₇Isus se s učenicima povuče k moru. Za njim je išao silan svijet iz Galileje. I iz Judeje, ₈iz Jeruzalema, iz Idumeje, iz Transjordanije i iz okolice Tira i Sidona – silno je mnoštvo čulo što čini i nagrnulo k njemu.

₉Stoga reče učenicima neka mu se zbog mnoštva pripravi lađica da ga ne bi zgnjeli. ₁₀Jer mnoge je ozdravio pa su se svi koji bijahu pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotakli.

₁₁A nečisti duhovi, čim bi ga spazili, padali bi preda nj i vikali: „Ti si Sin Božji!“ ₁₂A on im se oštro prijetio da ga ne prokazuju.

Video verzija

Ovaj odlomak, slično kao i 1,14-15, predstavlja prijelaz između dviju sekcija Evanđelja (1,1 – 3,6; 3,7 – 6,6). Teme okupljanja naroda oko Isusa, njegovo djelovanje i reakcije koju ono budi, došle su do izražaja u prethodnom odjeljku (1,1 – 3,6). U ovom će također biti prisutne još jačim intenzitetom.

U ovom odlomku, kao i u 1,14-15, evanđelist Marko zaustavlja radnju, diže pogled s pojedinačnosti te kreće opisivati stanje stvari u vidu sumarija. Kao i ondje, i ovdje je Isus došao na morsku obalu, prisutni su učenici i čamci. No, zamjetna je značajna razlika: dok je u 1,14-15 Isus bio sam i tek počeo stjecati prve učenike, sada je uz njega prisutno i silno mnoštvo (3,7).

Činjenica da Marko imenuje sedam regija, iz kojih se mnoštvo slijeva oko Isusa, nije slučajna jer za Židova broj sedam bio je simbol za čitavo čovječanstvo i njegovu povijest. Za razliku od okupljanja oko Krstitelja (usp. 1,4-8), evanđelist time želi naglasiti da Božja inicijativa ne poznaje granice: Isus je od početka svoga djelovanja pozivao k sebi sve narode među kojima je uključen i Izrael (usp. Iz 27,12-13; Zah 9,10; usp. Ps 72,7-11). Čuli su što čini i nagrnuli k Njemu (3,8).

Isusov hod k moru ima poradi grč. aorista anechōrēsen oznaku uzmaka, povlačenja. Izbor ovog glagola je, po svoj prilici, uzrokovan napetim ishodom prethodnog odlomka (3,6); ovome treba još pridružiti i objašnjenje situacije u 3,8-9 kada zbog nedostatka prostora Isus traži da se s kopna povuče u lađicu.

Isusovo povlačenje, čini se, za posljedicu ima još dublju želju ljudi stići k njemu. Njegov zahtjev učenicima za lađicom jest zbog mnoštva…da ga ne bi zgnjeli (3,9). Iako je mnoštvo koje potiskuje Isusa prema lađici opisano na način sličan onom u 1,33-34.45; 2,1-2.13, nigdje u Evanđelju nije opisana takva snaga privlačnosti Isusove osobe i djela; sada je očitovana njihovim hodom za Isusom i pritiskom na njega. Oni su uzrok Gospodinova povlačenja u lađicu pred mnoštvom, što je uzmak koji je naznačen u 3,7. Uz to, slika mnoštva koje hrli k njemu vrlo je jasno suprotstavljena ishodu prošlog odlomka gdje se farizeji oglušuju na njegovu riječ, ne haju za ozdravljanje usahle ruke i na koncu razrađuju plan kako ga ubiti (3,1-6).

Iz lađice će Isus kasnije poučavati okupljeno mnoštvo (4,1ss); jezero i lađica će igrati jednu od većih uloga u predstojećoj etapi razvoja evanđeoskoga pripovijedanja jer će predstavljati pretežni ambijent sve do konca javnog djelovanja u Galileji (8,13-21); samo jednom će se Isus uputiti u sinagogu i to upravo u svom rodnom Nazaretu koji će ga odbaciti (usp. 6,1-6).

