Veliki Četvrtak

U događajima o kojim pripovijeda prvo čitanje, iz Knjige Izlaska, kuća se pojavljuje kao mjesto spasenja – u onoj strašnoj noći Izraelci su spasenje uživali u svojim kućama. Dok su oko njih bjesnile sile kaosa, oni su bili sigurni. Zato je Pasha slavljena kao obiteljski blagdan.

U kalendarima koji su se tada koristili, Pasha je bila prvi dan u godini. Bilo je važno tog prvog dana biti obranjen protiv prijetnji ništavila. Kada se na to nadovezao događaj spasenja prvorođenaca i Izlazak iz Egipta, Izrael je imao sasvim jasnu sliku što bi za njega trebala biti Pasha – miran tihi, obiteljski kutak koji je siguran ne zato što ga brane visoki bedemi nego je nad njim Božji blagoslov.

U današnjem Evanđelju vidimo Isusa. Sa svojim prijateljima je došao slaviti Pashu u Jeruzaelmu. Nitko toga dana nije mogao napustiti Jeruzalem. Dakako, smio je, ali nije imalo smisla. Izrael je svake godine o Pashi kretao u Jeruzalem: treba se vratiti izvorima kako bi obnovio svoje spasenje, kako bi se u njemu što bolje utvrdio. Godina je dugačka, nosi svakakve probleme i narod je u opasnosti raspršiti se izvana i iznutra. Slavljenje Pashe bio je povratak pod Božju zaštitu, onu istu koja je moćnom rukom branila Izrael i oslobodila ga od Egipćana uz neviđene strahote.

Pošto je Izrael narod izabran da spasenje proširi do nakraj Zemlje, znao je da ovo obnavljanje i učvršćivanje spasenja nije samo za njega nego za sve narode svijeta. Barem je toga trebao biti svjestan – zbog to ga je i bio izabran. Ono što je trebao činiti bilo je za njega i za cijeli svijet.

Isus je ove večeri slavio Pashu sa svojim učenicima. Oni su bili Njegova obitelj. Tko su majka moja i braća moja? Ovi oko mene koji slušaju i vrše Riječ Božju, rekao je jednom Isus.

Njegov je dar što u taj krug učenika, braće i sestara ulazimo i mi! I mi večeras, dok slušamo kako je Isus slavio Pashu, ulazimo u Njegovo slavljenje i postajemo dio Njegove obitelji. Crkva je Njegova obitelj, Njegova svojta. Mi, večeras ovdje okupljeni, Njegova smo obitelj, Njegova kuća – onaj grad spasenja od kojega On udaljava zlo i u njemu gradi mir.

Jedini bedem tog grada jest Njegova Krv – Njegova ljubav koja nas pomiruje s Bogom i međusobno. Da bismo živjeli s Bogom i jedan s drugim, jedan za drugog.

Moderno doba sve nam jasnije stavlja pred oči duboku istinu: kaos kojega smo spominjali nije tlapnja nego je stvarnost koja doista djeluje. Koliki je tehnički napredak čovjek postigao a gledajmo – ratovi nisu prestali. Naprotiv, najveća krvoprolića dogodila su se u najnaprednijem – dvadesetom stoljeću. Kada otvorimo vijesti što vidimo? Tolika ubojstva su u porastu pa čak i među najrođenijima – sin ubija oca i otac sina, ljudi ubijaju svoje susjede… Glad, epidemje… Ova zla se ne događaju zbog zaostalosti i neimaštine. Bolna nesloga i nerazumijevanje posvuda…

Kako prijeći u bolji svijet? Kad je Izrael prvi puta slavio Pashu, ona je bila znak polaska iz Egipta, zemlje robovanja, u zemlju slobode. Blagovali su je svaki čas spremni za pokret. Prva Crkva je Pashu također shvaćala kao prijelaz. Zato svaka ozbiljna zajednica kada slavi ovu tajnu, mora razmišljati o svom prijelazu. Prijelaz iz ropstva u slobodu!

Mnoge probleme ne možemo sami riješiti, ali možemo početi nečim važnim. Možemo započeti svoj prijelaz. Kako? Od ljudi koji su se skupili iz raznih razloga postanimo Isusova kuća, Njegova obitelj. Ako smo u svoju obiteljsku i župnu zajednicu dospjeli „slučajno“, stjecajem raznih faktora, od nje načinimo svoju zajednicu! Isusovu obitelj. Ne grupu ljudi u koju sam, eto, zapao, nego zajednicu koju svjesno odabirem! U koju sebe svjesno želim uložiti!

