa narodom Božjim. Kada ih bude poslao na prvi misijski pohod, postat će jasno da preko njih želi obgrliti cijeli Izrael i ujediniti ga. Kasnije će postati jasno da se njihova misija ne zaustavlja u okvirima jednog naroda, nego da ide i preko granica Izraela (usp. 11,17; 13,10; 14,9).

Isus dvanaestorici pozvanih daje ime apostoli, naziv koji će evanđelist ponovno upotrijebiti u 6,30. Sama riječ apostol u grč. jeziku označava onoga koji je odaslan/poslan, glasnika.

Odmah potom detaljnije pojašnjava njihovu dvostruku službu: da budu s njim i da ih šalje propovijedati te da imaju vlast izgoniti zloduhe.

Prvi dio njihove zadaće jest neprestano boraviti s Učiteljem, biti svjedoci njegova djelovanja. To će za posljedicu imati da će biti oblikovani snagom njegove osobe i djela, stalno će rasti u uvijek tješnjem zajedništvu s njim. To zajedništvo, prožeto povjerenjem, jest preduvjet i temelj bilo koje akcije koju će dvanaestorica ostvariti u Gospodinovo ime. S njim su višestruko povezani: on ih izabire, poziva, od njih čini grupu, oni će biti s njim, određuje što će oni činiti – iste stvari koje i on čini, povjerava im poslanje, daje im ovlast za vršenje misije. Dvanaestorica su potpuno ovisna o Isusu: što se više prepuštaju njemu, tim će bolje ispuniti svoju zadaću i bolji će biti plod njihovog rada. Iz ovoga biti s njim proizići će njihova kompetentnost.

Isto tako, apostoli su određeni za poslanje. Ono je predstavljeno istim terminima koji su do sada označavali Isusovu djelatnost (usp. 1,14-15.22.23-27.39; 2,14) a koji sada bivaju pridani njima. Ovakvim izborom izraza Marko želi reći da Gospodin svoju vlastitu riječ i vlast povjerava Dvanaestorici! Oni će umnožiti i dalje, kroz prostor i vrijeme, pronositi Isusovo djelovanje. Na taj način Isus je utemeljio instituciju kakvu nije osnovao ni jedan prorok Staroga zavjeta.

Kad ih je prvi puta pozvao na obali mora, Gospodin im je obećao da će ih učiniti ribarima ljudi (1,17). Sada se obećanje ostvaruje, ali preobilno jer će umjesto četvorice apostolima postati dvanaest muškaraca; stajat će prema Gospodinu u posebnom odnosu i tako tvoriti jezgru zajednice njegova naroda.

Lista s imenima apostola pojavljuje se i u drugim knjigama Novoga zavjeta, ali u različitim varijantama (usp. Mt 10,2-4; Lk 6,14-16; Dj 1,13); taj detalj svjedoči o nastojanju rane Crkve osvijetliti autentičnost svog utemeljenja od samog Isusa.

Kao što je u Starom zavjetu Bog nekim ljudima promijenio ime, što znači da su time dobili novi identitet (npr. Abraham, Post 17,5-6; Sara, Post 17,15-16; Jakov, Post 35,10; prorok Izaija i njegovi sinovi, Iz 7,3; 8,3-4), tako Šimun postaje Petar, tj. Stijena, a Zebedejevi sinovi su nazvani Boanerges, tj. Sinovi groma (usp. Lk 9,54; 1 Kr 1,10-12). Drugi Jakov je predstavljen kao sin Alfejev, isto kao i Levi u Mk 2,14, dok je u Mt 9,9; 10,3 identificiran kao Matej. Drugom Šimunu se dodaje još i Zelot tj. Revnitelj, ili, prema grč. čitanju hebr. riječi qannai, kananáios a odatle i naš izraz Kananajac; on je jedan od oštrih branitelja Božjeg Zakona na koje se poziva Pavao (usp. Dj 22,3-5.18-20; Gal 1,13-14.23; Fil 3,5-6). Juda svoj dodatak imenu Iškariotski duguje ili svom podrijetlu (hebr. iš-Keriot znači čovjek iz Keriota, usp. Još 15,25; Am 2,2), ili svom karakteru lažova (hebr. šekarya), ili svom političkom angažmanu kao gerilca tj. teroriste (lat. sikarius, bodežar). Potonji izraz jest zapravo transkripcija aramejskog jaskar jothê, onaj koji ga je predao; ovaj naziv koji se često pridaje Judi odražava njegov fanatizam inkvizitora u odnosu na prekršitelje Zakona, među koje će ubrojiti i samog Učitelja.

Interesantno je opaziti da među dvanaestoricom apostola nema Levija koji je već prije bio pozvan za učenika (Mk 2,14). Naprotiv u popisu je Matej (3,18) koji se također pojavljuje i u popisu apostola u Mt 10,3 pod imenom Matej carinik. S obzirom da je u Mt 9,9 – a to je tekst paralelan pozivu Levija u Mk 2,14 – nazvan isto tako Matej, nije jasno zašto Marko opisujući njegov poziv u 2,14 koristi ime Levi?