Isus opet ozdravlja mnoge  a svi su se pogođeni kakvim zlom bacali na nj da bi ga se dotakli (3,10; usp. 1,32-34). Ovaj glagol se pojavljuje i prigodom očišćenja gubavca kojega je onom prilikom Isus dotakao (1,41). Važnost fizičkog kontakta proizlazi iz ondašnjeg židovskog poimanja da ozdravljujuća sila prebiva u tijelu ozdravitelja te je potrebno doći u kontakt s njom (usp. 5,27ss). S obzirom da sada mnoštvo želi dotaći Isusa, na djelu je jasna promjena inicijative. Očit je, dakle, veći stupanj motivacije kojom ljudi prilaze Isusu i veće slobode kojom nastupaju pred njim. Ona pokazuje rast sjemena Kraljevstva koje je Isus posijao (usp. 4,26-32).

No, ni ovom zgodom zlodusi ne propuštaju očitovati Isusov identitet pa im prijeti da ga ne prokazuju (3,11-12). Za razliku od prethodnih zgoda (usp. 1,24.34), valja uočiti da sada precizno izriču njegov identitet, upravo kao što je objavljen i prigodom krštenja na Jordanu: ti si Sin Božji (1,11). Interesantno je primijetiti da ovom zgodom evanđelist ne dodaje napomenu da je Isus izgonio zloduhe, nego jednostavno navodi da ih je ušutkivao kako ga ne bi prokazivali.

Ovdje opet do izražaja dolazi jedan od glavnih teoloških motiva evanđelista Marka koji leži u pozadini tzv. mesijanske tajne. Naime, činjenica je da Isus nije odbijao ljude kad su mu pristupali da ih liječi ili ozdravlja; naprotiv, kad ga slijede poučava ih (usp. 2,1; 3,13) i ozdravlja (usp. 1,29-31.2-34.40-45; 2,1-12; 3,9-10). Štoviše, suprotstavlja se onima koji takvu aktivnost kritiziraju i poziva se na vlast da to može činiti (usp. 2,10.17.19.25-26.28), ne niječući pri tom sadržaj onoga što su zlodusi do sada o njemu govorili (usp. 1,24.34). No, Isus ipak nastoji ušutkati zloduhe jer znanje učenika, mnoštva i protivnika o njegovu identitetu još nije potpuno, iako nije kod svih u osnovi pogrešno. Još mnogo moraju naučiti o Isusovom poslanju u svjetlu križa i uskrsnuća (usp. 9,9). Iz toga razloga demoni moraju biti ušutkani jer imaju potpunije znanje koje ljudima za sada još nije dostupno. To je vidljivo i iz činjenice da se nitko od ljudi ne osvrće na ono što oni govore i ne postavlja Isusu pitanje u vezi njegovog identiteta. Iz ovoga jasno probija važna Markova teološka poruka: Isusa se ne može upoznati preko pojmova, vjeroispovijesnih formula pa ni teologije i vjeronauka – oni mogu biti samo dobar uvod, prvi koraci prema Gospodinu. Sina Božjega se upoznaje samo hodeći s njime, kročeći njegovim putem. On je zato još uvijek veoma suzdržan prema sve većem oduševljenju mnoštva.

S obzirom da ljudi još uvijek ne proniču dubinu procesa kojega pokreće Isusova prisutnost među njima, zlodusi i njihova reakcija na Isusovu moć daju dojam da se za sada sve događa između Isusa i njih; na sceni kao da su jedino ta dva lika – jedino oni su svjesni suštine zbivanja u kojima sudjeluju. Sukob dvije slobode, Božje i njegovih stvorenja. Iako izvikuju Sin Božji, upravo onaj izraz koji je dio vjeroispovijesnog obrasca u Pracrkvi, oni ga zapravo ne priznaju; njihov vapaj je urlik koji čovjeka uznemiruje i zbog fizičke strahovitosti, ali i zbog toga što ni samom čovjeku nije lako prepustiti se preobraziteljskoj svetosti Božjoj; završetak prošlog odjeljka (3,6) i zbivanja u sljedećoj to će jasno očitovati.

