Video verzija

Ovaj odlomak uvodi niz od tzv. „pet galilejskih polemika“ koje Isus vodi s vjerskim vođama.

Nakon neodređenog vremenskog perioda od nekoliko dana (Mk 2,1), koje je proveo na samotnim mjestima (usp. 1,45), vjerojatno izlazeći noću iz Kafarnauma (usp. 1,35), Isus se jednog dana opet pojavljuje u kući; jednostavno spominjanje kuće kao poznatog mjesta zadržavanja sugerira da se opet radi o Petrovoj i Andrijinoj kući (usp. 1,29-34).

Oko njega se skuplja mnoštvo u toj mjeri da pred kućom ponestaje mjesta. Izraz mnoštvo ovdje je antipod višim slojevima društva kojima su talog i marginalci. Njihovo okupljanje pred vratima podsjeća na prvo slijevanje mnoštva k Isusu kada je sav grad grnuo k vratima (1,33).

Iako izbjegava krivo poimanje onoga što čini, Isus ne izbjegava čovjeka; bliz je patnicima – ne ostavlja ih.

Gospodin im navješćivaše Riječ (2,2). Ovaj izraz u Evanđelju po Marku, čini se, potječe od termina za katehezu tj. produbljenje pouke onih koju su ulazili u crkveno zajedništvo, a koja se odvijala u prvim kršćanskim zajednicama za vrijeme njihovih liturgijskih sastanaka.

Kao u 1,32 kad se radilo o svim bolesnim i opsjednutima, i sada dolaze noseći k njemu  uzetoga (2,3). No, ovaj puta toliko je ljudi u kući da im nije preostalo drugo nego potražiti način kako doprijeti do Isusa. U to doba kuće su redovito imale vanjsko kameno stepenište koje je vodilo na terasu, a krovovi su bili od trske položene na grede i prekrivene osušenim blatom. Trebalo je načiniti otvor između dvije grede i spustiti krevet sa uzetim.

Uzeti je za to vrijeme ležao na krevetu, nesposoban kretati se, poput mrtvaca; njegovo ležanje i nepokretnost podsjećaju na ležanje i nemoć Šimunove punice (usp. 1,30). U Starom zavjetu paraliza je bila zapreka za stupanje u svećeništvo (usp. Lev 21,17-23) te za pristup hramu (usp. 2 Sam 5,8), a smatrana je kaznom Božjom (usp. Ez 21,11-12). Slično kao i sa gubom, ozdravljenje hromih smatrano je najavom nastupa mesijanskih vremena (usp. Iz 35,3.6; Jer 31,8).

Isus promatra što čine, uočava njihovo oštroumno rješenje, njihov trud, ali ono što ga se dojmilo bilo je nešto drugo. Vidi i dublje – vidi njihovu vjeru (Mk 2,5). Ono što je gubavac u prethodnoj zgodi izrazio riječima (usp. 1,40), četvorica pokazuju neobično živopisnim poduhvatom u kojem ih nosi vjera. „Vjera koja na sebe ne uzima tuđe probleme nije prava vjera“ (E. M. Ronchi). Jer nitko nije kršćanin radi sebe…

Uzetome se Isus obraća iznenađujuće nježno, kako Marko do sada nije zabilježio: sinko. Kasnije će tako osloviti i svoje učenike (usp. 10,24).

Međutim, vidi više od njihove vjere. Dodaje neočekivano: otpuštaju ti se grijesi! Isus, dakle, sam nameće temu grijeha. Posljednji spomen grijeha bio je u opisu svrhe Ivanovog krštenja (usp. 1,4). On, koji prodire u čovjekovu nutrinu (usp. 2,8), vidi u ovom čovjeku grijeh, vidi njegov narušeni odnos s Bogom. No, postupa nježno, bez prijekora i bez ijedne teške riječi, pristupom koji odiše ljubavlju i naklonošću: vidio je problem uzetoga i toplim tonom, sinko, najavljuje mu oslobođenje od prepreka koje su stajale između njega i Boga.