Ako to učini svatko od nas svjesno i slobodno, naše kuće i naša župa postat će mjestom spasenja. Doživjet ćemo prijelaz. To je ono na što nas Bog zove i garantira svoju pomoć. On je već započeo: primjer sam vam dao da i vi činite kao što i ja vama učinih!

Svoje zbunjene, preplašene i ambicijama opterećene učenike Isus je poveo kad je kleknuo i oprao im noge; time im je sve rekao. I vi činite kao što ja vama učinih. Ako svatko od nas to bude činio, s tim stavom išao prema drugima, evo od nas Isusove obitelji! Evo nas u istinskom proživljavanju Prijelaza–Pashe.

Tada pitanja postoji li Bog?, što je to spasenje? ostaju materijal za razglabanje varoškim pametnjakovićima. Onaj tko je ušao u Isusovu obitelj i pokušao ovako živjeti kako nas zove Isus, jako dobro će osjetiti što je to Božja obitelj i Božje spasenje. Njemu više nitko neće trebati o tome pričati.

Isusova Pasha, Njegov prijelaz postat će mu hod u slobodu, u novi svijet. On, njegova kuća i župna zajednica sjajit će novim svjetlom. Blago nama budemo li tako činili!

Veliki Petak

Razmišljali smo o Isusovoj Pashi, o prijelazu kojeg On i oni oko Njega – Njegova obitelj – čine. Još sinoć je bio u krugu svojih najbližih, okupljenih u Jeruzalemu kao gradu i u kući kao mjestu spasenja. Mjestu pod Božjom zaštitom. A danas? Gdje je Božja zaštita, upitat ćemo se?

Da li je Isusa Bog pustio u ovakvu tragediju? Bog, sama ljubav, ne može poželjeti ni narediti nikakvo zlo. Pa čak ni osvetu. Iako izbijen, izguran iz ovog života u ambis smrti, Isus svojim mučiteljima i ubojicama želi samo jedno – oproštenje, neka žive! Naslućujemo ovdje neugasivo vrelo dobrote, neshvatljiva, neiscrpna dobrota i ljubav…

Zašto je onda Isus trpio? Jesu li moćnici ovog svijeta toliko moćni da mogu razapeti Boga, kao što što nam se to često čini kad gledamo oko sebe – kad razapinju istinu i pravdu..?

Bog je stvorio predivni svijet koji je odraz Njegove dobrote. Međutim, zlo u svijetu jest poput tumora koji razara dobrotu svijeta. Oštrim kopljem zlo probija ono što dobrota tka; para, ranjava i unakazuje. Pojedina bića bivaju ranjavana i pokušavaju odgovoriti istom mjerom. Nastaju nove rane i tumor se širi, ništeći dobro, gušeći život. Oštrica zla kao da je nezaustavljiva… Oni koji mu se usprotive, suprotstavljajući se počinju činiti zlo i doprinositi njegovu širenju.. Zlo sve dotiče, sve zaražava i zatvara krug iz kojeg se ne može van.

Koliko je zlo neumoljivo vidi se po tome s kolikim će apetitom krenuti na Isusa, kolikim će se sljepilom tama ustremiti na Svjetlo od Svjetla. Na samu dobrotu… Zlo je slijepo, ono misli kako uspješno uništava, ruši i ubija jer vidi da je uspjelo satrti, gurnuti u tamu smrti. Zadovoljno trlja ruke – I Isusa je ugušilo…

Ali, ovoga puta – promašaj! Bog na zlo ne odgovara zlom jer On zla u sebi nema. On u sebi ima nesavladivu dobrotu, dobrotu koju ništa ne može ni najmanje potamniti i naružiti. Dobrota je to jača od ljudskog života, jača od potrebe za samoodržanjem. U Isus je dobrota jača od svega drugog pa i od želje za postojanjem.