———-

Ovaj tekst stoji kao svojevrsno raskrižje u razvoju evanđeoske naracije: Isus je tijekom prethodnih događaja razotkrio dvostrukost ljudskih srdaca. Neki su, osjetivši da ih njegova riječ i pogled dohvaćaju do u najdublje dubine bića, odlučili zatvoriti se i izbjeći ga. Ponajbolje to oslikava ponašanje farizeja koji svoju poziciju prema vani nastoje predstaviti pozivanjem na pravovjerje, no ipak  u svojim srcima pripremaju odluku ubiti Isusa (3,6). On za sve to vrijeme proniče skrovitu istinu njihovih srdaca i misli (usp. 2,8; 3,5). Ishod prve etape djelovanja u Galileji jest da se Isus od jednih povlači, a drugi idu za njim sve većim intenzitetom.

Za Isusom je išao silan svijet (3,7). Evanđelist navodi da mnoštvo nije došlo samo iz Galileje, nego i iz krajeva koji se protežu od mora pa sve do pustinje. Pažljivim praćenjem dosadašnjeg tijeka evanđeoske naracije moguće je uočiti kako Marko s razlogom povlači razliku: iz Galileje za Isusom dolaze ljudi koji su ga slušali i promatrali djela koja čini (usp. 1,14-15.39) i stoga se pouzdaju u njega, a ljudi iz drugih krajeva čuli su svjedočenje o njegovim djelima koje je doprlo do njih i zato se upućuju k njemu (usp. 3,7c). Okupljanje mnoštva, koje ga neprekidno prati (usp. 3,20) na široj razini Markova pripovijedanja priprema scenu u kojoj će Gospodin početi iz lađice poučavati mnoštvo u prispodobama (4,1ss).

Rekosmo da ovaj odlomak Evanđelja po Marku ima karakteristike sažetka. Vjerojatno zato evanđelist u njemu nastoji naglasiti samo pozitivnu bilancu Isusova naviještanja, ne spominjući polemike i sukobe. Stalo mu je istaći da se Kraljevstvo Božje toliko približilo ljudima da zlo jednostavno mora nestati. Mnoštvo zamjećuje ovo događanje, ide za Isusom, ali uglavnom je to hod iz osobnih interesa ograničenih samo na želju za olakšanjem patnje i poboljšanjem zdravstvenog stanja. Ono bitno im za sada ipak izmiče.

Učenici su temeljem stalnog boravka s Učiteljem ipak doživjeli više. Jer oni su mu bili najbliže. Poduzimali su svoje prve inicijative (usp. 1,30.36), iako im je Isus jasno dao do znanja da posjeduju ograničeni karakter razumijevanja njegove osobe i poslanja (usp. 1,38). Nakon što je u njihov krug stupio bivši carinik Levi (usp. 2,14), doživljavaju novost Božje ponude ljubavi prema svima pa i prema grješnicima na gozbi u Levijevoj kući (usp. 2,15-17). No, zbog toga dolaze na udar Isusovih protivnika (usp. 2,15.18.24). U ovom odlomku su predstavljeni kao njegovi pravi pratitelji i najbliži suradnici: po prvi puta Učitelj od njih nešto izrijekom traži (usp. 3,9).

