Isusove riječi mogu zvučati grubo, teško, oporo… Nijedan učitelj u Izraelu nije nametao tako visoke zahtjeve kao on. I onda nije čudo što su mu govorili: dobro, pa kime se to praviš? Zbilja, što Isus čini ovim riječima, što želi postići?

Je li strašno odreći se oca ili majke? Sina ili kćeri? Jest, sigurno je strašno! Zašto to Isus traži? Kako ima srca?

Hajdemo biti pošteni pa malo razgrnuti površinu stvari. Ako ćemo barem malo biti iskreni, priznat ćemo: mnogo je onih koji ne drže do Isusove riječi, ali su u svom životu baš ovo ostvarili. Koliki su se odrekli oca, majke, prekrižili sina ili kćer, ali ne zbog Isusa nego zbog sebe? Zbog svojih fix-ideja, principa, ili lakomosti, ili lijenosti, ili tko zna čega drugoga… I još k tome ne pomišljaju na povratak nego ustrajavaju u tom odreknuću (ne treba mi do groba a i preko groba…)!

A da ne govorimo o tome koliko sami sebe lišavamo otaca, majki, braće, sinova i kćeri jer im ne posvećujemo pažnju, jer ih ne čujemo i ne vidimo – jer ne dodirujemo čovjeka u njima, jer nas ne zanima njihovo duboko ja, ono što im je u srcu! Jer se bojimo susresti, ne da nam se, ne zanima nas, kosi se s našim interesima…

Što je onda zapravo istina o odricanju? Isusova riječ nas pita, u krajnjoj liniji, o slobodi! Uz ostale darove koji dolaze iz srca Božjeg bića (ljubav, dobrota, oproštenje), sloboda je najveći Božji dar čovjeku. Bez nje nije htio čovjeka pa makar ovaj to okrenuo i na zlo. I makar cijenom svoje krvi došao popravljati to zlo. Bog je Duh, a gdje je Duh, ondje je i sloboda! Zašto onda Isus traži takve teške stvari ako smo slobodni? Sputava li nas time?

Zamislite čovjeka nasred ulice i netko mu dade čekić: mlati s njime! Ako zaista počne tući čekićem, onda više nije slobodan jer izvršava tuđu volju. No, zamislimo tog istog čovjeka u okovima. I netko mu ponudi čekić – rado bih tukao cijeli dan, pa i noć samo da skinem ove okove! Taj čekić koji nekada izgleda odviše težak i kao da ruši slobodu -ali je i sredstvo za oslobađanje – jest riječ Božja. Jest ono što Isus kaže zbog mene.

On je Svjetlost, on je Istina, on je Život. On zapravo ne traži da ništa ostavim, jer on je čovjeku dao sve i dat će još. Ali traži da ne ostavim Njega i to ni zbog čega! Jer uzeti bilo što a ostaviti Njega, znači ostati bez ičega, nemati ni to što si uzeo. Jer ako si se odrekao svjetla, istine i života onda zapravo ništa nemaš kako treba. I ono što imaš, bez svjetla ne vidiš, bez istine postaje laž a bez života umire. Bez njega sve postaje samo privid, opsjena. Samo u punini svjetla, u punini istine i života čovjek postaje slobodan, ne ugrožava ga ni tama, ni laž ni smrt. Voljeti bilo što više od Njega znači ostaviti slobodu i početi robovati.

A upravo to se događa kad čovjek, u strahu za slobodu, bježi od Isusa i sam kroji svoj život kako mu nadođe. Zato se događa da robujemo a da to i ne primijetimo. Zato je moguće da u kući nikako nema sloge iako nismo ozbiljno posvađani, zato uvijek neka strančarenja i podjele, uvijek neka ugroženost nečijim interesima, zato čovjeka ne gledamo u oči, ne susrećemo ga u dubini njegove osobe. Njegovu osobu i njegovu slobodu ne osjetimo i ne doživljavamo. A kako bismo i mogli kad smo se odrekli svoje. Da se nismo odrekli, prionuli bismo uz Svjetlo od svjetla. I onda bismo bolje vidjeli oca, majku, sina, kćer, brata…I mogli bismo ih ljubiti. Ovako, teško se suočavamo i sami sa sobom, a kamoli s bližnjima.