Proglašenje otpuštenja pred istraživače stavlja dilemu jer u teološkom smislu pasivni oblik, otpušteni su, ukazuje na Božju akciju (teološki pasiv) pri čemu bi Isus samo u ime Božje proglasio grijehe otpuštenim. Međutim, izričito će ustvrditi da je Sin Čovječji vlastan otpuštati grijehe (2,10).

Duhovna razina bila je, u konačnici, povezana i s društveno-ekonomskom. Naime, činjenica da je čovjek bio uzet, svakako je povezana s nečijim grijehom (njegovim ili njegovih roditelja, usp. Iv 9,1-3) i stoga mu priskbljuje određen društveni status – grešnika i bolesnika koji nije samostalni i punopravni član društva. Religiozna elita (pismoznanci i dr.) bili s zaduženi kontrolirati nečije zdravstveno stanje a time i društveni status.

Po prvi puta Isusovom javnom djelovanju nazočili su i pismoznanci sjedeći i razmišljajući (Mk 2,6), što je tradicionalni opis za analizu koja prethodi izricanju pravorijeka. Zato njihovu reakciju ne trebalo dugo čekati (kao ni reakciju zloduha prigodom prvog nastupa u Kafarnaumu, usp. 1,23-24). Oni su učitelji Zakona, ljudi koji ga studiraju, poznaju i tumače. Proglašavaju što je volja Božja i kako se treba ponašati u određenoj situaciji. Marko ih tretira kao kompaktnu grupu koja zastupa jedno zajedničko mišljenje.

Isusovu izjavu doživljavaju kao hulu; taj se pojam odnosio na svjesno suprotstavljanje riječi ili akciji Božjoj (usp. Izl 22,27; Lev 24,11-16; Br 15,30-31). Odmah i objašnjavaju razlog svoga zaključka: ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini (Mk 2,7)? Upravo tako i naučava Stari zavjet (usp. Iz 43,25; Ps 51,3-4; 103,3). Njihova reakcija je, teološki gledajući, jedino moguća i bila bi sasvim korektna u normalnim okolnostima. Tko bi se smio staviti na mjesto Boga i izreći takvo što? Jer ne samo što govori neistinu nego i drugoga vuče u zabludu? No, oni za sada, tijekom ovog prvog dijela susreta sa Isusom, još nisu svjesni da okolnosti u kojima se nalaze doista nisu uobičajene.

Ipak, njihova prva reakcija je znakovita jer će ista optužba protiv Isusa biti podignuta pred Sinedrijem te će predstavljati osnovu da se Isusa osudi na smrt (usp. Mk 14,64). Njihova reakcija na prvi pogled može ukazivati na to da je Isus doista tako proglasio otpuštenje da su prisutni shvatili da to čini u svoje ime. Međutim, ostaje vjerojatnije da je svima bilo jasno kako ima vlast to činiti u ime Božje, pogotovo što je završna reakcija okupljenih proslava Boga kao prvotnog uzročnika onog što su vidjeli (usp. 1,12). To je u skladu sa starozavjetnom tradicijom prema kojoj ljudi mogu u ime Božje proglašavati oproštenje (npr. Mojsije, proroci; redovito svećenici, usp. Lev 4,26.31.35; 5,10.13.18; 6,7). Znakovito je, također, što će upravo pismoznanci uskoro predvoditi istragu protiv Isusa (usp. Mk 3,22).

Isus prodire u dubinu njihovih razmišljanja (usp. 2,8), kao što je vidio što se zbiva u uzetome (usp. 1,5). Razlučuje teološke od nekih drugih motiva. Ima sposobnost pronicanja srdaca koju Stari zavjet pridaje samo Bogu (usp. 1 Kr 8,39; 1 Sam 16,7; Ps 7,10; Jer 11,20). Pokušat će ih odvratiti od pogrešnih zaključaka u razmišljanju jer nemaju sve potrebne informacije. Vidi njihov nedostatak i želi im izići ususret.