Isticali smo razmatrajući prethodna poglavlja da je Isus bio stalno u hodu, stalno je izlazio i upućivao se drugamo. Sada, nakon što ga je vjerska i građanska elita osudila na smrt (3,6), povlači se (3,7). Kasniji razvoj događaja pokazat će da Gospodin nije kanio uzmaći pred protivnicima ni pred prijetećom snagom odluke o njegovoj eliminaciji. Ipak, sada odlučuje kako je potrebno promijeniti ambijent djelovanja i više pažnje posvetiti ljudima koji ga, unatoč protivljenjima na koja nailazi, uporno slijede. Od sada će se Isusova aktivnost odvijati većinom u pustim krajevima ili uz more, sve dok se ne bude zaputio u Jeruzalem gdje će biti predan na smrt (usp. 8,31), čemu ovo povlačenje u 3,7 služi kao slika i predokus. To je u skladu s naumom Božjim koji tamo gdje prijeti smrt, podiže život: ako se prethodni odjeljak završava odlukom pogubiti Isusa, sada se otvara novi koji prikazuje prve pojave novog života. Kao što će iz sjemena koje umire nići novi život (usp. prispodobe u Mk 4), tako će se iz Gospodinove smrti roditi novi život; kao što će iz njegova boka poteći krv i voda (usp. Iv 19,34) – potoci vode žive koja će preporoditi svijet – tako će sada njegovo povlačenje iznjedriti prvi embrio Crkve. Jer sada dok se povlači, njemu hrle ljudi sa svih strana svijeta (3,7ss) i tako se ostvaruje predokus onog čudesnog okupljanja na prve Duhove (usp. Dj 2,6ss). Ovo mnoštvo koje sada hrli k njemu jest onaj narod kojega će Isus uskoro, u novom Izlasku, povesti u pustinju i ondje hraniti pravim kruhom s neba (Mk 6,30-44; 8,1-10; Iv 6,32-51). Isus se od sada potpuno posvećuje novoj zajednici naroda Božjega koja oko njega nastaje.

———-

Upravo u trenutku kad se na obzorju počinje ocrtavati obris Isusova križa i bacati svoju tamnu sjenu na njegovo djelovanje u Galileji, upravo kad se počinje pokazivati ne njegova nadmoć nego slabost, upravo tada se pojavljuju i prve naznake novog života – Crkve! Ne Gospodinova snaga, nego njegova slabost je ona koja spašava! Naše spasenje dolazi iz poniznosti i poniženosti Božjeg tijela, i zato je Radosna vijest da je Bog upravo čovjek iz Nazareta – Isus (usp. 1,1). Božja moć nas je kreirala (stvorila) a njegova slabost nas je re-kreirala (obnovila), govorio je sv. Augustin. Jer Bog izabire ono što je slabo i prezreno od svijeta, čak i ono što je nula, da bi na nulu sveo ono što jest, da bi jedini Bog bio naša slava (usp. 1 Kor 1,27s). Čovjek da bi zadobio spasenje treba sebe prihvatiti, treba sebe cijeloga preuzeti u svoj svojoj dubini, u najdubljim dubinama svoje slabosti, svoje bijede, svojih ograničenja – na koncu i u svojoj smrti jer u njoj se nalazi temelj istine o njemu. Svako tijelo je smrtno, a sva njegova slava je kao poljski cvijet koji netom vene (usp. Iz 40,6), kao trava što se zeleni: jutrom cvate i sva se zeleni, a uvečer – već se suši i vene (Ps 90,5).

Na Isusa koji je kao slab maločas bio odbačen od jakih (usp. 3,6) bacaju se ljudi u njihovoj slabosti (usp. 3,10); slabi idu na slabog (usp. 2 Kor 13,4) po spas, samo da ga se dotaknu! Dotiču ga siromasi ovog svijeta, udareni Božjom kaznom, prema ondašnjim židovskim predodžbama (usp. Iv 9,2). To su odbačenici iz ovog svijeta; samo oni se približavaju onom koji više neće obličjem niti naličiti na čovjeka (usp. Iz 52,13-53,12), koji će biti smatran crvom a ne čovjekom (usp. Ps 22,79) i biti izbačen izvan zidina grada da bi ondje umro sramotnom smrću (Hebr 13,12); samo ga oni dolaze dodirnuti. Od ovog odbačenog kamenja niknut će Crkva kojoj će Isus, kamen što ga graditelji odbaciše postat će kamen zaglavni (Mk 12,10; Ps 118,22).