Zato se onda držimo nekih stvari kao pijani plota, idemo protiv svih i svakoga a poslije vidimo – pa to zapravo i nije bog zna što! Borimo se sami sa sobom: uništavamo si zdravlje, narušavamo miran san, onesposobljavamo se za gledanje i uživanje u drugima, u njihovim uspjesima i radostima, prirodi… A ne znamo točno ni sami zašto. Eh, kad bismo tražili svjetlo, prihvaćali istinu i otvarali se životu, sve bismo onda imali: i oca, i majku, i sinove i kćeri…

Ako oca, majku, sina, kćer, brata ne gledam kroz Isusa, kroz Njegovo svjetlo i ljubav, onda ih uopće ne vidim, onda ih nemam. Jer ako ih imam, ali ne u svjetlu, pravoj ljubavi i istini, to je samo prividno posjedovanje. Tu ne nastaju autentični odnosi i zajedništvo. Tu ne nastaje život dostojan Isusa.

Ako pogledamo malo bolje, Isus nam ovim riječima sebe stavlja iznad naših odnosa koji su inače prožeti pozitivnim osjećajima i htijenjima. Da bi bili potpuno pozitivni i svijetli, iznad njih moramo pustiti Njegovo svjetlo. Kudikamo to više vrijedi za one ostale osjećaje i odnose u kojima čovjek po prirodi stvari nije naglašeno pozitivan, nježan i predan. Ako su odnosi prema najmilijima potrebni dodatno osvjetljenja – punine svjetla Kristova, koliko li su više potrebnije druge sfere našega života? Da bismo bili Isusa dostojni.

I, naposljetku, odnosi među članovima obitelji temelj su antičkog društva (u) kojemu Isus izriče ove riječi. Na njima stoji društveni život. Stoga ih možemo prereći: učeniče, ako u temelju tvojih napora za zdravim društvom nije Isusovo svjetlo, ljubavi i istina, nisi Isusa dostojan.

Mnogi vjernici neće zastati nad ovim Gospodinovim riječima. Mnogi će misliti da za njih ima drugoga, boljega puta. Da Njegova riječ nije dostojna njihova povjerenja i predanja. No, duboke i tragične nutarnje frustracije, nezadovoljstvo i negativnost, nedostatak uspjelog zajedništva – sve su to pokazatelji kako kuća koju grade nije na zdravom temelju. Ne nastaje život dostojan Isusa.

Gospodine, Tvoja riječ znade izgledati tako teško, preteško.

No, Ti si rekao: ako vas Sin oslobodi, onda ćete biti uistinu slobodni.

Priznajem da negdje u dubini duše osjećam da si u pravu, da je Tvoja riječ

zaista Riječ života vječnoga, riječ oslobođenja.

No, to što mi tako teško pada, baš mi to govori da negdje u dubini nisam slobodan.

Da negdje u dubini nisam siguran u svoje odluke, u svoj pravac.

Čak se teško usuđujem stati pred sebe i preispitati se.

Ni za to nemam dovoljno slobode – barem pregledati svoje rane.

Daj mi dašak svog lahora, svoje blagosti – da onda Tvoje svjetlo ne zaboli, da Istina ne bude odveć kruta, da život bude podatan.

Vodi me polako u svoje svjetlo, u svoju istinu, u svoj život.

Sve što imam nek postaje novo – svijetlo, istinito i živo!

Nek’ sve postane ono što jest – Tvoj dar meni!

Nek’ i ja postanem, neka jesam, slobodan – dar Tebi!

Nek’ Ti postaneš ono što trebaš biti – Svjetlo, Istina i Život u svemu: Sve u svemu! Amen!