Znamo da su vjeronauk i druge školske discipline raspoređene po uzrastima. Nije sve za svakoga. Za neke stvari treba dovoljno odrasti.

Kad pogledamo Evanđelje (npr. Mk 6,30-34), čovjek se lako može prevariti:

“U ono vrijeme: Apostoli se skupe oko Isusa i izvijeste ga o svemu što su činili i naučavali. I reče im: »Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo.« Jer mnogo je svijeta dolazilo i odlazilo pa nisu imali kada ni jesti. Otploviše dakle lađom na samotno mjesto, u osamu. No kad su odlazili, mnogi ih vidješe i prepoznaše te se pješice iz svih gradova strčaše onamo i pretekoše ih. Kad iziđe, vidje silan svijet i sažali mu se jer bijahu kao ovce bez pastira pa ih stane poučavati u mnogočemu.”

Na prvi pogled, učenici su umorni a Isus ih želi odmoriti. Mi smo u vremenu godišnjih odmora i najlakše je poruku ovog odlomka svesti na odmor: Isus je tako dobar da nas odmara.

Najlakše jest, ali… Je li to glavna poruka ovog Evanđelja?

Ovo što slijedi je samo za one koji se ne boje ono težeg u kršćanstvu. Situacija oko Isusa nije jednostavna niti je Njemu lako. Učenici se vraćaju s uspješnog misionarskog puta. Govore o onom što su “oni činili i naučavali”. A trebali su o onom što je Isus po njima činio. Neka, svejedno ih ide odmoriti. Međutim, kasniji razvoj događaja će pokazati da ovaj izbor riječi kojima Ga izvješćuju o misiji nije slučajan. U više navrata – pa i pred samim Jeruzalemom – imat će Gospodin s njima borbu: ne popuštaju u sebičnosti, borbi za moć, za prva mjesta… On ide poginuti a oni nadomak Jeruzalema dijele fotelje! Sve On to već sada vidi…

No, od odmora ništa! Navalio narod! Na prvu čovjek bi mogao pomislititi: pa to je idealno! Sad je krenulo! Ali, Isus ne pokazuje znakove oduševljenja. Zna da su ovi što navaljuju tu došli radi sebe. Ne radi Njega, ne radi kraljevstva Božjega… Njih zanimaju prije svega i jedino njihovi problemi. Kad ih riješe, idu kući i – to je to! Većina njih će ga napustiti kad im uskoro bude uputio “tešku besjedu”…”tko je može slušati”? A i većina od onih koji ga tad neće napustiti, ostavit će ga u Jeruzalemu. Na križni put, u najbitnije događaje ići će sam. Ostavljen od sviju.

Sve to On gleda, sve mu je jasno.

A ipak je tu. Za njih. Oni nisu za Njega, došli su radi sebe. Sebična pobožnost. A On je tu ipak za njih.

Dragi prijatelji, to je presjek stanja u ono vrijeme. A ni danas u Crkvi nije bitno drugačije.

Isus kreće odmoriti njih, a želi i nas.

Kolike bi se duše odmorile kad bi stale pred ovo pitanje: Isuse, je li i moja pobožnost sebična? Je li mi važnije da Ti ispuniš moje želje ili da ja ispunim Tvoje?

Vjernik male vjere ići će za svojim željama jer ne vjeruje da je Isus toliko dobar da će – ako bude išao za Njegovim željama – uzvratiti puno više negoli se usuđuje nadati. Da, vjernik male vjere vjeruje da Isus može dati, ali ne vjeruje da je dobar više negoli mu je on, vjernik, odredio. I onda je upućen sam brinuti o sebi, a Isus je tu da ispuni ono što mu vjernik odredi. Egocentrizam u duhovnosti: sve počinje i završava sa mnom.

Isusov križ počinje davno prije negoli se susretne s Pilatom i ugleda bilo kakvu gredu koju mu je namijenio. Počinje kad ga Njegovi protivnici ne prihvaćaju, kleveću, namještaju zamke, pripremaju osudu…ali i ovdje ima momenata muke. Jer Vječno Svjetlo čovjek ne vidi pravo, Onomu koji je Vjeran i Istinit ne vjeruje, Onomu koji je sama Dobrota ne daje priliku…

Isus ih ipak kreće odmoriti, osvježiti…dati im ono što može. A ne može ono što mogu dati jedino oni sami sebi. Ne može ih više otvoriti Bogu jer oni to ne žele., ne može im dati odmor u dubini duše jer Ga ne slušaju i tjeraju naopako.

Da, i ova naizgled idilična a zapravo scena puna drame, ipak ima veze s odmorom. Ovi iz slike dobili su barem nešto od odmora i osvježenja, u mjeri u kojoj su to sami sebi dopustili.

Mi koji ih gledamo, sve znamo. Jasno nam je. Mi možemo više.

Možemo ako odaberemo kršćanstvo za više uzraste.