Bliži se svetkovina Duhova i Crkva evo pred nas stavlja čitanja koja govore o Duhu Svetom, kao da nas izdaleka želi pripraviti. Zašto pripraviti? Istina, Duh je Sveti sišao na apostole prije skoro 2000 g. Dobili smo ga i svi mi koji smo kršteni i krizmani. Pa ipak, potrebno je sjetiti se toga, potrebno je pogledati istini u oči i priznati si: kako ja stojim sa Duhom Svetim? Primjećujem li ga u svom životu? Djeluje li on u mom životu? Mijenja li on, nosi li on moj život?

To je za vjernika kršćanina temeljno pitanje. Jer po Duhu Svetom čovjek dobiva kontakt sa Isusom, sa svime onim što je Isus govorio i činio. Da bi čovjek bio bliži Bogu, da bi bio Božji, to se događa samo po Duhu Svetom. Da Bog bude naš život, naša vječnost, to se može ostvariti samo po Duhu. Bez njega ne možemo učiniti korak bliže Bogu. On je prostor u kojem se susreću, žive Otac i Sin, On je njihova istina, njihova ljubav i snaga. On je život u Bogu, i ako još itko ima pravi život koji ne propada, onda ga ima po Duhu jer on je Životvorac.

Taj Duh je najveća snaga koja postoji, od njega nema ničega jačeg. On je snaga Božje riječi: zato je moguće da Bog stvara svemir riječju. On daje snagu Božjoj riječi, on je čini životvornom. On je izvor.

Skoro svi govore o Crkvi. Netko tko nije vjernik sve te govore može prosuđivati samo po tome koliko su točno iznosili podatke i opisivali stanje i odnose u Crkvi. Međutim, onaj tko je vjernik, tko ima Duha, taj točno vidi tko od svih tih koji su govorili zapravo razumije bit Crkve, tko poznaje njezinu nutarnju snagu, a tko je opisuje samo izvana, bez obzira koliko točni bili podaci koje je imao.

Tijekom 2000 g. njezine povijesti, mnogi su moćnici angažirali razne stručnjake i proučavali su Crkvu, sakupili o njoj više podataka nego što zna pojedini profesor teologije – mislili su da će na osnovu toga znanja uspjeti uništiti je. Međutim, dogodilo se da su pomrli, već im se i imena polako zaboravljaju, njihova carstva i sistemi se poraspadali, a Crkva još živi. Što se dogodilo? Iako su puno znali, nisu ušli u samu bit Crkve u njezinu najdublju tajnu a to je njezin život kojeg dobiva po Duhu Svetom. Nisu računali sa Duhom Svetim.

To je Duh Istine, to je njezin Branitelj, i to je Duh kojega svijet ne može primiti; ne poznaje ga. Iz prvog čitanja vidimo da ima i krštenih koji još nisu primili dar Duha Svetog. A vjerojatno ima i krizmanih koji svoj dar Duha još nisu „otpakirali“. Dakle, kad se radi o onom najbitnijem, postoji granica koja nas razvrstava na dvije velike grupe i vidimo da nisu svi koji se smatraju vjernicima ušli među ove koji poznaju Duha (usp. Iv 14,17).

Po čemu ću znati da sam ne samo primio Duha na krizmi, nego da ga i poznajem, da je kod mene?

Svijet u kojem živimo ima svoje običaje, ima svoje vrijednosti, ono do čega drži što cijeni i što hvali, način na koji razmišlja – ima neki svoj duh. Bog razmišlja drugačije, Njegova istina i vrijednosti su zapisane u Svetom pismu. Ako u svom životu postupam onako kako radi svijet oko mene, ako sam krojim sve prema svojoj ili tuđoj mjeri, onda živim po svjetski.

Ali, ako čitajući Riječ Božju ne stisnem svoje srce nego odlučim hrabro je čuti, zadržati je u svojoj pameti da joj osjetim okus. Ako sam hrabar da joj dopustim da mi pokaže drugu logiku života nego ona koja prevladava u svijetu, ako mi se toliko svidi da joj dam priliku da mi otvori nova obzorja, ako osjetim da me pogađa, ako osjetim da mi grije srce, to znači da doživljavam njezinu snagu a to je Duh Sveti.

To je zbilja drugi život, život prema Isusovoj riječi. Onaj tko uđe u logiku tog života, tko upije tog Duha počinje shvaćati vrijednost i važnost pojedine od Isusovih zapovijedi. Ona onda više nije teret nego putokaz, svjetlo na putu. Mnogi kažu – ah, zapovijedi!, i kao to ih odbija, a zapravo slijedeći logiku svijeta isto tako postaju poslušni, ali nekim drugim zapovijedima (ovo nemoj da se ne zamjeriš ovome, da uspiješ, ovo moraš učiniti onome, ovo ne ispusti da bi ispao bolji, sad je ovakva moda pa moraš onako) – da, i svijet ima neke svoje zapovijedi, i njih ljudi obdržavaju, samo je pitanje koliko su ta pravila mudra.

Plod je Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. (Gal 5,22-23). Takve plodove ne daje život po duhu ovog svijeta. Onaj tko počne živjeti po Duhu Svetom i kad se još pokraj njega nađe netko tko to živi, on zaista doživljava nebo, doživljava nešto iznad čega nema većeg. Jer upravo smo za to i stvoreni. Upravo to – u punini – Bog nam je namijenio za svu vječnost.

Upravo tu je čovjek kao riba u vodi. Upravo je to ono što čovjek traži i drogi, alkoholu, svim mogućim i nemogućim poduhvatima koje poduzima… čeznemo baš za tim blaženstvom. On nas je za to i stvorio, za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi, kaže sv. Augustin, kada je nakon burnog života našao ovo blago.

Zato Isus kaže: neću vas ostaviti siročad. Doći će on, Svjetlo i Život i ostati zauvijek sa svojima po Duhu. Ja živim i vi ćete živjeti.

O, Gospodine, Tvoje srce kuca živim plamenom za nama, za nas je živjelo i umiralo. Sve želiš podijeliti s nama pa i sebe. Nađi put do naših stisnutih srdaca, zagrij naše ledove, rasprši naše tmine, razbij naše samoće…Povedi nas na izvore tihe vode Tvoga Duha koji neka osvježi naše živote. Da osjetimo čega je to duša zapravo žedna i gdje treba ići piti.