Oko Isusa se okupljaju ljudi i to označava nastanak novog naroda. Isus im pomaže da od ne-ljudi (dobrim dijelom i oni su, kao i on, prezreni i odbačeni od viših slojeva društva), od ne-naroda (Hoš 1,8) postanu narod, i okuplja ih u novu zajednicu. U ovom momentu po prvi puta potpuno jasno izranja zajedničarski, komunitarni vid Evanđelja. Jer radi se o Evanđelju oslobođenja. A oslobođenje je bitno komunitarna stvarnost. Ne može se nitko osloboditi sam, nego uvijek uz pomoć drugih; oslobođenje se uvijek tiče svih skupa jer dok svi nisu slobodni, nije slobodan nitko. Ni oni koji su na vidljiv način sputani, zasužnjeni a ni oni koji su na prvi pogled slobodni zapravo nisu slobodni jer da jesu, oslobađali ove zasužnjene. Ako to ne čine, nisu oni slobodni; omča oko vrata im je možda komocija, standard, ugled, strah od nekih velikih autoriteta itd. Na putu prema Obećanoj Zemlji nitko ne hodi sam ili za svoj račun, nego kad su svi oslobođeni, zajedno se kreće prema obećanom kraljevstvu; iz sužanjstva prema slobodi djece Božje.

Jer Isusov novi narod jest obnovljeni narod Starog Zavjeta. On ih okuplja, ozdravlja, obnavlja i daje posvemašnji obrat. Novi narod koji se rađa nije narod sastavljen od moćnika nego od bijednika koji Isusa nastoje dotaći ne bi li se oslobodili od svojih bijeda i otuđenja. To nije velika i moćna, trijumfalna Crkva nego je u svojoj biti mala zajednica, zajednica malenosti oličena malom lađicom prema kojoj će ruke pružati ojađeni i ubogi; iz koje će Učitelj uskoro početi poučavati. Članovi nove zajednice koja se polako pojavljuje su oni koji su stvarno siromašni i koji tako živo osjećaju svoju duboku nedostatnost da uvijek spremno pružaju ruku kako bi primili dar Božji. To je zajednica malenih koja nastaje uslijed odbačenja od strane farizeja i moćnika (koja također – kojeg li čuda! – upravo sada nastaje; usp. 3,6; Lk 23,12). Ako promatramo činjenicu Isusovog odbačenja i osude od moćnika (usp. 3,6) na jednoj i status onih koji su ga slijedili i bili željni dotaći ga na drugoj strani, postaje očit dramatski moment Crkve naših dana. Ona je stjecajem raznih okolnosti postala dalja siromašnima i ubogima, oni s njom teže dolaze u kontakt i dijalog, teže se u njoj artikuliraju negoli bogati i moćni. Jer moćni i viđeni će u Crkvi lakše dobiti i prijem i razgovor, bit će fotografirani s njezinim pastirima i objavljeni u medijima, na njihov će se zahtjev otvoriti gdjekoji novi program. Oni će lakše prijateljevati i biti viđeni sa pripadnicima Crkve. A ipak, Crkva bi prije svih ostalih trebala biti mjesto gdje su kod kuće radnici i socijalno marginalizirani jer Isusova Crkva ne može biti drugačija nego siromašna – rođena je u njegovoj obespravljenosti, muci i smrti.

