Pavlov apostolski lik u 2 Kor 1,1-14

U ovoj Poslanici Pavao najpotpunije i najsnažnije, iako ne i najsistematičnije, iznosi svoje shvaćanje apostolstva. Zato je smatramo pogodnom za razmatranje Pavlovog apostolskog lika.

 

Pozdrav i uvodne misli (1,1-12)

 

1,1: Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa…

 

Već sama riječ obraćenje u sebi da je naznaku da se radi o nekakvom obratu, o promjeni, a kad je stavimo u kontekst čovjekove životne orijentacije, onda kažemo da je riječ o promjeni orijentacije. Ponajbolje je izražava grč. riječ metanoia koja kaže da se radi o promjeni mišljenja. Već u ovom prvom retku vidimo da se kod Pavla dogodila promjena: od ponosnog farizeja Savla iz Tarza, koji je bio strastveni progonitelj Crkve, nakon obraćenja postaje ne samo kršćanin nego i apostol. Apostol Krista Isusa!

Da li je ta promjena bila radi promjene? Imao se volje mijenjati samo radi promjene? Možda jednu lijepu naznaku njegove motivacije naziremo već u ovom retku. On više nije Savao nego Pavao, Paulus, što na latinskom znači malen. Od negdašnjeg velikog Savla, prerevno odanog otačkim predajama koji je nadmašio mnoge u svojem narodu (Gal 1,14), sada postaje paulus, malen. (Iako postoje različita objašnjenja odabira ovog imena, cjelina ove poslanice pokazuje posebnu Pavlovu malenost, a nju on posvuda voli isticati: „prvi grešnik“-1Tim 1,15; „zadnji od svih svetih“-Ef 3,8). I ništa mu ne manjka, ne manjka mu „veličina“. Sasvim mu je dobro što je sada malen; ništa time ne gubi. Naprotiv, dobio je i zato baš mu je dobro biti šćućuren uz pravu veličinu i prepustiti joj se malen. Ovdje već možemo naslutiti tko je i kakav je Isus kojeg je susreo. Koliko je s Njim postao blizak i što je uza Nj doživio da se sa zadovoljstvom spustio, ili bolje reći, opustio i od sada može biti malen.

Pavao je svjestan da svoje obraćenje duguje Onom koji ga pozva milošću svojom (Gal 1,15). No, apostolstvo je ipak nešto drugo u odnosu na novi život u Kristu, koji je odlika svih obraćenika. Nijedan čovjek zdravog razuma ne bi izabrao život kakvim je živio Pavao, izložen fizičkim opasnostima, uvredama, samoći, tjeskobi i strepnjama. Nitko od ljudi ne može bilo koga obavezati na takav život. Ovdje Pavao dobiva još jednu milost od Onoga koji ga pozva – milost biti apostolom (4,1). Apostolstvo stoga „nije služba koju kreira zajednica ili sinonim za njezine lidere, nego Isusovo imenovanje/postavljanje kojim On kreira Crkvu“ (K.H. Rengstorf). Na utemeljenju apostola Isus podiže hram svoje Crkve.

 

 

Crkvi Božjoj u Korintu sa svima svetima u Ahaji

 

