Lk 24,1-12
Prvoga dana u tjednu, veoma rano, dođoše one na grob s miomirisima što ih pripraviše. Kamen nađoše otkotrljan od groba. Uđoše, ali ne nađoše tijela Gospodina Isusa. I dok su stajale zbunjene nad tim, gle, dva čovjeka u blistavoj odjeći stadoše do njih. Zastrašene obore lica k zemlji, a oni će im: »Što tražite Živoga među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu! Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Galileji: ‘Treba da Sin Čovječji bude predan u ruke grešnika, i raspet, i treći dan da ustane.’« I sjetiše se one riječi njegovih, vratiše se s groba te javiše sve to jedanaestorici i svima drugima.A bile su to: Marija Magdalena, Ivana i Marija Jakovljeva. I ostale zajedno s njima govorahu to apostolima, ali njima se te riječi pričiniše kao tlapnja, te im ne vjerovahu.A Petar usta i potrča na grob. Sagnuvši se, opazi samo povoje. I vrati se kući čudeći se tome što se zbilo.
Žene čim mogu, a to je rano izjutra, kreću na grob…
Za razliku od muškaraca, žele učiniti sve što mogu za Isusa…
Idu na grob pomazati Njegovo tijelo…
Kolika je želja bila, vidi se po tome što uopće ne razmišljaju o velikom grobnom kamenu…kako će ga maknuti?
Samo znaju da moraju ići do kraja…
Čovjek ide do kraja…i – stiže do groba!
Dalje ne može. Smrt, grob – to je kraj.
Kraj ljudskog iskustva, kraj nadanja, granica za misao.
Što tražite Živog među mrtvima? – riječ je od Boga.
Za Njega nema kraja.
Riječ koja je prodor božanskog u naše ljudsko… Čudi nam se!
Oh, da… Pa Isus je stalno bio “bez kraja”… I kad je opraštao, kad je liječio, kad je dizao mrtve…i kad je za grešnike nosio križ.
Život koji je u Njemu uvijek je nadilazio “kraj”, uvijek je išao preko granica ljudskoga…kako je to lako previdjeti i zaboraviti!
Dodirnule su svjetlo Onoga svijeta, pružile ruke Onom bez kraja…
Da, kršćanin je čovjek upućen, pružen Beskraju Božjeg svjetla…
Stalno, a posebice ovih dana, dodiruje Život bez kraja…
Sretan vam i blagoslovljen Uskrs, dragi prijatelji!