Gledajući površno, od oka, Isus pada kao žrtva. No, gledajući u bit stvari, ovdje se dogodio strahovit sudar. Zlo, dosadašnji vladar koji fantomski vuče konce po svijetu ovaj puta je naišlo na takvu količinu dobra – na apsolutno čisto Dobro – s kakvim se još nikad nije sudarilo. Naišlo je na svjetlo koje je u stanju rasvijetliti svaku tamu, zagrijati svaki led i smiriti svaki kaos i nemir. Da, Bog je ljubav!

Pa i kad je na Isusa usmjerilo svu svoju snagu, svu težinu grijeha, zlo ga nije pokolebalo da odustane. Makar to značilo i biti odvojen od Oca, ući u smrt i ništavilo. Biti s našim pokojnima, donijeti svjetlo u njihovu tamu! Da, Isus je ušao u samu utrobu zla i smrti – u njezine mračne riznice – i tamo donio svjetlo i život! Strašan i prestrašan sudar!

Zlo je konačno slomilo zube – ovakvu dobrotu i ljubav nije moglo ugušiti! Tajanstvena mreža zla se poderala. Zatvoreni krug je probijen. Vidi se svjetlo novog dana.

Veliki Petak nam govori veliku istinu: nije važno uvijek ono što se vidi, nije važno ono što netko čini – presudno je ono što netko jest. Da, nije važno činiti nego je presudno BITI. Iz tog BITI proizići će sve ostalo.

Sada je jasno zašto Pavao kaže: ne živim više ja nego u meni živi Krist (Gal 2,20) – Kristova dobrota i ljubav, Njegov život. Imati u sebi Njegov život, BITI ono što je i kako je On BIO. Tu počinje Kristova Pasha, to je prijelaz kojeg je Isus učinio otvorenim za nas – izići tj. prijeći iz moći zla u novi život! Prijelaz za pojedinca i za zajednicu – za obitelj, za župnu zajednicu, za cijelu Crkvu i svijet.

Prijelaz je to koji nije lagan. On budi pitanja; nerijetko podilazi jezu. Ponekad se čini kao prijetnja… Ali, ako nas je obeshrabrio, to znači da ga nismo dobro razumjeli!

Tako je jednoga dana blažena Angela da Foligno čula u sebi Isusove riječi: “Non ti ho amato per scherzo!” – nisam te ljubio u šali, moja ljubav prema tebi nije šala! Ove su riječi u njoj bolno odjeknule – bila je svjesna kako je njezina ljubav prema Kristu prije ličila šali negoli pravoj ljubavi, a bila je svetica! Kakva li je tek naša?

Strahote Velikog Petka, Isusova muka i smrt, Njegove rane i krv nisu tu da nas užasnu. Da ponize našu slabost i zbunjenost… One su izišle iz Njegove ljubavi – za nas. Iz njih i mi iščitajmo: nisam te ljubio u šali!Gospodine, Ti nas stvarno ljubiš? Stvarno? Kao što si trebao oprostiti svojim mučiteljima, oprosti i nama koji teško shvaćamo sve ono što u Tvom srcu živi za nas. Sigurno je barem jedna od Tvojih suza nad Jeruzalemom bila i zbog naše ravnodušnosti. Hvala Ti što se unatoč svemu smijemo nadati Tvome smiješku koji nas ohrabruje i privlači k sebi: nisam te ljubio u šali!

Velika Subota

Kada se sve činilo izgubljenim, kad se noć činila mračnijom nego ikad do sada jer je Svjetlo svijeta ugušeno, gurnuto u tamu Zemlje – evo nečeg novog! Sve činim novo, to je Božji način postupanja!

Ne vojnicima – jer Bog ni za prvi svijet koji je stvarao nije trebao ničiju potvrdu pa tako ni sada kad opet stvara nešto novo – nego ženama se obraća anđeo, glas Božji. Govori onima koje je ljubav dovela na grob. Onima koje čežnja propinje preko svih granica.

Zemlja zadrhti i zašuti kad se Bog diže da sudi, kaže psalam. I tami Isusovog groba Bog je sudio i presudio – stresla se Zemlja! Nekima se čini da Bog većinom šuti, da Ga nema kao što je šutio na Golgoti. Nije Bog šutio ni na Golgoti kao što ne šuti ni sada! Tko li će reći što je božanskije – Zemlju stresti i nadjačati njezinu silu ili natopiti je krvlju i ljubavlju praštajući svima da bi niknuo novi život, život u istini? Zar ne da i jedno i drugo pripada Bogu i njegovu Stvaranju svijeta?