Crkva su oni koji su pozvani – evkklhsi,a – oni koji su pozvani iz – iz ovog svijeta. Bog ih je pozvao i zato je ta zajednica Njegova. Njegova Crkva u Korintu, bez obzira koliko mala ta zajednica bila. Zato Pavao izbjegava reći „korintska Crkva“ i zato Crkva Božja kao takva ne nastaje akumulacijom malih zajednica nego Crkva jest svaka pa i najmanja zajednica. Iz njegovih riječi vidimo da i kršćane Ahaje, tamošnje pokrajine na sjevernoj obali Peloponeza, ubraja među svete iako žive izvan Korinta i ne pripadaju u striktnom smislu korintskoj zajednici. Sveti su, kao i članovi Crkve u Korintu, jer su od Boga pozvani, pomazani, zapečaćeni i u njihova srca Bog dade zalog – Duha (1,21; 5,5)! Ovdje dolazimo do nečega iznenađujućeg, približavamo se razlogu zašto Pavao sebe vidi malenim. Pavao je zadnji koji bi imao iluzije o zajednici koja je cilj njegova pastoralnog rada. Ova Poslanica očituje pravu osobnu dramu koju je proživljavao zbog njih. Ipak, već ove prve riječi otkrivaju koliko ima uzvišen pojam o Crkvi i o onom što za sobom povlači pripadnost pojedinih kršćana Crkvi. Unatoč svim ispadima i zastranjenjima, on se ne koleba smatrati korintske kršćane svetima i pridati im uzvišen naslov Božje Crkve! Iako je bio upućen u inkonzistentnost njihovog svakodnevnog života u odnosu na ono što su pozvani, oni su za njega sveti u Kristu, koji je njihovo posvećenje (1Kor 1,30), i stoga se prema njima tako odnosi. Za njega to je tako. Koliko god da je njihovo ponašanje bilo problematično, oni su za njega djelo Božje prema kojem pristupa sa jednom vrstom svetog straha, malen pred tim projektom Božjim. Spreman je predati im svoju dušu (), istrošiti se za njih (12,15), umirati da bi oni živjeli (4,12). U konačnici, priznat će kasnije u Poslanici: ljubi ih (2,4; 11,11; 12,15). Njegova apostolska malenost dakle nije projekt za sebe – ona je zapravo naličje, nuspojava ljubavi Kristove koja ga obuzima (5,14) i zbog koje kreće u službu pomirenja (5,18).

 

 

1,2: Milost vam i mir od Boga, Oca našega i Gospodina Isusa Krista!

 

Njima koji toga nisu u potpunosti svjesni, Pavao u ovom pozdravu želi milost i mir. Oni, jer obuhvaćaju Božju naklonost i njezine plodove, podrazumijevaju sva dobra koja u sebi sadrži spasenje. Pavao im želi radost otkrivanja novog lica svakodnevice u Kristu, jer ako je netko u Kristu, nov je stvor (5,17). Neka progledaju vide sebe u onom dostojanstvu kakvima ih vidi Pavao. Svjestan je da je to dar Boga, Oca našega, ali dodaje i Gospodina Isusa Krista i time jasno pokazuje da, osim titule Gospodin – LXX izraz koji je zamjenjivao Božje ime jer se ono nije izgovaralo, Isus Krist je onaj koji zajedno s Bogom daje milost i mir. Time Mu i u nominalnom i u funkcionalnom smislu priznaje božansko dostojanstvo. Korinćanima koji su skloni štovati mnoge bogove i gospodine (1Kor 8,5), Pavao želi reći da je samo jedan izvor milosti-radosti i miraBog, Otac naš i Gospodin Isus Krist.

 

 

1,3-11: Zahvala za okrepu u pogibli

 

Pavao u ovoj Poslanici treba načeti još teža, delikatnija pitanja negoli su bila u Prvoj Korinćanima. Umjesto da stoga počne oštro, ili možda, koristeći se lukavošću, najprije blago pa onda, nakon što ih uhvati u psihološki klinč, da zaoštri stvar, Pavao izvija – zahvalnicu! U 1Kor 16,5ss obećao im je posjetiti ih, međutim nije došao pa su ga neki od vjernika počeli smatrati lakomislenim (2Kor 1,17). Kasnije će dodati da nije došao da bi ih poštedio (1,23), to je vjerojatno njegov subjektivni stav. Glavni razlog iznosi sada: nije došao prije svega jer je u Aziji bio objektivno spriječen takvom pogibli da je već u pitanju došlo i golo preživljavanje. Dok činjenica pogibli već sama po sebi izaziva simpatiju-sažaljenje, činjenica da ga je iz nje izbavio Gospodin, potvrđuje ga vjerodostojnim a ne pogođenim kaznom Božjom. Daleko od toga da bude kažnjen, on je bio u milosti Božjoj. Iako po sebi ova zahvalnica izaziva sažaljenje kritički raspoloženih Korinćana i Pavla prikazuje vjerodostojnim i u milosti Božjoj, ona je njegova znatno dublja autobiografska refleksija. Naime, poput one u Aziji, Korinćani su Pavlu isto tako problem koji nadilazi njegove snage; ni zbog koje teškoće kao zbog njih nije Pavao bio toliko ožalošćen i lio suze (usp. 2Kor 2,1-4). Iz svih tih teškoća, i fizičkih i pastoralnih, sa Korinćanima poput onih s bezumnim Galaćanima (Gal 3,1) izbavljao ga je Gospodin. I na kraju, kad njegovom životu budu izbrojani dani i kad minu sve teškoće, Pavao će zahvaljivati Gospodinu koji je stalno stajao uz njega i krijepio ga i koji će ga spasiti za svoje Kraljevstvo (2Tim 4,6-18). Dakle, umjesto ljutnje ili psiholoških priprema, Pavao pred svoje vjernike iznosi vertikalu i golu istinu svoje pastirske egzistencije. Njegova dječica (Gal 4,19) u Kristu zaslužuju najbolje i kada nisu prema njemu najbolji, a najbolja od svega je istina.