Da bi im olakšao snalaženje u ovoj neuobičajenoj situaciji, Isus postavlja sržno pitanje: što je lakše: reći uzetome otpuštaju ti se grijesi ili reći ustani uzmi svoju postelju i hodi (Mk 2,9)? Ne postavlja im pitanje je li lakše ozdraviti uzetog ili otpustiti grijehe, jer i jedno i drugo može samo Bog. Pitanje je, dakle, što je lakše reći? Jer razina govorenja je ono što u njihovu razmišljanju i zaključivanju predstavlja problem. Prvi puta Isus govori zašto čini čudo – neka vide da je vlastan otpuštati grijehe (2,10)! Pitanje koje je postavio zapravo je poziv na razmišljanje: bolest i grijeh međusobno su usko povezani tako da je ozdravljenje čovjeka, i tijela i duha (usp. 1,30-31), neodvojivo od otpuštanja grijeha. Ako se radi o ozbiljnom i odgovornom govoru, jednako je teško i oprostiti grijehe i ozdraviti čovjeka. Dakako, ako se radi o ispraznom i neodgovornom brbljanju, o huli, onda se na prvi pogled čini da je lakše reći otpuštaju ti se grijesi, jer je nemoguće provjeriti učinak ovih riječi, je li se oproštenje zaista i dogodilo. Pismoznanci su upravo tako i prosuđivali. Nisu sebi dopustili pomisao da Isus nastupa u ime Božje, da ima sve ovlasti. Zato su njegove riječi smatrali hulom (2,7) – svojim govorom vrijeđa Boga a o oproštenju grijeha i ozdravljenju s njim povezanim nisu htjeli ni čuti.

Isus pokazuje da posjeduje vlast otpuštanja grijeha (usp. 2,10). Njegovu moć ljudi su već tijekom prvog boravka u Kafarnaumu prepoznali (usp. 1,22.27), a sada će otkriti njezin izvor. Po prvi puta za sebe upotrebljava izraz Sin Čovječji (u prvom dijelu Evanđelja po Marku upotrijebit će ga još samo u 2,28). Evanđelisti prikazuju kako ovaj naslov redovito Isus primjenjuje sam na sebe. On priziva eshatološki lik kojega opisuje prorok Danijel: kao sin čovječji dolazi na oblacima i bit će mu predana vlast nad svim narodima (Dn 7,13-14).

Zoran znak da se dogodilo otpuštenje grijeha i re-kreacija čovjekova odnosa s Bogom jest ozdravljenje: ustani, uzmi svoju postelju i pođi kući (2,11)! Ono što je prema logici pismoznanaca bilo teže učiniti u slučaju da je Isus mislio i govorio neodgovorno – da je hulio – upravo to se dogodilo! Ozdravljenje od paralize vanjski je znak unutarnjeg iscjeljenja odnosa s Bogom.

Uzeti usta, uze odmah svoju postelju i iziđe naočigled svima (2,12). Isusova riječ što zbori to i tvori; nema razlike između njegova govora i stvarnosti. Ljudi koji čista i slobodna srca promatraju događaj, zaključuju da je ovdje Bog bio na djelu. I proslavio se. Spontano počinju slaviti Boga jer takvo što još nikada nisu vidjeli (2,12). Posvemašnja novina kojom odiše Isusovo djelovanje (usp. 1,22.27) znak je da ga se ne može prosuđivati standardnim, uhodanim mjerilima koja su do tada važila.

Pismoznancima je ovo još jedan poziv na temeljito preispitivanje. Poziv na traženje istine. Ozdravljenje je potvrda da Isus o oproštenju grijeha i obnovi bolesnikova odnosa s Bogom nije govorio neutemeljeno. Zahvaljujući preliminarno postavljenom pitanju što je lakše reći (2,9), uslijedila je jasna demonstracija istinitosti Isusovih riječi i ovlasti kojima nastupa. Dakle, najava otpuštanja grijeha bila je utemeljeno i ovlašteno izrečena. Dovoljno elemenata za žurnu teološku revalorizaciju!