Isus je dakle za stožerni dio svoje zajednice uzeo ljude različitih karaktera i sklonosti. Teško bi bilo pod bilo koji nazivnik – osim temeljne pripadnosti židovskom korpusu – svrstati pripadnike Dvanaestorice koje Gospodin ovim izborom ustanovio. Ipak, činjenica da se – osim prve četvorice te posljednjeg člana popisa – imena drugih više ne pojavljuju u Evanđelju po Marku, govori o tome da su oni grupa i da evanđelist ne želi u prvi plan stavljati ili važnim učiniti ono što ih razlikuje nego što ih ujedinjuje, a to je njihovo poslanje opisano u 3,14-15.

———-

Ustanovom Dvanaestorice na širem planu Markova Evanđelja – i što je opet element iznenađenja – upravo pred nadirućim pritiskom okupljenog mnoštva, Isus započinje nešto novo: misionarski intoniranu fazu svog javnog djelovanja. Već smo vidjeli u dosadašnjem tijeku razvoja evanđeoskog pripovijedanja da Isus podržava zahtjeve i želje naroda, ali to ne čini u potpunosti. Ponavlja se, dakle, na neki način motiv iz 1,35-39: kad ga najviše traže, Gospodin se priprema iskoračiti iz okruženja i pronositi Radosnu vijest drugamo. Sada izabire Dvanaestoricu nositelja Evanđelja koji ujedno predstavljaju i nositelje crkvenog kontinuiteta nakon Isusovog Uzašašća. Pred njim je proces u kojem će ih uvoditi u dublje poznavanje svoje osobe te ih pripremati za ispravno postupanje u izvršavanju poslanja. Da će im to biti neophodno potrebno, jasno će pokazati slijedeći odlomak (3,20-35) kojim evanđelist daje do znanja na kakve će sve načine Isus biti stavljan u pitanje. Čak će i njegovi najbliži, majka i braća, pokazati da se ne slažu s onim što čini i doći s nakanom tome učiniti kraj – da ga obuzdaju (3,21.31-35). Pismoznanci, duhovni autoriteti naroda, proglasit će njegovo djelovanje sotonskim i smatrati ga protivnim Bogu. Dvanaestorica će stoga predstavljati okupljeni Božji narod, pravu Isusovu obitelj (usp. 3,10-35), one koji su spremni primiti tajnu Božjeg Kraljevstva (usp. 4,10). Oni su jezgra nove zajednice spašenih koju Isus pozivlje i oblikuje. Ta je zajednica bitno misionarska, čemu i Marko želi poslužiti svojim misionarski orijentiranim Evanđeljem.

———-

Iz probodenog srca Raspetoga provret će Crkva (usp. Iv 19,34), a već sada iza odluke da Isus treba umrijeti (usp. 3,6) i iz okupljenog mnoštva (3,7-12) pojavljuju se obrisi lađice – Isus ustanovljuje Dvanaestorica (3,14). Oni su jezgra novine kad od ne-naroda postaje narod Božji (Hoš 2,25). Iz korijena osušenog stabla kreće novo stablo kraljevstva Božjeg (usp. Dn 4,1-23): to je ostatak Izraelov, sveden na svoju autentičnu jezgru i nacijepljen na jedini korijen koji daje limfu života: drvo križa! Da bi oblikovao konačni Božji narod, Isus se uspinje na goru (3,13). Njegov hod se sada pokazuje sve težim, postaje uspon koji nagoviješta uzlazak u Jeruzalem gdje će umrijeti. Vidjet ćemo ga opet kad bude uzlazio na goru poslije umnoženja kruha (usp. 6,46) i u prigodi preobraženja (usp. 9,2): svi ti uzlasci najavljuju posljednji uzlazak – onaj na Golgotu gdje će se izlomiti u komade i darovati svima te na taj način definitivno očitovati svoju slavu (usp. 15,39).

Kad s ove prve gore njegov glas pozove one koje htijaše i oni se odazovu, nastat će veleban prizor: to je rađanje Crkve koja nastaje slušanjem Učiteljeva glasa i usponom na goru – na mjesto njegova križa i proslave; slika je to svakog ljudskog križa i slave. Tamo počinju živjeti dvije stvarnosti bez kojih nema Crkve. Prva je da budu s Njim (3,14). Da bivajući s Isusom uzlaze na goru i tako primaju isto krštenje i piju isti kalež (usp. 10,38s), ucjepljujući se u isti korijen Kraljevstva. To znači poznavati Isusa izbliza i slijediti ga, donoseći iste odluke kao i on. To znači dijeliti Gospodinovu sudbinu (usp. Fil 2,5-8) i živjeti od njegova Duha. Duh je to onoga koji se odmah spremno uvrstio među grešnike (usp. 1,9ss), bio napastovan i kušan (usp. 1,12s), vjerovao i živio pomirenje (usp. 2,1-17), ljubav i novi svijet (usp. 2,18-28); na koncu će, dijeleći gredu zločinačkog križa, podijeliti s nama i smrt (usp. 15,27s), ismijan i napušten jer je bio osloboditelj koji nije htio izbjeći stvarnost ljudske bijede i sići s križa (usp. 15,29-32).

