Ima ljudi o kojima se piše, ovako i onako… Ima ljudi koji sami pišu o sebi, tko zna kako oni to rade? I evanđelisti su pišući Evanđelja, nakon više desetaka godina otkad je Isus uzašao na nebo, pisali o onome što im se činilo važno. Pisali su i o sebi, i izričito a i onako između redova.

Kako su oni sebe opisali, pitat ćemo se? Ako pažljivo čitamo, vidjet ćemo da se nisu trudili ponižavati sami sebe, nisu se niti previše uzdizali – izgledaju prilično realni, skoro onakvi kakvi jesu. A zašto smatraju da bi nam onda baš oni trebali biti zanimljivi? Oni su naša slika, gledajući njih, bolje ćemo vidjeti sebe.

Ove godine čitamo Evanđelje po Mateju.

Nakon što je Isus pozvao učenike, slušali su Govor na Gori (Mt 5 – 7), gledali su čudesa koja je činio (Mt 8 – 9). Da li su nešto shvatili, tko zna? Isus ih je upozoravao da kad ih bude poslao, svašta će ih snaći (Mt 10), sigurno su primijetili da je vremenom sve više onih koji se i Isusu protive, makar ni sami ne znaju zašto – nisu mogli naći da je išta loše prema njima učinio, ali eto ima u čovjeku nešto što bi se inatilo, suprotstavljalo…

Ubrzo je postalo jasno da Isus nailazi na nepomirljiv otpor vjerskih glavara, da sve skupa neće proći tek tako, odlučili su ga ubiti (12,14). Učenici su još tu uz Njega, još uvijek se zovu Isusovi. Kad im bude otvoreno rekao da će ga mučiti i ubiti, onda se protive (16,21-23) – pa ljudski je ne prihvatiti muku, bježati od nevolje. No, on im kaže da tek onaj tko bude po njemu živio, makar zbog toga i ranije umre živjet će (16,24-27). Oni to ne razumiju, ne ulazi u njih, ne lijepi im se za srce, ne postaje njihov život. Ali, oni su još uvijek tu, još su pokraj Isusa makar im je rekao što se od njih traži i makar oni te ne prihvaćaju. Groze se i na samu pomisao…

I sad Isus uzima trojicu od njih i vodi ih na Goru…neka vide kako je On pravi, iako ga ne razumiju. Da vide da za njega svjedoče Pisma oličena Mojsijem i Ilijom. Da dožive nešto što do tada nisu mogli ni zamisliti, makar misle da ih s njim čekaju samo strogost života i nevolje…i bilo im je lijepo, žele još ostati…

Zašto samo trojica? Bog uvijek izabire neke, ali ne staje na njima; oni su izabrani radi drugih, da dožive nešto i da dijele drugima. Tako je izabran Izrael u Starom zavjetu, Mojsije, Samuel, David… Mojsije je kao glavni grijeh opisao: nismo tvoje Ime očitovali Svetim onima kojima je to trebalo pokazati! Tako i ova trojica sad trebaju to što su doživjeli podijeliti s drugima… No što će se dogoditi? Ubrzo po silasku Isus ih mora koriti za malovjernost (17,14-21), ispituju tko će biti najveći u Kraljevstvu nebeskom (18,1), traže nagradu zato što idu s Isusom (19,27-30) a mama dvojice od njih će tražiti i prva mjesta za svoje sinove (20,20-28).

Dakle, kad ih Isus podučava, ne vrijedi; kad im priušti natprirodni doživljaj opet ne vrijedi – oni uopće ne popuštaju, stalno tjeraju svoje! Poput scene na filmu kada se društvo dobro zabavlja na splavi ili u čamcu, a nemaju pojma da će za 2 min biti na strašnom vodopadu. Tako i učenici, s Isusom su a tjeraju po svome, ne slute da će vrlo uskoro doći do katastrofe; Isusa će ubiti a i oni će morati gledati kako se spasiti (zatajit će Ga, kriti se iza zaključanih vrata)…

Tu svoju životnu priču žele podijeliti s nama. Ne da se hvale nego da kažu: i mi smo išli a ni sami nismo zapravo nismo znali ni kamo niti zašto? Bili smo s Isusom a zapravo nismo bili s Njim nego u svojim planovima; mislili smo sami srediti svoj život a nismo znali što nas sve čeka… Koliko toga smo mogli samo da smo se drugačije postavili: samo promijeniti stav i nešto malo truda i vremena i mogli smo puno bolje. No, milost je Uskrsloga Isusa da nas je, kad smo shvatili svoje lutanje i dezorijentiranost, svojim Duhom nanovo zagrijao i osnažio. Da, ali treba stati i shvatiti, priznati si. Da Isusa nisu ubili, pitanje je kad bi se njegovi učenici otrijeznili? Zašto progledamo tek kada dođe katastrofa? A neki ni onda!

Oni su ovakve retke pisali za nas, da u njihovoj priči prepoznamo sebe, koji se zovemo Isusovi a pamet i planovi su nam tko zna gdje; koji isto tako možemo slušati Njegovu riječ, kojima On isto tako daje i trenutke ushita kao ovoj trojici na Gori da bismo sami imali koristi od toga a i da to na bilo koji način dođe do drugih, čiji će život isto tako imati svoje zavoje a možda i vodopade, katastrofe – da ne uđemo u njih izgubljeni ne znajući ni kamo smo krenuli a ni zašto…