Kolika li je Božja nježnost? Kolika Njegova brižnost? Svijet je stvorio bez čovjeka. Kasnije je čovjek počeo kvariti Božje djelo u sebi i oko sebe. I kad ga je Bog došao popraviti, iskupiti na Golgoti, i to su ljudi kvarili sljepoćom, okrutnošću, bezobzirnošću… Jedno, samo jedno je još ostalo Gospodinu. Čežnja, žeđ za ljubavlju koja u čovjeku trajno tinja… Stijenja što tek tinja On neće ugasiti!

Izdan od Judâ, odbijen od mučitelja, zatajen od učenika – Dobri Bog ne odustaje od čovjeka! Ima u čovjeku još stijenj što tek tinja! Žeđ za ljubavlju, žudnju za životom… Juče je odbijen, ubijen… sad je je proslavljen! No, što je Gospodinova proslava – uskrsnuće? Proslavljen, On ide i ponovno kuca na ljudsko srce! Evo Ga, On ponizno razgovara sa ženama, nudit će se svojim učenicima koji će teško povjerovati u Njega Uskrslog!

O, Gospode, pa Ti i proslavljen opet ideš čekati hoće li Ti čovjek ovaj put iskazati svoju milost? Ti se i proslavljen ponižavaš! Ne, Ti ne vidiš poniženje! Njega vide samo oni koji nanose uvrede i koji ih primaju! Ti vidiš samo stijenj što tek tinja! Ti ideš za njim! Preko brda i dolina, kroz smrt i kroz bezbrojna poniženja prije i poslije nje… Ništa od toga Tebe ne zbunjuje, ništa to Ti ne vidiš. Vidiš samo svog stvora i u njemu tajni, tanani plamičak ljubavi, čežnje…

Da, odavno već sveci, ljudi koji su Bogu najbliži, govore da se naš Bog ponaša kao zaljubljenik. Da je On zapravo neshvatljiva Ljubav! Upravo tako – neshvatljiva Ljubav! Neshvatljiv! Tajna! Iznad svih naših misli i maštanja…

Ako je On tajna i ne razumijemo Ga, ne uspijevamo slijediti Njegove misli i korake, jesmo li sigurni da znamo što je onda čovjek do kojeg Mu je toliko stalo? Što li je čovjek te ga pohađaš, davno se mudro pitao psalmist? Koliko je iznad našeg znanja ono što Bog Jest i što čovjek jest u Njegovim očima?

I apostoli su se ovo pitali. No, Gospodin je razgorio male plamičke koji su tinjali u njima. Obuzeo ih je plamen koji više ništa na ovom svijetu nije moglo ugasiti. Naprotiv, oni će zapaliti svijet Radosnom viješću. Dobili su u sebe plamen koji nije njihov i koji će pokazati svoju snagu do kraja Zemlje. Božji plamen!

O, kad bi se i u nama potreslo kamenje i kad bi nas dotaknula svjetlost Božjeg glasa, sjajna poput munje: vi se ne bojte! O, kad bismo i mi odavde otrčali s velikom radošću! S munjom u oku i plamenom u srcu!

Uskrs

Marija je pošla na grob u tami i tišini nedjeljnog jutra… Kada je ugledala prazan grob, brzo uzbunjuje učenike! Židovi su imali snažno razvijen smisao pijeteta prema pokojnima i njihovim počivalištima. Josip Arimatejac i Nikodem su se sa najvećim poštovanjem dali u trošak te pomazali i sahranili Isusovo tijelo.

Učenici gledaju prazan grob, povoje gdje leže i ubrus koji je bio smotan i stavljen u stranu. Iako prazan grob može svašta značiti, detalji ne govore u prilog krađi: da je netko krao Isusovo tijelo, žurio bi i ne bi imao vremena skidati povoje sa Isusovog tijela i lijepo smotati ubrus (sv. Ivan Zlatousti).

Učenici gledaju i ne razumiju. Dane i događaje u njima promatraju iz svoje osobne perspektive. Ne slute da ovi dani nisu bili samo njihovi. Da je upravo tih dana svoju Pashu slavio i Gospodin. Nakon Velikog Petka ušao je u veliko-subotnji veliko-počinak od svoga djela. Ne slute da nakon Velike Subote Sin Božji ulazi u novi, Božji tjedan! Za razliku od svih drugih koji jednom položeni u grob tamo ostaju zauvijek, Gospodin nije više u grobu. Preklapanje Gospodinovog vremena, koje je započelo Njegovim Utjelovljenjem, sada se završava: Njegovo vrijeme se odvaja od našega ljudskog!