 

Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista…Bog za Pavla nije bilo kakav bog nego Otac. No, nije bilo kakav otac nego Otac Gospodina našega Isusa Krista. Isus je onaj koji je u bogatstvu svoje darežljivosti radi nas postao siromašan (2Kor 8,9), On u svom milosrđu daje život za grešnike (usp. Rim 5,8) i stoga Njegov Otac može biti samo Otac milosrđa. Od Njega dolazi utjeha, okrepa njegovoj djeci kad god su u nevolji. Svaka istinska, djelotvorna utjeha dolazi od Njega jer On je Bog svake utjehe. On za svaku nevolju ima okrepu kojom osvježava i osnažuje svoju djecu, što je obilno potvrdila i mučenička povijest Crkve. Ne samo da nevolja ne može rastaviti vjernika od njegovog nebeskog Oca, nego upravo u njoj On mu postaje bliži jer kroz svaku nevolju ga može nositi Božja snaga.

Ovo je jedna od najvažnijih tema koju Pavao razvija u 2Kor (usp. 4,7-5,10). Koliko mu je živo prisutna vidi se po tome što je uvodi tolikim intenzitetom da je, bilo imenicom ili glagolom, u 5 redaka (1,3-7) spominje čak 10 puta! Iako njegovi spisi odaju izvrsno poznavanje semitske i grčke retorike, najvažnije teme koja Pavlu snažno titraju u duši očituju se narušavanjem literarnih pravila koje u svom vatrenom temperamentu tada bespoštedno krši. Ono što bi literarni čistunci proglasili neukusnim, nama je dragocjen izražaj Pavlovih snažnih osjećaja i dubokog proživljavanja Božjih otajstava. Nasuprot često beskrvnom, ali zato naizvan pomnjivo izmjerenom i izbalansiranom kršćanstvu imamo Pavlovo punokrvno i strastveno kršćanstvo u kojem naziremo što bi to značilo da je vjera život našeg života; tu na vrlo plastičan način vidimo njegovo shvaćanje i življenje slobode. Tu naziremo onaj plamen koji ga je nosio kroz sve misionarske teškoće; tu je odsjaj one čudesne pastirske energije kojom je živio i umirao za svoju djecu u Kristu.

Pavao ovdje za utjehu koristi riječi izvedene iz korijena para + kalew/, stajati pored nekoga i hrabriti ga. Otac je za Pavla Onaj koji tješi, tješitelj (o` parakalw/n) što je slično izrazu kojim se naziva Duh Sveti, para,klhtoj. Ako je itko bio kvalificiran govoriti o utjehi, onda je to bio Pavao: nakon što u 2Kor 11 bude nabrojio razne vrste teškoće kroz koje je prošao, dodat će u 12,10 da mu Bog nije samo omogućio da ih izdrži, nego i da se u njima raduje i uživa poradi Krista. Čudesnu snagu Očeve utjehe on je dobro upoznao.

Božji zahvat tješenja tj. krijepljenja nema svrhu da samo podiže Pavla: ona treba doprijeti do ostalih članova Crkve. To što je apostol imao priliku doživljavati utjehu pripada njegovoj pripremi za vršenje apostolske službe. Onaj tko trajno doživljava prisutnost Božje snage prikladan je za služenje onima koji trebaju okrepu. Tu se potvrđuje princip biblijskog poziva i poslanja: ono što se prima od Boga treba proslijeđivati dalje; tko je blagoslovljen, blagoslovljen je ne samo za sebe nego i da bude blagoslov drugima, poput prvog vjernika Abrahama. Stoga Pavao zaključuje da i apostolske nevolje i utjeha u krajnjoj liniji idu u prilog Korinćana: bili mi nevoljama pritisnuti, za vašu je to utjehu i spasenje; bili utješeni, za vašu je utjehu – djelotvornu: da strpljivo podnesete iste patnje koje i mi podnosimo (2Kor 1,6).