Iz dosadašnjeg tijeka Evanđelja po Marku jasno je kako novi Isusov narod nije ni Crkva „ortodoksnih“, pravovjernih koji uvijek spremno ispaljuju najtočnije formulacije, oko njih polemiziraju i na tome ostaju, dalje ne idu. Upravo takvi su nečisti dusi na koje Isus diže svoj glas ne bi li konačno ušutjeli. Oni nisu shvatili misterij Isusovog siromaštva i poniženja, nisu s njim ušli u živi kontakt. Misterij evanđeoske malenosti uvijek zbunjuje moćnike ovoga svijeta, kai i one koji nisu moćni a to po svaku cijenu žele postati; put zajedništva u jednostavnosti previše im prost, banalan; smatraju da su predodređeni za više uzlete, za više uspone! I da im tu nije mjesto.

Doista, gledano sociološki, Bog se utjelovio u najniže slojeve, u malom seocetu i među ljudima koji predstavljaju donji sloj, „bazu“ ondašnjeg društva. Isus nije stekao ni imovinu, ni političku moć, niti mudrost obrazovanih. Oslobođenje o kojem je govorio nije imalo veze s osvajanjem teritorija ili s bilo kakvom silom; nego se odnosilo na oslobođenje za istinu Božju, za njegovu ponudu spasenja. Ipak, Božje djelo oslobođenja iako nenasilno, u konačnici ne odustaje od pravednosti i stavlja u pitanje principe moći i dominija. Stoga se moćnici Isusovog doba nisu prevarili: ubili su ga zbog prevratničke aktivnosti, bez obzira što nikad nije pozivao na oružje i nikada ne bi predvodio niti dopustio revoluciju. No, već je i samo oslobođenje duha, obraćanje korak po korak k istini bilo previše opasno za moćnike; da, čovjek ako ide prema istini postaje opasan! Istina je opasna; kruha i igara – to može, ali istina ne, to je odveć nezgodno! A Isus je htio obećanje novog neba i nove zemlje dati „bazi“ kao Radosnu vijest; neka je imaju kao nadu. Oslobođenje koje doživljavaju obraćenjem i zajedništvo unutar novog naroda Božjeg dovoljno je jak zalog koji novo nebo i novu zemlju čini ne više toliko nestvarnim obećanjem; naprotiv, oni već nose njegov predokus. Bogatima i moćnicima je ovamo nemoguće ući jer ostaju vani svezani za svoje posjede, za svoju moć i mudrost. Zato nemaju nade. Za onog koji se uputio hodom kojim kroči Sin Božji u Evanđelju po Marku, ovdje izranja nimalo jednostavan zahtjev. Sin Božji, odbačen od moćnika (usp. 3,6) spremno prihvaća put koji vodi prema smrti, put koji će završiti izvan gradskih zidina, na križu, stupu kazne i srama. Istina, nije sam: oko njega uz obalu mora okupljeni su bijedni, potrebnici svih vrsta. Onaj tko želi za njim nema drugog puta doli među njih koji mu dolaze sa svih strana. Onaj tko želi k njemu mora znati da kreće ne priznatom učitelju, nego odbačeniku koji se povukao izvan Kafarnauma, koji je ušao u opoziciju svijetu. Dakako, ta opozicija nije daleko, ona počinje već unutar nas samih. Ona je raskrižje puteva, jedan vodi u grad među uglednike i moćnike, drugi u pustoš, u puste krajeve u kojima se razgovara s Bogom, uči se koraknuti dublje u istinu i odbaciti mogućnost popularnosti; ondje se traži Učitelja čiji put sigurno ide križu. Ali, tko onamo stigne vidjet će čudesno svjetlo: kao što je negda stup od ognja čuvao Izabrani narod na putu Izlaska, sada se u pustom kraju vidi svjetlo koje okružuje i grije novi narod okupljen oko Isusa; svjetlo veliko! U njemu gori ljubav, u njemu sjaji nada jer on, Isus, u sebi nosi novo nebo i novu zemlju; njemu je nebo otvoreno i čuje ga (usp. 1,10-11). Zato mu je korak ovom zemljom siguran bez obzira što ide u susret križu. Njegov put ide i dalje, ima kamo ići i doći.