I dok obični ljudi slave Boga, koga su prepoznali na djelu u Isusovoj osobi, pismoznanci ne govore ništa. To je zloslutni detalj koji čitatelja priprema na predstojeći sukob.

———-

Ovo čudo se nalazi na koncu čitave serije izvještaja o čudima i otvara seriju rasprava koje će ići za otkrivanjem smisla čuda. Završno čuđenje okupljenih posljedica je objavljivanja smisla ovog čuda: da znate vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe (2,10). Isus dakle čini ovo čudo da bi pokazao novu moć osoviti čovjeka na noge ne samo izvana nego i iznutra kako bi bio sposoban za jedan novi hod. On nije božanski ozdravitelj koji će samo popraviti pokvareno, pojačati slabe točke, vratiti sistem u prijašnju funkciju. Ne ograničava se na predlaganje određenih vanjskih promjena, nego otvara jedan sasvim novi horizont čovjekovog postojanja jer omogućuje pomirenje s Bogom, izvor svakog drugog pomirenja i napretka. Uklanjanjem barijera prema Bogu, čovjek od sada ne samo da se može ostvarivati sam u sebi u okviru svojih mogućnosti, nego se može realizirati i u Bogu. Na tom novom planu on tek može početi otkrivati svoje novo lice, svoj projekt u dimenziji vječnosti, svoju dohodišnu točku. Do sada naglašavani motiv Isusovog. izbjegavanja pogrešnog shvaćanja njegove osobe i djelovanja stoga dobiva novo svjetlo. Sada postaje jasno da Isusu nikako nije na prvom mjestu liječiti tjelesne bolesti i nedostatke svoga naroda. Markova pripovjedna strategija stoga sve više stavlja u prvi plan da Isus svojim djelovanjem želi rješavati čovjekov problem u njegovu korijenu – ozdraviti njegov poremećeni odnos s Bogom. Bez ovog elementa svako je ozdravljenje nepotpuno jer ne zahvaća bit problema bolesti i smrti; jedino ispravan odnos s Bogom vodi punini života (usp. 8,34-38).

U isto vrijeme kako raste očitovanje Isusove moći, koja označava rastuće uprisutnjenje Kraljevstva Božjeg, sve su jasniji znakovi protivljenja na koje ono nailazi. Linija Isusove suprotstavljenosti u odnosu na pismoznance, koja je najavljena pri prvom nastupu u kafarnaumskoj sinagogi (usp. 1,22), sada dobiva jasniji izričaj. U ovoj fazi evanđeoske naracije ta se suprotstavljenost ostvaruje samo na verbalnoj razini prijekora zbog hule (2,6-7) a slijedeći svoj izražaj će dobiti u 3,6, gdje se već donosi odluka kako riješiti problem kojeg Isus predstavlja vjerskim i političkim moćnicima – odlučuju pogubiti ga! U svezi s ovom rastućom linijom protivljenja jest naizgled disonantni moment: za razliku od dosadašnjeg tijeka naracije i naglašavanog motiva mesijanske tajne, sada Isus objavljuje svoj identitet (usp. 2,10)! Prvi razlog bi mogao ležati u bližem kontekstu: za razliku od prijašnjih opisa, prigodom ovog do punog izražaja došlo je ozdravljenje cijelog čovjeka te uspostava njegova integralnog odnosa s Bogom. Isus otkriva da je Sin Čovječji kako bi objasnio zašto može ne samo liječiti tijelo nego opraštati grijehe te čovjeka izmiriti s Bogom. Drugi razlog bi mogao proizlaziti iz činjenice da je ovo otkrivanje Isusova identiteta posljedica razvoja Markove pripovjedne strategije na širem planu. Naime, u drugom poglavlju nailazimo na najavu jasnog protivljenja Sinu Čovječjem (usp. 2,1-12.23-28), u poglavljima 8 – 10 naviješta se njegova muka i smrt a u 13,26 njegov ponovni, slavni dolazak. Na taj način Marko uspijeva prikazati kako je objava Sina Čovječjega nerazdvojno vezana uz njegovo odbačenje koje će kulminirati križem, ali i uz proslavu koja mu stoga pripada.