Nije u potpunosti jasno o kakvim se patnjama Korinćana radi: da li su to neki događaji nezabilježeni u NZ-u ili teškoće kroz koje je prolazila kršćanska zajednica u Korintu a koji su opisani u 1Kor? Neki sugeriraju da bi se možda radilo i o duševnim mukama koje proživljaju Korinćani kajući se nakon Pavlovog oštrog pisma i Titove intervencije koji im je pismo predao i vjerojatno progovorio uživo te su ga poslušali (usp. 2Kor 7,5-16). Apostolov stav kojeg smo prethodno spomenuli i kojim on cijeni članove korintske Crkve ne ostaje samo na priznavanju njihove ontološke pritjelovljenosti Kristu. Iako su ga prezreli i pristajali uz judaizante i pobunili se protiv njega, on ipak rado podnosi patnje svjestan da se troši za njih (12,15) i da će utjeha koju dobiva u konačnici ići njima (1,6-7). Kolikogod njihov stav prema njemu bio besprimjeran, njegovo se srce sve jednako širi da bi ih sve obuhvatilo (6,11) i da bi ih učinilo suzajedničarima utjehe koju on dobiva. Trajnu Božju aktivnu nazočnost u svojim patnjama, koju će onda komunicirati Korinćanima, Pavao doživljava kao dio projekta kojeg pokreće ljubav Kristova (5,14): apostol na taj način vlastitim tijelom doprinosi otkupljenju vjernika i nadopunja ono što nedostaje mukama Kristovim (usp. Kol 1,24). Njegove patnje tako postaju izvor snage vjernicima korintske kršćanske zajednice.

 

 

1,5: ..kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu i utjeha naša..

 

Pavao redovito velikom jasnoćom ispovijeda svoju vjeru u Isusovo otkupiteljsko djelo i ne dopušta bilo kakvu primisao o bilo kakvoj nedostatnosti Njegove žrtve. Ipak, Kristove patnje doživljava dijelom svoje apostolske egzistencije. Štoviše, one su u Pavlu obilate. Ovdje on ne misli na one patnje koje se podnose za Krista, iako su one važna komponenta učeničkog identiteta (Mt 5,11; Dj 9,16); u ove ptanje pripadaju mučeničko svjedočenje pravde, istine i svoje vjernosti Kristu.

Pavao voli isticati tzv. zajedništvo u Kristovim patnjama (Fil 3,10; usp. 1Pet 4,13). Radi se o uzimanju udjela u Kristovim patnjama; biti Njegov partner i u patnji. To je ono ispijanje Njegove čaše o kojom je govorio Zebedejevim sinovima (Mt 20,23). Dakle, ne radi se o patnji općenito nego o Kristovim patnjama. Ne patnja koja nastaje uslijed grijeha, sebičnosti ili neke druge neurednosti.

Guardini lijepo uočava povezanost apostoloskog siromaštva i sudjelovanja u Božjoj patnji. Naime, apostol na sebe preuzima i proživljava dio misterija dolaska na ovaj svijet onog vječnog i presvetog koje se uprisutnjuje na način slabosti. Iako je u sebi punina moći i istine, Bog se približava svijetu tako da pred njegovim vratima ostavlja moć i neporecivi sjaj svoje istine te se ona pojavljuje lišena svoje beskonačne snage. Stoga se pojavljuje djelomično obavijena tamom i slabošću, čak toliko oslabljena da joj se čovjek može suprotstavljati, dokazivati svoju poziciju a Božju istinu osporavati i na koncu odbaciti. Bog poštuje čovjekovu volju da se pred Njegovim svjetlom zatvori i pristaje na to da Njegova istina ostane svezana i suzdržana; ne želi svojim sjajem propaliti čovjekov veo kojim se od Njegovog svjetla zaklanja. Vjerovati zato znači s ljubavlju osluškivati Božju istinu kojoj On ipak dopušta da bude zaogrnuta slabošću. Apostol, stoga, da bi sudjelovao u naviještanju Božje istine, mora ulaziti i u misterij njezinog samolišavanja gospodstva i sjaja (usp. Fil 2,7) i prihvaćanja siromaštva i slabosti. Ako je božanska promisao htjela da Njegova istina na takav način dođe na svijet, onda apostolsko prenošenje istine ne može ne uvažiti ovaj zahtjev. Pavao je, dakle, dobro razumio zašto u djelu naviještanja Božja mudrost ostaje jaka samo u slabosti (usp. 1Kor 1,18-29). Na apostolsku duhovnost spada ulaziti u stvarnost ovog misterija, proučavati njegova očitovanja i naslućivati njegov korijen. Ulaskom dublje u nj, on se približava Božjem stavu kojim On, poštujući ljudsku slobodu, odlučuje suspregnuti moć svoje istine i pred čovjeka stupiti i ostati zaogrnut slabošću. Apostol će tu neizostavno naslućivati i patnju kojom Bog svoju riječ lišava punine sjaja, uz nju će šutke prianjati i dijeliti je. Iz toga razloga siromaštvo nije stvar osobnog ukusa ni teoloških trendova nego je sastavni dio sudjelovanja u misteriju Božje Objave obilježene patnjom i stoga ostaje neizostavnom komponentom apostolskog identiteta.

