Iv 10,27-30:

U ono vrijeme: Reče Isus:

»Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.«

Riječi ovog Evanđelja nisu mnoge. Malo ih je. Ali puno govore.

Isus ih izgovara u polemici sa židovima. Njima nije bilo dovoljno dobro ono što je govorio, čuda koja je činio. Tražili su još. Uvijek više! Isus im otvoreno kaže u retku koji neposredno prethodi ovima koje čitamo u današnjem Evanđelju: vi niste od mojih ovaca!

Zar ne, teško je čuti ovakvu Isusovu riječ – ti nisi moj, ne pripadaš mi! Čak i neki koji nam u životu nisu previše važni, ako nam kažu – ne poznam te – nije nam drago i nije nam svejedno. Dakako, ne radi se o tome da je Bog neke unaprijed odredio da ne budu Njegovi: u 10,38 otvoreno ih poziva da vjeruju – znači, nisu od Boga otpisani! Isus, dakle, nikoga ne otpisuje, pa ni njih – svoje oponente, one koji mu se opiru.

Ovdje se ponavlja klasični biblijski obrazac: Bog svojom inicijativom poziva čovjeka, a on odlučuje hoće li prihvatiti ili ne. Odlučuje slobodno.

Ipak, Isus mora konstatirati da neki nisu Njegovi. Zašto nisu?

Kao suprotnost nevjernosti nekih (Židova), pojavljuje se stav onih koji jesu Isusovi. Oni slušaju Isusov glas, On ih poznaje i one idu za Njim (10,27); On im daje život vječni (10,28a). U ovim riječima upada u oči naglašavanje Isusovog Ja i moje! One naglašavaju da na predanje i pouzdanje koje Njegovi imaju u Njega, Isus odgovara tako da se očituje Njegov osjećaj i briga za Njegove. Ovdje do nas dopire dah ivanovske crkvene zajednice, zajednice koja je živjela u prvom vijeku kršćanstva i napajala se na bistrim izvorima: osjeća se kako je ta zajednica snažno ujedinjena sa Isusom, svojim pastirom, toliko pripijena uza Nj koji je toliko snažno privlači sebi da ih nitko ne može istrgnuti iz Njegove ruke.

Najdublji razlog zašto nitko ne može Isusove odvojiti od Njega jest taj što mu ih je (pre)dao Otac nebeski (usp. 6,37-39; 17,6.9). Dakle, ispod Petra, dublje od njega kao vidljivog principa crkvenog jedinstva, jest ljubav Isusova, Njegova snažna ruka koja Njegove privlači sebi još bliže negoli bi Mu oni mogli sami prići. I kada budu udarili pastira misleći da će se ovce razbjeći (Zah 13,7), pokazat će se daje Njegova ruka svemoćna upravo jer je prikovana za drvo križa: tada je u skladu, sjedinila se s voljom Očevom  i zato je svemoćna.

U temelju svega jest Očeva volja – iz nje sve proizlazi. Njegova je bila prva – alfa, a bit će i posljednja – omega!

Ja i Otac jedno smo – evo posljednjeg razloga istinitosti svega što Isus govori. On govori Očeve riječi, vrši Njegovu volju. U tom životnom jedinstvu Isus će pobijediti svijet. U tom je jedinstvu jedini pravi život! Isus ga hrani kruhom života vječnoga i ljubavlju od koje nema veće – daje život za svoje prijatelje. Vječni život se sastoji upravo u jedinstvu koje tako nastaje: upozna(va)ti jedinoga istinskog Boga i Njegova Sina Isusa Krista (17,3). Tu će se u učeniku počinje rađati i punina Isusove radosti (17,13)! Onda nije nikakvo čudo da u to jedinstvo Isus zove svoje učenike i prijatelje. Njima koje toliko voli da za njih daje svoj život, ne može ponuditi ništa veće i vrednije. Tu je punina dobra i punina radosti! Punina života!

U puninu života može se ući, ulaziti samo svojim životom. Ne parolama, niti predstavama i predstavljanjem ovoga i onoga znaka; obavljanjem ovog ili onog običaja ili pokreta. Živjeti se ne može preko zastupnika, predstavnika. Ili sam živ ili nisam!

Tako se ni u puninu života koju pred svoje učenike stavlja Isus ne može ući preko simbola, preko nečega ili nekoga što će nas predstavljati (npr. “znate, velečasni, moj pokojni otac bio je vjernik i sve je obavljao” – što je to obavljao od života? a što to ima sa tvojim življenjem?)…

U život se može ulaziti samo živeći. Ako je vječni život kojeg dobri Pastir daje svojim ovcama upoznati i biti u jedinstvu sa Ocem i Sinom, kako onda drugačije u njega ulaziti nego upoznavanjem i sjedinjavanjem? To ne možemo “obaviti” pomoću ničeg drugoga; tu nas nikakva aktivnost ne može zamijeniti – nijedna religiozna akrobacija. Nikakvu svetinju (molitvu, simbol, pokret) da poturimo Bogu pod nos i onda smo kao obavili svoje (“najveselije” je ako to uporno kroz duži period obavljamo)! Bog ne želi ništa, ma koliko god pobožno izgledalo. Želi – nas; želi tebe i mene! Ni manje ni više! On, Život, traži naš život! Jedino na planu života možemo doći u dodir s Njim.

Nije On umirao zato da mu sada dođemo sa par molitvica koje ćemo staviti preda Nj, time nešto obaviti(=kupiti?!) i onda otići sami u svojim mislima, sami u svom životu. A životno sjedinjenje s Ocem i Sinom – kada i kako ćemo to “obaviti”?

Zamislite dvoje koji se vole ili bi se trebali voljeti: on sjedi kraj nje i ni na kraj pameti mu nije da joj se više otvori, da joj se približi cjelinom svog bića i života. Ali, uradit će sve – bit će najpažljiviji muž, kupovat će joj poklone, ispuniti sve želje. Ipak, ona zna da joj se nije do kraja predao, da u biti vodi neki svoj život. I sada sjede skupa, ona čeka životno jedinstvo s njim, a on smišlja kako da opet nešto učini za nju i onda se “riješio” dužnosti za danas! Na što nalikuje takva ljubav? Što je to uopće? Zar ne da on može onaj pravi postati bez ijednog pokreta – tu sjedeći pokraj nje samo treba učiniti zaokret u svom srcu i odlučiti predati joj se do kraja. Upravo to ona i čeka. I sve će poslije toga doći samo od sebe, sve što god bude činio bit će obojeno novom bojom. Neće se više brojati koliko čini ili kako čini jer potpuno predano srce daje uvijek puninu. Tu počinje život, tu je prvi trag njegove punine!

Deus caritas est – Bog je ljubav (1 Iv 4,16) i kako ćemo mu drugačije pristupiti? Trgovački? Ugovorno? … I zato, dok nam Isus govori da Njegove ovce slušaju Njegov glas, trebali bismo čuti barem ovu prvu riječ Njegovog zova. I da cijelu vječnost pred Njega stavljamo ovo ili ono, najpobožnije stvari i aktivnosti koje poznajemo, ne bi ni trepnuo. Nemamo mi ništa Njemu pružiti što bi razveselilo ili povećalo Njegovu svetost; On je punina Svetosti. Stoji i čeka ne da mu nešto pružimo i odemo, nego da mu damo sebe!

On Tri puta Sveti Bog želi čovjeka! Punina Svetosti želi čovjeka! Njega čeka od vijeka!

A što čovjek želi? On je svoje Srce pružio nama?

Gdje naše srce?

Gdje li je ono?