Ova zgoda nosi i snažan socio-ekonomski pečat. Vidjeli smo u dosadašnjem hodu da Isus odmah od početka svoga javnog djelovanja čini mnoga ozdravljenja. Kao i u prethodnoj zgodi pri izliječenju gubavca (usp. 1,40-45), i ovdje će izliječenje promijeniti ekonomsku perspektivu uzetoga koji sebe nije mogao uzdržavati nego je bio potrebit pomoći i time je opterećivao kućni budžet. Isus je u ovom odlomku ambijentiran u konkretnu situaciju čiji elementi otkrivaju niski ekonomski status okoliša u kojem se kretao. Kuća, pokrivena jednostavnim materijalom, kroz čiji krov su četvorica s lakoćom mogli načiniti otvor da bi spustili uzetoga (usp. 2,3-4) ne pripada vlasniku iz viših društvenih slojeva, ispred vrata je okupljeno mnoštvo predstavljeno grčkim izrazom ochlos koji označava siromašni i neuki sloj naroda, za postelju na kojoj je ležao uzeti (usp. 2,4) upotrijebljen je grčki izraz krabattos što je zapravo latinizam kojim se označavao ležaj pripadnika siromašnih slojeva društva ili vojnika. Ovim i ostalim izliječenjima Isus i u ekonomskom smislu pomaže siromašnima koji za bolesti – koje se inače smatra posljedicom teškoga grijeha – morali u jeruzalemskom hramu plaćati žrtve okajnice i pomirnice. Time je raslo opterećenje na ionako skroman kućni budžet prosječnog Izraelca te ga je utjerivalo u zatvoreni krug viktimizacije (usp. 7,9-13). Po prvi puta u Evanđelju po Marku dolazi do otvorenog sukoba s ideolozima i apologetima koji s teoloških pozicija brane postojeći sistem i njemu imanentne socio-ekonomske podjele. Isus je otvoreno na strani mnoštva s kojim inače židovski rabiji nisu htjeli ni putovati niti skupa s njima blagovati.

