Stoljećima ga je Izraelski narod iščekivao. Tolika su nadanja vezali uz njega. I kad dođe čas da se pojavi Spasitelj, što se događa? Dolazi Dijete! No, ni dijete ne dolazi tako jednostavno. Marija je imala svojih problema koje je morala zbog toga sa sobom raščistiti; vjerovati nikad nije bio previše lagan posao. Danas vidimo da je u problemima i sv. Josip. Otkud trudna? Da, trebam je otpustiti ali kako? Da vidimo na koji način…Ne, ne boj se, Josipe..! Da, ipak će je uzeti k sebi, ali pitanja sigurno ne prestaju. Naprotiv, što život bude išao dalje, sigurno će ih biti i više.

Bog, dok je na nebesima, u područjima nedohvatljivog i neshvatljivog, nije nam previše blizak, teško je s njime u kontakt. Evo, sad kad dolazi vrlo konkretno – evo ga stiže kao dijete – sad opet problemi! I tko zna što je našem biću teže pristupačno: Bog nevidljivi i bezgranični, Vječni ili dijete koje spokojno leži na svom jastuku?! Što sad i kako s njime? Njega to, čini se, kao da previše ne brine. On je odlučio doći kao dijete i leći u krevetić. On će uživati njihovu brigu, pažnju, ljubav; izgleda kao da je baš uvjeren kako će mu biti lijepo.

Znao je On jako dobro koliko će ih muke stajati sama odluka. No, nije odustao nego baš želi doći kao dijete. Ali zašto baš mi? Zašto baš dijete? Zašto baš sada? Sve su to bila pitanja koja su mogli postaviti, ali koja ne bi ništa riješila. Jednostavno, Dijete treba prihvatiti. I tko zna kakve su sve borbe sa sobom i s drugima trebali izvojevati, ali prihvatili su Ga! A onda, čudo! Doživjeli su: Ti si radost umnožio, uvećao veselje…jer Dijete nam se rodilo, dobismo sina! (Iz 9,1-5) Kasnije bi za njega i svoje oči, i svoj život dali! Na početku strepnja, strah a na kraju puno srce, na kraju radost.

Božja ponuda ispočetka se ne čini jednostavna, komforna, često nije u trendu, ali završava u veselju i radosti. Ona traži otvorenost za Boga i čovjeka, ali kada počnu stizati plodovi i radost, onda oni ne poznaju mjeru.

U našem narodu više ljudi umre nego što ih se rodi, više djece ubijemo nego što ih se uspije roditi. Zato današnje evanđelje možemo gledati u jednom posebnom svjetlu.

I prije negoli smo ušli u Europsku uniju, rađalo nas se manje nego što umre. Protiv evropskih integracija nisam, ali zaista trebamo dobro otvoriti oči. Na zapadu se sve cijeni, razvijaju se čovjekove sposobnosti, podiže se standard, čuva se i prikuplja znanje, čak se čuvaju i stari predmeti, pegle i štednjaci, ručni radovi, šire se površine muzejskih prostora. Sve se otvara i širi. Samo se dvoje zatvara i smanjuje: zatvaraju se crkve i samostani, i smanjuje se broj novorođene djece!

Netko će reći: pa vjera je pitanje osobnih uvjerenja, nije više u trendu; drukčiji su sad trendovi! A djeca – da li je život u trendu ili nije? Ah, rađanje, pa kriza je! A kad u cijelom prošlom stoljeću nije bilo krize? Znamo, kad je standard porastao, onda se i počelo manje rađati djecu a više ubijati! Novac je u pitanju, kažu. Da li bogatiji kod nas i u Evropi imaju više djece od siromašnih? Nemaju.

Neću rađati sirotinju! Ma tko ti je rekao da će biti sirotinja? Pogledajmo što će danas dijete u našoj kući dobiti na dar. Zar to nije više nego što smo dobivali prije 30-g. A zar to nije opet više nego kad su prije 50-55 dobivali 1 mandarinku. I neki su kukali. A zar to nije više nego oni sa početka prošlog stoljeća koji su za mandarinku samo čuli, ali nikad je vidjeli? A da su stisnuli srce, ne bi se rodili oni u 50-im godinama prošlog stoljeća, da su oni gledali krivo ne bi se rodili mi u 60,70,80. A zašto bi onda ovi posljednji onda rekli da nećemo rađati sirotinju? Otkud nam ideja da nam je najteže i da smo baš mi najjadnije generacije?

Tisuće su razloga koje će ljudi navoditi samo da sa sebe skinu pitanje odgovornosti. I uspijevat će, evropski trendovi još će im više pogodovati.

Što to znači kad u jednom selu, u jednoj župi, u jednom narodu više umire nego što se rodi? I razlika biva sve većom? Što to znači kad jedan organizam ne može sam sebe reproducirati? Uzmimo neku biljku čije sjeme ne jedemo, npr. špinat, salatu, jabuku, krušku… Ma da je ne znam kako bujna i sočna, ali ako znam da nije u stanju donijeti svoje sjeme, da sa tog stabla neće krenuti potomstvo nego da ono umire, ma neću jesti s njega jer je bolesno. Nešto jako nije u redu s njim.

Da, nešto nije u redu! Danas manjka nada. Ona nada kojom su Josip i Marija prihvatili svoje dijete i dobili Boga. Ona nada koja iščekuje od Boga na dar život i blagoslov. Zbog toga je sve više onih koji se ujutro ustanu i nemaju se čemu nadati u danu koji je pred njima; među njima je sve više onih koji će i ruku dići na sebe. Što dobiju djeca u takvoj kući? Oni žive u ozračju koje je tmurno, sumorno, koje nema nade. I kad krene u drogu, u noćni život koji je bježanje i od kuće i od roditelja, onda nije čudo. Zašto dolaziš ovamo, pitaju jednog momčića na ulasku u diskoteku: Da prestanem misliti! O, barem da je za Božić dobivao jednu mandarinku, ali u njoj pronašao srce svog oca i majke i nadu s kojom su ga prihvatili, da bi se onda odvažio prepoznati i srce drugih jer uvijek ima dobrih ljudi. Evo to je siromah, takve i danas masovno odgajaju!

Pravimo jaslice! Pravimo jaslice ovog Božića, ali počnimo od svog srca. Najprije tu uredimo topli i sigurni prostor Bogu. Nemojmo ga gurati makar kuda nego ga pustimo u najljepše što imamo. Svjetlo, ukrasi i toplina jaslica ovise samo o 1 izvoru napajanja – o srcu! Josipe ne boj se.., ne bojmo se ni mi, raširimo srce. Nek u njemu bude mjesta i za Boga i za čovjeka! I kad učinimo sve i kad se do kraja otvorimo se Božjem daru, kad doživimo da nas je pohodio i blagoslovio, onda ćemo znati istinu. I neće nam više biti važno jesmo li u trendu, jer znat ćemo da idemo putem života, putem Božjeg blagoslova i radosti. Bez toga svakako ostadosmo sirotinja!