Iv 8,1-11:

A Isus se uputi na Maslinsku goru. ₂U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. ₃Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu ₄i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. ₅U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” ₆To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

    Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. ₇A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” ₈I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. ₉A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. ₁₀Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” ₁₁Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”

Kad čovjek pročita gore navedeni evanđeoski tekst – i ako znade da se taj odlomak čita nakon što je prošle nedjelje bila na redu prispodoba o rasipnom sinu (Lk 15,11-32) a iza njega slijedi Cvjetnica-Nedjelja Muke Gospodnje – s pravom će se pitati: zbog čega ovaj odlomak dolazi na tako visoku poziciju? Je li moguće da je važniji, sadržajniji od spomenute prispodobe? S druge strane, razum i iskustvo govore da ga Crkva nije slučajno ili greškom ovamo stavila.

Pred Isusa dovode grješnicu. Uhvaćena u samom činu preljuba. Eto materijala za maštu! Jel joj to prvi puta? S kim je bila? Možda joj se osvećuje netko od organizatora progona, kao Suzani u Knjizi Danijelovoj? Kako to da u ovako ozbiljnom crkvenom vremenu pred nas Crkva stavlja ovakve likove? Kakve se skrivene namjere iza toga kriju? Svašta može čovjeku proći kroz glavu…

Prvi motiv je jasan onima koji prate znanstvenu literaturu jer znaju da istraživači smatraju kako ovaj odlomak zapravo pokazuje puno elemenata zbog kojih ga svrstavaju među Lukine tekstove. Pošto ove godine čitamo evanđeoske odlomke iz tog Evanđelja, može pripadati u ovu liturgijsku godinu.

A dalje? Što dalje?

Obično oči promatrača padnu na Isusovu blagost prema ženi preljubnici, pitanju što je pisao po tlu, je li time oponašao neki redak iz proroka Jeremije? Koliko su bili grešni ženini tužitelji? Jesu li je uopće mogli kamenovati bez presude rimske vlasti – da jesu, to bi bio linč i time novi prekršaj tj. neposluh Rimljanima za kojeg će kasnije optužiti Isusa.

No, čak i ako odgovorimo na ta pitanja – kao što čini moderna literatura – još uvijek ostajemo na površini ove zgode i ne dopiremo dublje.

Dubinu ovog teksta otkrivamo ako pogledamo njegov ishod. Kako je sve završilo?

Žena koja je dovedena Isusu, iako je bila pred prijetnjom smrtne kazne, na koncu je oslobođena. Ali ne samo ona! Njezini tužitelji također! Naime, njezin grijeh je promatračima događaja bio očit i to samo jedan. Međutim, Isus koji vidi što je u čovjeku (usp. Iv 2,24-25) zna i njezine ostale grijehe. No, ne ide protiv nje jer ni ona ne ide ni protiv koga.

A njezini tužitelji? Svjedoci događaja ne vide sve njihove grijehe, ali Isus vidi! Ono što im je mogao odmah spočitnuti jest činjenica da su pred sud doveli samo ženu! A preljub nije moguć samo s jednom osobom! Tko je drugi sudionik? Zašto njega nisu doveli? Suviše je moćan? Možda je njihov prijatelj ili čak nadređeni? Dakle, licemjerni su! Nije im do vršenja Zakona Božjega. Važniji je za njih onaj kojega štite negoli Božja zapovijed. U krajnjoj liniji, ni ženu nisu doveli zato što im je do življenja po Božjem Zakonu nego da Isusa stave u zamku: ako osudi ženu i odobri kamenovanje, onda ide protiv svog nauka o milosrđu i protiv odredbe da nema smrtne kazne ako je ne odobri rimski sud, ako je ne osudi onda je protivan Božjem Zakonu.

Iako je žena tko zna što još sagriješila, iako su njezini tužitelji licemjerni pa i puno više – pomoću žene idu protiv samog Isusa ne bi li ga eliminirali – On ih gleda kao da su mu najveća dragocjenost! Nastoji spasiti ženu grešnicu, istrgnuti je iz ralja lavljih (Ps 22,22), ali i njezine tužitelje. Prema njima kreće najmekše što se može: pita ih načelno za grijehe. Čak im ni licemjernost dovođenja samo jednog preljubnika nije spočitnuo. Za preljub je potrebno dvoje! Ovdje je to neka siromašna, nezaštićena žena i neki dobro zaštićeni i situirani preljubnik kojega se nisu usudili ni spomenuti a kamoli dovesti. Jadni su li oni moralisti! Brzo su shvatili i spustili kamenje.

Naravno da su istina i po ljudsku shvaćena pravednost zahtijevali drugačiji nastup. Ali Isus ide drugom linijom. Čudnom. Neočekivanom. Sasvim neprirođenom čovjeku.

I dok žena preljubnica i njezini tužitelji idu po ljudsku, netko s više netko s manje dobrote, pa iza sebe ostavljaju tragove grešnosti, Isusov korak sasvim je drugačiji. Gdje On prođe, pustoš pretvara u cvjetnu livadu. Gdje je vladao grijeh i zjapila pustoš, On unosi oproštenje i započinje život. Čak i kada je uvučen u ovako mračne putanje grijeha, obeščašćenja, licemjerja, krvožednosti i tko zna čega još, On ih mijenja u mjesto svjetla i života. To je njegov potpis…Njegov rukopis! Ondje gdje čovjek ruši i razara, diže i gradi temelje novom srcu, novom životu.

No, vrhunac drame jest u tome što ovako čudesna prisutnost i životvornost neće od svih ljudi biti prihvaćena – upravo zbog ovakvih čina Isus će morati pred smrtnu presudu. No – gle čuda! – neće ni pod tom prijetnjom odstupiti! On je ljubav, neslomljiva i neuništiva. Ljubav koja liječi i diže u život, makar zbog toga sama bila ranjavana i ubijena.

I zato je ovaj odlomak jedan od najprikladnijih da prikaže kako je i s koliko predanosti Isus poruku “prispodobe o rasipnom sinu i njegovu milosrdnu ocu” živio. Zahvaljujući ovom odlomku evanđelja, događaji koje slušamo na Cvjetnicu u Muci neće izgledati kao nesretni splet okolnosti ili nesporazum.

Sada je jasno trasiran i Isusov neshvatljivi put ljubavi i opraštanja te, na druogoj strani, zastrašujuća žestina ljudskog grijeha i sljepila koje kreće uništavati i ono najsvijetlije, najsvetije…a time i sebe zatvara u tamu grijeha i beznađa.

I prošla, a pogotovo ova, 5. korizmena nedjelja u godini C, prava su svetkovina Božjeg milosrđa. No, nije pogrešno što je po novom slavimo nakon Uskrsa – neka barem tada, kada se Proslavljeni i u Moći Okrunjeni Sin Božji ipak vrati onima koji su Ga napustili, oni koji u korizmenim nedjeljama to nisu uspjeli uoče milosrđe Božje. Tada će još više biti naglašena razlika između ljudskog i božanskog, između nemoći i moći, između sljepoće i ljubavi koja ne prestaje. Štoviše, onima čista srca pokazuje se sve moćnija i životnija.