Koliko puta apostol susrećući se sa odbijanjem na koje nailazi Božja riječ koju on naviješta, dijeli ljudima, znada ostati postati potišten na kraće ili duže vrijeme pa čak i opterećen gluhoćom i tvrdoćom onih kojima se trudi poslužiti Riječ? Nije li nerijetka pojava da onda i on sam redimenzionira važnost Božje Riječi da ne bi druge gnjavio i stoga što ga životni ritam već sam po sebi odvlači od nje? A evo, upravo doživljavanje ovih teškoća jest početak zajedništvovanja u jednoj vrsti Kristovih patnji. Pavao je imao iskustvo da Krist, koji je sada proslavljen, obilno daje svoju okrepu onima koji dobrovoljno uzimaju dijela u Njegovim patnjama. Bez žive povezanosti s Njim patnje vode u razočaranja, veća ili manja (a patnje su neizbježne jer nije sluga veći od Gospodara, usp. Iv 15,20), dok njihovo podnošenje  u zajedništvu s Kristom vodi djelotvornoj utjesi tj okrepi. I bez obzira kolike god bile, nikad ne mogu nadmašiti Božju okrepu jer kolikogod da su obilate, tako je po Kristu obilata i utjeha naša!

 

 

1,6-7: Bili mi nevoljama pritisnuti…bili utješeni, za vašu je utjehu djelotvornu…

 

Vjernik nije povezan samo s Kristom nego je povezan i sa drugim vjernicima. Već im je Pavao o tome govorio u 1Kor 12,26ss. Kolike li je samo muke radi njih podnosio da bi dospio k njima sa Radosnom viješću. Na te bi patnje trebali biti osjetljivi. Ipak, oni su bili prilično indiferentni. Manjak simpatije (sym+patein) s njihove strane nije stvar samo neinformiranosti ili neformiranosti u pitanjima bontona nego očitovanje bezosjećajnosti koja je strana duhovnom životu. I inače je osjećajnost preduvjet duhovnosti jer preduvjet milosrđa, što je prvotna oznaka biblijskog Boga, a u ovom slučaju ona bi još više trebala biti prisutna jer se radi o patnjama koje njihov pastir podnosi za njihovo spasenje – da bi im donio Radosnu vijest i da bi oni u njoj sazrijevali. Dakle, bezosjećajnost na dvostruki način odražava duhovnu obamrlost kršćanina.

Usprkos njihovoj hladnoći i manjku osjećajnosti tj. duhovnoj obamrlosti, Pavao ih promatra – i to je ono čudesno u njemu, dokaz da u njemu živi Krist (Gal 2,20) – sa nepokolebljivom nadom! Netko bi rekao: kako može tako? On ne može drugačije jer početne promjene koje su doživjeli Korinćani po obraćenju očitvovale su da je među njima Bog na djelu. A Božje djelo ne može promašiti ni propasti nego će u skladu e Njegovim nedokučivim naumom biti privedeno svom dovršenju (usp. Fil 1,6). Apostol u svom služenju Božjem djelu stoga može doživjeti razočarenja ali nikad očajanje, pitanja ali nikad sumnju, teškoće ali nikad napuštenost bez djelotvorne utjehe. Cijela 2Kor je prožeta duhom vjere koji ostaje miran i stamen bez obzira koliko bile nepovoljne vanjske okolnosti. Iako su zavedeni od lažnih apostola koji su uzurpirali autoritet pravih apostola, Pavao vjeruje da je u njima ipak živ korijen prave kršćanske vjere. Taj život on želi rasplamsati ovom poslanicom (6,11; 7,2.16; 8,8.24). Stoga se nada da će oni u konačnici ipak biti dionici i njegove utjehe, ili drugim riječima da će ga Bog, skupa s njima, izbaviti i iz ove nevolje. Stoga želi s njima podijeliti iskustvo pogibli koje je imao u Aziji, kao zalog Gospodinove naklonosti i za ovaj slučaj.