Opraštanje grijeha kakvo je prakticirao Isus u specifičnom povijesnom kontekstu 1. stoljeća poprima još jedno specifično obilježje. Naime, Izraelci su u to vrijeme – poradi rimske okupacije i nametnute im herodovske dinastije koju su smatrali tuđinskom (a Heroda Velikog Idumejcem – držali kako su još uvijek u egzilu tj. da nije nastupila obnova koja je trebala sanirati posljedice babilonskog sužanjstva. U tom kontekstu na djelu je bio proces dezintegracije narodne zajednice uslijed djelovanja kako rimskog imperijalizma, tako i njihovih klijenata iz reda herodovske dinastije te rimskih upravitelja Judeje. Izraelci, odgojeni zbivanja promatrati optikom savezničkog odnosa s Bogom, bili su za stanje skloni optuživati sami sebe tj. temeljni uzrok nevolja vidjeti u vlastitim grijesima i osobnoj neobraćenosti: društvena potlačenost, siromaštvo, bolesti – sve to je plod grijeha tj. kršenja saveza s Bogom. Prema toj shemi, najava oproštenja grijeha zapravo najavljuje povratak iz egzila (usp. Jr 33,4-11; Ez 36,24-26.33; 37,21-23; Iz 40,1-2; 53,5-6.11-12). Opraštajući grijehe, Isus dakle ne zahvaća samo u područje savjesti i osobnog odnosa s Bogom jednog ili drugog pojedinca, nego ispravlja kolektivnu svijest sunarodnjaka mijenjajući osjećaj prokletstva u najavu Božjeg oproštenja i izbavljenja. One koji se obrate i prihvate Radosnu vijest zato proglašava blaženima (usp. Mt 5,1-12; Lk 6,20-26). Isusova evangelizacija, očito, bila je daleko od događanja rezerviranog za čovjekovo unutarnje religiozno područje. Iz njegova primjera razvidno je kako autentična evangelizacija mijenja i život pojedinca i društveni sklop, izaziva strukturalna pomjeranja te na koncu za posljedicu ima reakciju onih koji se osjećaju ugroženi. Dakle, onaj tko tvrdi kako crkveni život i angažman treba ostati zatvoren u crkvene prostore i nikoga ne ugrožavati, ne razumije dinamiku evanđelja. Autentično evanđeosko djelovanje nikoga neće ugrožavati i uznemirivati tek kada nastupi punina Kraljevstva. Sve dok ono definitivno ne nastupi, kršćani kojima je evanđelje život nužno će izlaziti iz sakralnih prostora i mijenjati društvo, nužno će uznemirivati pojedince i skupine koje drže status quo i njime brane svoje interese. A oni se putem nepravednih odnosa ostvaruju na račun potlačenih, dezinformiranih i nemoćnih. Evangelizirati, po Isusovu primjeru, znači unijeti u društvo nove načine razmišljanja i postupanja, bez obaziranja na mjeru iznenađenja i uznemirenosti koju će kod nekih izazvati. Jer ako evanđelje ne siđe u život i ne pokaže se kao snaga na spasenje (Rim 1,16-17) – koja će očitovati Isusove učenike pred svijetom (usp. Iv 13,35) – ostat će u sferi neplodnih maštanja i samozavaravanja.

————–

Nasuprot Isusu koji želi ići u srž problema, stoje dvije grupe ljudi. Pismoznanci, koji u sebi utjelovljuju ljudsku nesposobnost razumjeti živog Boga, i s druge strane uzeti te njegovi pomagači koji se odlikuju iznimnom sposobnošću vjerovati. Tamo gdje nevjera i tvrdokornost ne mogu ništa razumjeti, vjeri postaje sve moguće, što se vidi iz poduhvata uspinjajna na krov i njegovo otkrivanja koje su poduzela četvorica da bi savladali prepreku. Dok pismoznanci imaju potrebu posjedovati predmet svoje vjere, sve vežući uz točno razrađene načine tumačenja Svetog pisma, uzeti i njegovi prijatelji slobodni su od teoloških procedura. Jednostavno vjeruju, potaknuti milosnim impulsom, i stoga svladavaju sve prepreke. Ne posjeduju Krista niti ga shvaćaju na znanstvenom nivou kao pismoznanci: njima ne preostaje ništa drugo nego gola vjera.

Čuđenje nad ustajanjem uzetog nije samo zato što su se sada njegove noge pribrale, ojačale, dobile koordinaciju i mogu hodati kao i prije, nego i zato što je njegov duh uplovio u novu dimenziju. U život kreće drugačijim hodom; njegov korak je toliko nov da su svi iznenađeni. Dakako, pravi paralitičari ostaju sjediti a to su – pismoznanci (usp. 2,6). Oni znaju da samo Bog otpušta grijehe, no to znaju toliko ograničeno i kruto da umjesto da im ta istina postane oslonac, njima postaje stup za koji su svezani i ne mogu maknuti – postali su imobilni! Oni, smrtnici, tumači su riječi Živog Boga. I nju tumače tako da je umrtvljuju. I kada dođe Živi Bog među njih, žele ga umrtviti.

Da bih vidio tko je to pismoznanac, ne trebam čitati precizne stručne opise. Dovoljno je pogledati se u ogledalo. Ako se dobro zagledam i ne skrenem pogled, vidim sve o njima, oni su naša kategorija.