Druga stvarnost, koja se samo na izvan može činiti suprotna prvoj, jest poslanje propovijedanja Radosne vijesti (usp. 3,15). Iako na prvi pogled nepovezane, ovo su dvije strane iste stvarnosti. Dvanaestorica će biti u stanju propovijedati radosnu vijest Evanđelja samo ako prebivaju s Isusom; njihova propovijed je učinkovita samo ako propovijedaju sa ambona koji je drvo križa (usp. 1 Kor 2,3), jer samo pod njim je svladan duh zla – pobijeđen ljubavlju Božjom! Naša je česta greška vjerovanje da se može propovijedati i istjerivati demone bez onoga biti s njim prikovani za isto drvo. Evanđelje će kasnije pokazati da učenici koji nisu s njim uzašli na Goru preobraženja neće moći istjerati zloduha (usp. 9,14-18).

Svjedoci smo suvremenih trendova u Crkvi gdje se množi literatura, metode pouke, strukture, programi… No, ako prosuđujemo stablo po plodu, do kakvih ćemo zaključaka doći? Jesmo li zaista Crkva koja se s Isusom uspela na goru, sve do gore Kalvarije gdje se živi samo iz ljubavi a ne od govorenja, gdje se ide stavom sudjelovanja i služenja do kraja? I ovdje je ilustrativan Isusov postupak. Isus izabirući dvanaestoricu nije uzeo elitu, gledano svjetskim mjerilima. Bili su to obični ljudi sa svim ljudskim dobrim i lošim stranama; bili su previše obični da su se za ovakvu misiju počeli činiti čak neobičnim. Među njima su npr. Šimun Kananajac – gerilac ili Matej – carinik tj. okupatorski suradnik i najamnik i zato smatran izdajnikom; tu su mirni i pošteni građani ribari Šimun Petar, Andrija, Ivan i Jakov – ljudi koji se nisu do sada izlagali nego su gledali svoja posla. Na poseban način, na nivou cjeline Evanđelja, ističe se prvi Šimun kao ogledni primjer svakog učenika. On se ipak čini netko među njima: velikodušan, ali strašljiv, vjeran i nevjeran, jak i slab, inteligentan ali…ništa ne shvaća. Upravo kao mi sami i zato mu Isus daje novo ime.

Polazna točka, koju čini običnost/neobičnost ovih ljudi, njihova jakost/slabost te vjernost/nevjernost, te s druge strane hod kojeg će oni prohoditi s Isusom dovest će do promjene koju lijepo oslikava promjena običnog Šimunova imena u crkvenu varijantu – Petar. Pošto ime u Bibliji označava unutrašnji identitet tj. duboku istinu o nekoj osobi, Učiteljev postupak nagovještava nutarnju promjenu ovih ljudi. Ne trenutačnu i spektakularnu, jer i nakon što budu s Gospodinom iznevjerit će ga i napustiti na Golgoti. Razlog je tomu sasvim ljudski – doći će do kraja svojih snaga i motiva.

Treba isto tako uočiti da njihovo biti s njim nije samo njihovo, nije jednostrano. I on će biti s njima. Njegovo biti s njima će polako izlaziti u susret njihovoj nemoći i slabosti. I kad budu od njega dobili ono što sada još nemaju, silu odozgor – Duha Svetoga (usp. Dj 2), dogodit će se da će zasjati nova istina o njima: što god im Gospodin više bude davao, oni će se sve više nesebično stavljati njemu u službu. Tu se nazire tajna njihova izbora – oni su ljudi čista srca koji će sve što mogu predati Isusu; ništa mu neće uskratiti. Iz ovog međusobnog biti s njim / s njima nastat će neodoljiva privlačnost i snaga novog puta, kako su zvali rano kršćanstvo. I zato neće biti čudo kad jednog dana njima, najobičnijim ljudskim prirodama, pristupi veliki i učeni Pavao te kad zajedno s njima postane učenik Isusov. Jer Apostol će, nakon poziva kod Damaska i ulaska u crkveno zajedništvo, među njima osjetiti da Evanđelje jest snaga Božja (Rim 1,16); tu će dijeliti radost Isusova sinovskog usklika: Abba, Oče (8,15). To je hod kojim, u istom Duhu i u trajno življenom zajedništvu na koje su bila pozvana Dvanaestorica, narod Božji hodi od Kafarnauma do Golgote, navješćujući Radosnu vijest kao sinovi Očevi. To je put Crkve.