Tko ovdje ne bi bio zbunjen! Mi se ljudi ni oko čega ne možemo složiti – ni oko toga kako dolazimo na svijet, ni oko toga kako treba živjeti – jedino je svima jasno da se mora umrijeti. To je, smatralo se oduvijek, jedina sigurnost! Međutim, sad ni ona više nije „sigurna“ – evo praznog groba! Evo svjedočanstva da postoji još jedna putanja, još jedno vrijeme u kojem se može postojati! Evo raskršća!

Čovjek može nastaviti voziti kao i do sada, ići po dobro znanim tračnicama, slijediti uobičajeni tijek ljudskog usuda koji završava – normalno, u grobu. A može se nadviti nad Isusov prazan grob. Umjesto da od sebe i svojih želja pravi svoga boga, može učiniti korak prema pravom Bogu. Može Njegov korak učiniti svojim; Njegovo vrijeme učiniti svojim. Može početi živjeti Njegovu Tajnu.

Prije nego li je Uskrsnuo, Isus je sišao nad pakao, u tamne dubine povijesti i materije da bi ih obdario svjetlom, da bi ih upravio prema svjetlu, ljubavi i slobodi. Gospodin je svojom smrću i uskrsnućem osvijetlio sve pore ovoga svijeta. Mogu mu dopustiti da to učini i u mojem osobnom svijetu. Može ulaziti, ako ga pustim, i u dubine mojega svijeta, u najtamnije predjele moga bića – može ih obasjati i zagrijati. Može u meni uskrsnuti toliko toga.

Mogu dopustiti da se u meni dogodi ponovno preklapanje moga i Njegova vremena. Zato u meni može početi Njegovo proljeće – Njegovo uskrsnuće!

To je ono što sv. Pavao naziva: ne živim više ja nego u meni živi Krist (Gal 2,20)! Velikan kršćanske starine Origen, govoreći o Kristovu kraljevanju, kazao je da u svakome od svetih prebiva Bog kao kao u dobro upravljanu gradu: Neka u nama kao u duhovnom raju Bog šeće te u njemu jedino On kraljuje zajedno sa svojim Kristom… I neka djeluje sve dotle dok svi njegovi neprijatelji koji su u nama ne postanu podnožje Njegovim nogama pa se i u nama obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaka Vlast i Sila. Sve to može da se u nama zbude, pa da kao posljednji neprijatelj bude uništena smrt da onda i u nama Krist rekne „gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je smrti žalac tvoj?“ Nek se stoga već sada ova naša raspadljivost obuče u svetost i neraspadljivost… Tada će u nama kraljevati Bog pa ćemo u sebi već uživati dobra preporoda i uskrsnuća.

Ubrzo će to najbolje osjetiti Isusovi do jučer zaplašeni i blokirani učenici. Druženje sa Uskrslim i dar Duha Svetoga koji u njima čini prisutnim Uskrsloga Isusa u slijedeća tri mjeseca promijenit će ih više nego li su to uspjele 3 godine u kojima su samo izvanjski slušali Isusovu riječ i gledali nebrojena čudesa. Njihov se život iz korijena izmijenio. Ponijela ih je do tada neslućena snaga. Od tada su počeli trčati novom snagom kroz život.

I mi danas stojimo pred darom Isusova i našega uskrsnuća. Obilježavanje Uskrsa kao takvo ne postoji: oni koji ne vjeruju ne obilježavaju ga a oni koji vjeruju ne mogu ostati na obilježavanju! Trebaju prijeći u slavljenje. Inače u nj ne vjeruju.

Najkvalitetnije slavljenje jest da ga proslavimo sobom. U svom biću. Slaviti s Njim Njegov Uskrs znači ići u isto vrijeme prema svojoj proslavi. Eto, tako je Gospodin velik u svojoj mudrosti i dobroti – Njega slaviti znači proslaviti sebe. Zato, uđimo u Njegovo vrijeme, koraknimo u Njegovu i svoju slavu.