Svakog od pismoznanaca „resi“ jedna zajednička im kvaliteta: on je tip koji ne da otvoriti, probiti krov! Zašto? Zato što nema potrebe za tim! Njegova je kuća iznutra puna, prepuna. Sve je u njoj na svome mjestu. Sve on ima i sve je dobro smjestio. I nema više mjesta ni za što drugo! Ništa više ne može ući. Pogotovo ništa nepredviđeno. Nepredviđeno je ključna riječ. Jer sve je on predvidio. Nema iznenađenja, pojavka onog neočekivanog.

I zato pismoznanac nema što iščekivati. On je čovjek potpuno suprotan čovjeku želje, čovjeku koji još nešto želi. Ne, on je odrezao krila fantaziji, ukinuo rizike, isključio sumnju, zatvorio iza rešetaka Duha. Njegova je unutarnja odaja osigurana organima reda, postrojbom straha koja brani ulaz svemu osim onom što je poželjno.

A što je poželjno, možda smo postali radoznali? Pismoznanac ne želi primiti prihvatiti ništa osim onog što već zna. Njegove istraživačke metode, njegove avanture duha su podešene tako da dobije rezultat koji je već unaprijed želio. Ako su činjenice eventualno protivne, on će ih podesiti tako da nemaju kamo nego ući u njegove unaprijed sastavljene sheme!

Vrhunski moment (tragikomedije) u životu takvog religioznog profesionalca jest što je njegova služba pripremati druge da žive susret, da žive iznenađenja koje susreti sobom nose! I tako ljude potkradaju za ono za što su zaduženi dati im: pripremiti ih da bi iznenađenje Božjeg dolaska zajedno čekali. Da bi stalno prisutnog otvoreno susretali.

Pismoznanac ne konstatira temeljnu teološku istinu da spasenje uvijek dolazi od drugamo. Ne primjećuje da prokletstvo njegovoj unutarnjoj odaji dolazi upravo od tuda što je puna i zauvijek namještena i što joj ništa više nije potrebno niti može u nju ući. Ne vidi da otkriveni krov nije element nereda nego mjesto prihvaćanja, svečani znak dobrodošlice Onom koji treba doći. Ne shvaća da je jedini element nereda u njegovoj odaji zapravo on sam. Ne prihvaća da je Krist, nužno, „izvan programa“ – izvanredan i nadnaravan. Križ će tome ostati trajan dokaz i spomen.

Da, Isus je uvijek izvanredan. I na najveće protivljenje naišao je kod religioznih profesionalaca. A oni su odreda osobe reda! Isus najveće probleme nije doživio od ateista, nego od religioznih ljudi, vjernika. Čudno, zar ne? Ili možda nije? Možda nedostatak, odsutnost Boga na planu življenja zajedništva u našim danima ipak govori da je to svakodnevna istina?

Možda ne toliko riječima, ali životom svi manje-više pokazujemo kako je zaista neshvatljivo i neprihvatljivo da je Bog prisutan u čovjeku. Ta mogućnost Božje prisutnosti u čovjeku se čini kao hula našem uobičajenom načinu vrednovanja, odlučivanja i postupanja. Ona je hula našem ustaljenom načinu promatranja ljudi, koji je po sebi možda i pobožan. Zbog te hule Isus će uvijek iznova biti osuđivan i ubijan od onih koji ga ne žele tražiti i prepoznati (usp. 14,64). Ova evanđeoska zgoda poruka je ohrabrenja i nade: dok su jedni sjedili i izbliza gledali u Isusa, ali osim hule (ili zbog nje) ništa nisu vidjeli i doživjeli, drugi su doživjeli da se Bog ipak daje dohvatiti, izmiriti i izgrliti. Daje se onima koji vjeruju da to želi i koji ga traže. Sve defekte duše i tijela može popraviti. Samo sa hulom čovjek izgleda mora sam raščistiti.