…na vrutke me tihane vodiš,

krijepiš dušu moju… (Ps 23)

Isus, Pastir Dobri, daje sve pa i odmora.

Kako nas odmara?

Mi danas ne možemo reći da smo fizički umorni kao naši preci.

Većina se ne može požaliti ni na umne napore jer nisu pročitali brdo knjiga, proniknuli u mnoštvo složenih znanstvenih ili misaonih problema…

A ipak smo umorni.

Kad bismo pitali ljude po ulici od čega su umorni, vjerojatno većina ne bi znala točno reći. Čest bi odgovor bio: umorni smo od svega.

Isus nas odmara.

Točnije, može nas odmoriti.

I to jako brzo.

Počevši već s današnjim, sutrašnjim danom.

I to tako da to stvarno osjetimo. Doživimo.

Može nas odmoriti ako Mu dopustimo.

Nije potrebno puno.

Samo jedno: imajmo Boga pred očima naše duše, pred očima našeg srca. Naše razne misli, želje, ambicije, strahove…toliko toga što je u nama – sve to treba donijeti i staviti preda nj. I onda sa svega toga pogled dići prema Njemu. Neka sve ušuti a On neka progovori.

Kako je blagoslovljeno ako mogu reći: neću donijeti odluku, neću poduzeti ovo ili ono, krenuti u ovo ili ono dok to ne unesem u Tvoju prisutnost. Dok ne čujem, ne osjetim što mi Ti, Bože imaš za reći.

Sve stavljati u Njegovo svjetlo, istinu, dobrotu, pravednost, harmoniju… Čekati da se oglasi, da nadahne…Imati taj tako važan stav: neka Njegova bude glavna! Neka prosvijetli i okrijepi!

Ovo činiti zapravo znači imati svoj nutarnji oltar na kome ću postaviti Njega – neka Bog bude stvarno Bog u mom životu.

I polako će se stišavati buka, nemiri, košmari…jenjat će umor a rast će jasnoća i svježina.

A što će biti s mnoštvom mojih želja, navika..? Onaj tko dovoljno hrabro uđe u ovo novo druženje s Bogom, tko Njega postavi iznad svega i osjeti početke novoga života kojeg samo On može darovati, brzo će shvatiti da su upravo njegove stare misli, načini kako je gledao ljude i pojave oko sebe, želje, navike i toliko toga “bez čega nije mogao” zapravo bile smetnja. I kad osjeti novo svjetlo, mir i sklad, svježinu – ne, nije se više teško odlučiti.

To je putovanje, novi godišnji odmor s Isusom na kakvom još nisam bio.

Samo treba krenuti.

Treba Bogu dati šansu – dati mu da konačno u mom životu bude Bog, a onda će se i sam život promijeniti. S Bogom ništa više nije po starom.

Koliko god ovo može izgledati visoko, nedostižno, radi se zapravo o prvim slovima abecede hoda s Bogom. Jer to je samo jedno od očitovanja starozavjetne “ljubi Boga svoga svim srcem, svom dušom svojom i svom snagom svojom (usp. Pnz 6,5). A sv. Pavao to bi jednostavno nazvao biti “u Kristu” (Rim 6,11; 8,1; 9,1; 12,4; 16,7 itd). Da, to je jedan od načina življenja svoga krštenja.