Iv 20,19-31:

Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.« To rekavši, dahne u njih i kaže im: »Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.«

Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: »Vidjeli smo Gospodina!« On im odvrati: »Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.«

I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: »Mir vama!« Zatim će Tomi: »Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran, nego vjeran.« Odgovori mu Toma: »Gospodin moj i Bog moj!« Reče mu Isus: »Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!«

Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Tko nije čuo za nevjernog Tomu? Nema takvoga. Svi znaju za njega.

Neobično je kako ono što svi od vjere znaju zapravo – nije točno.

Lako bi bilo da je Toma bio nevjerni. Nevjera je toliko boja da ne bi imalo smisla u knjigama i propovijedima pričati još o jednoj – Tominoj.

Istina je i ovdje nešto drugačija, i ovdje je voda duboka…preduboka za preplitke analize i nedostatak hrabrosti doći koncu priče i shvatiti o komu i čemu govori.

A priča počinje tako da je Toma bio odsutan kad su apostoli prvi puta vidjeli Uskrslog Isusa. Drugovi su mu govorili da su vidjeli Isusa – nije mrtav, živ je! On koji je mučenčki umro razapet, sada je živ. Ali ne obično živ, nego živi neizmjerno bogatijim životom nego li je živio prije… A kako to i zamisliti kada je i ranije iz njega tekao život neshvatljivim intenzitetom da je liječio, dizao mrtve…

Toma je stajao pred njihovim riječima…ali i pred Isusovim jer se sjećao obećanja da će uskrsnuti. I vidio je da oni zaista u to vjeruju. Kako i ne bi – vidjeli su Uskrsloga! Što će sada on? Uvijek je bio slobodouman, usudio se reći što drugi nisu, pitati što nitko nije smio a sada nema što reći. Ne može ići naprijed. Osjeća da je pred zidom. Ne uspijeva spojiti stvari. Razum i logika koji su ga do sada nosili naprijed, sada ne mogu dalje.

Što da kaže osim: ako ga ne vidim i ne stavim svoj prst u njegove rane… Na koncu, svi ovi koji me sada gledaju, smješkaju se kao da znaju nešto jako važno što ja zne znam – svi su ga oni vidjeli! Čak im je rekao neka ga opipaju (Lk 24,36-39). Tako hoću i ja!

Međutim, kada je došao Uskrsli Isus, prekorio je našeg junaka: prinesi ruku… i ne budi nevjeran nego vjeran! Toma je nevjeran. A samo je htio ono što su dobili i drugi. On kao da na to nema pravo. Ili?

Očito, ima pravo – Isus ga poziva neka prinese ruku, neka dodirne njegov otvoreni bok, rane…

No, ipak ga naziva nevjernim, a drugi nisu tako nazvani! Očito, od njega traži nešto više. Toma je čovjek od kojega se traži više!

Traži se da vjeruje iako nije vidio. Štoviše, to što je tražio da vidi, računa mu se kao negativan bod. Drugima se nije tako računalo. Otkud ovaj zaokret?

Razlog je u tome što  – bez obzira na nejednakost: apostoli vidjeli Uskrsloga a Toma je imao samo njihovu riječ – Isus očigledno želi reći kako je svjedočanstvo apostola, koje je Toma primio, jednake snage i važnosti kao da je vidio njega Uskrsloga! I trebala mu je riječ apostolske predaje biti dovoljna! Inače je nevjeran!

Ako sada podvučemo crtu, osjećamo da nam Toma nije tako dalek: pa Toma je apostol, čovjek s istim problemom kao i ja! I ja imam samo riječ, riječ apostola u Novom zavjetu i u apostolskom vjerovanju i – treba mi biti dovoljna! Dovoljno živa i bogata da nakon nje mogu reći – vjerujem, doistine, da si uskrsnuo, Božji Sine!

Mogu li? Ili, ipak, osjećam: Toma, Toma bliži si mi nego li sam mogao slutiti! Jer glabam isti kruh kao i ti, stojim pred istim teškim zalogajem kojega treba sažvakati…lomiti na njemu zube.

A tek kada svemu dodamo da si u susretu s Uskrslim dobio njegovo svjetlo – jer si za njim vapio – i spoznao da je on zaista i Gospodin i Bog. I da ga kao takvoga imaš kao svojega: Gospodin moj i Bog moj!

Da, Toma…hm „nevjerni Toma“…prevelik si zalogaj. Zapravo pravi, upravo onaj koji treba svakom današnjem mlakonji, vjerniku koji to više nije negoli jest.

Pa i onomu koji misli da stoji (1 Kor 10,12) i misli da vjeruje, trebaš kao ohrabrenje: da, moguće je! Moguće je jer Isus je to od tebe očekivao. Ti si čovjek od koga se očekuje više!

Ali i kada osjetimo da smo pali, da ipak ne stojimo i ne vjerujemo (koliko uopće ima onih koji svoje svakodnevne postupke mjere i provjeravaju vjerom u Uskrsloga, koliki uopće znaju kako bi se svakodnevica mogla mijenjati ovom živom vjerom?), Toma je još uvijek radosna vijest: Gospodin će takvom tražitelju dati svoje svjetlo, neće mu se uskratiti nego će ga voditi do potpune spoznaje. Do onog blagoslovljenog bljeska božanske svjetlosti nakon kojega ništa više nije isto. Hm, „nevjerni Toma“ – nije li ljestvica podignuta previsoko? Tko se može njome mjeriti? Svetac je to s kojim se najviše hrvem…