Mt 3,13-17:

U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti.Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«

Kad čovjek nešto dobro uradi pa mu to netko prizna, osjeća se dobro. Pružena ruka ima itekako pozitivno značenje: netko me prati, ispravno vrjednuje! Priznaje i prihvaća!

Kad čovjek nešto dobro uradi pa mu priznaju više nego što je zapravo uradio, bit će ugodno iznenađen: netko vidi moje djelo bolje nego li ono u stvarnosti jest! Netko me dobronamjerno prati i tretira s puno dobro volje!

Divan osjećaj! Može li bolje od ovoga?

Onaj tko je imao iskustvo da je loše radio, možda čak načinio štetu nekome, gledajući sebe povrijedio njega i kad doživi da mu ta druga osoba pristupi, stavi ruku na rame i kaže: ne brini, bit će dobro. Znam da nisi loš čovjek. Idemo dalje! Kako se onda čovjek može osjećati, ako uspije zanemariti ljultnju na sebe zbog promašaja? Zar nije čudesno da postoji čovjek koji je veći od svoje povrijeđenosti? Koji pruža ruku da budemo oba veći od problema? Koji mi pomaže vjerovati da sam veći nego li sam se prema njemu pokazao?

Što čovjek mora osjećati kada to proživljava?

Kad je Isus stupio u jordansku vodu, stao je među grešnike. Biti jedan među njima. Ivan ne shvaća: Jaganjac Božji među grešnicima? Dolazi se krstiti?!

Isusovo krštenje ruka je Sina Božjega pružena čovjeku…onomu koji nekada uspije činiti dobro. ali koji puno puta ne uspije. Koji, zaražen grijehom, sebičnošću, strahom i malodušnošći luta pa nerijetko živi i kao neprijatelj Božji. Ne mareći ili izravno gazeći ono Božje u bićima oko sebe.

Isusovo krštenje jest uranjanje u ljudsku stvarnost da bi joj pružio ruku, da bi je obuhvatio…da bi je privukao i uronio u ono božansko. Njegovo krštenje za naše krštenje.

Isusova uronjenost u našu stvarnost imat će za Njega tegobne i, na koncu, tragične posljedice: bit će odbačen, suđen, mučen, ubijen…

Ali sve je to manje bitno od onoga najvrjednijega: došao je čovjeka osloboditi od grijeha, od krivnje, od straha, od smrti…došao nam je reći: možete puno više jer je mnogo dobra u vama i pred vama. Vi to možete. Moći ćete kad budete uronjeni u Boga. Ako budete postali Crkva.

Krštenjem naznačuje nepovratno uranjanje u našu stvarnost – za nas. Bez obzira kakve posljedice po Njega će to imati.

Tu je više od pružene ruke, više od vjere u čovjeka, više od točne procjene njegovih mogućnosti. To je život Sina Božjega položen…da bi čovjek živio. Darovan…žrtvovan.

Sada Gospodin pruža ruke i grli ovaj svijet…i neće ga više ispustiti.

U vodu uranja da bih ja s Njim iz vode izronio osnažen Njegovom vjerom u mene, ohrabren Njegovom nadom…grijan Njegovim zagrljajem koji vedri i najhladnije dane.

Da bih u Crkvi gledao braću i sestre obgrljene istim zagrljajem. Nošene istom vjerom, nadom…preporođene hrabrošću za ljubav kojoj nas On uči.

Da, tko to doživi, nad njim se otvaraju nebesa.