 

 

1,8: ne bismo htjeli da ne znate za naevolju koja nas je snašla u Aziji.

 

Brojna su nagađanja o tome što je zadesilo Pavla i njegove pratioce u Aziji. Jasno je da se radi o nečemu što se dogodilo nakon pisanja 1Kor jer bi inače bilo opisano u toj poslanici. Ipak, čini se da su Korinćani nekako saznali o naravi nevolje, ali im je bio nepoznat njezin intenzitet pa im Pavao upravo o tome progovara. Radilo se o takvoj pogibelji iz koje ne bi izišao bez Božjeg zahvata, a koje on svrstava među patnje Kristove (usp. 1,5). Bez obzira što je ih je prepatio u Aziji, te patnje su bile u korist Korinćana. A oni ih nisu dovoljno cijenili, zavedeni od lažnih apostola koji uljezli među njih. U onima u kojima još ima poštenja i smisla za milosrđe i ljubav ove Pavlove riječi probudit će postiđenost i raskajanost kao i poslanica koju je pisao uz mnoge suze (2,4; usp. 7,8-12).

 

 

1,9-10: ..u sebi prihvatismo i smrtnu osudu..On nas je izbavio i izbavljat će nas.

 

Na temelju dva moguća značenja perfekta glagola grč. glagola eho, imati (odnosi se ili na prošli događaj ili na nešto što se dogodilo u prošlosti ali svoj učinak ostavlja ili ponavlja u sadašnjosti) smatra se da se radilo o nekoj jednokratnoj pogibelji (usp. Dj 14,19) ili o bolesti koja je Pavla u Aziji zahvatila a sada mu se periodično ponavlja. I pored nesigurnosti koju nameće ova dilema imamo nešto što možemo uočiti sa velikom sigurnošću: Pavao izbavljenje iz te pogibelji opisuje prizivljući snagu Boga koji uskrisuje mrtve i tako izbavljenje koje je doživio izjednačuje sa uskrsnućem od mrtvih.

Ta je nevolja Pavla stavila u situaciju sličnu onoj u kojoj se našao Abraham. Abrahamov jedinac, koji je bio plod Božjeg obećanja i nositelj blagoslova za buduća pokoljenja, trebao je pred očevim očima i njegovom rukom biti žrtvovan. Isto tako, Pavao je bio oruđe izabrano da Božje ime vijest pronese pred narode i kraljeve (Dj 9,15). Njegov zadatak, to je jasno vidio, još nije bio pri izvršenju a opasnost u kojoj se našao nadilazila je njegove snage nalikujući na smrtnu osudu. Kod obojice se činilo da se Božji plan, jasno objavljen na Božja usta, a usko povezan s onim što njima obojici predstavlja najveću osobnu vrijednost, neće ostvariti a njihova radost i nadanje propasti. I tada je Pavao, poput Abrahama, naučio veliku lekciju: ne uzdati se u sebe nego u Boga koji uskrisuje mrtve (1,9). Bog je vjeran svojim obećanjima i onda kada se čini da nije, čak i onda kad se, kao u Abrahamovoj kušnji, čini da sam proturječi svojem obećanju. Njegova vjernost jest temelj Njegove blizine kršćanima u nevolji. To je tema koja je zapravo ključ cijele ove poslanice. Je li Pavao mučen duševnim patnjama, Bog je onaj koji ga vodi triumfu u Kristu (2,13s); ima li blago u glinenoj posudi, zato je da se očituje snaga Božja (4,7ss); predaje li se u smrt poradi Isusa, to je zato da bi se život Isusov očitovao u njegovu smrtnom tijelu (4,10s). A sve poradi Božje vjernosti obećanjima i planu spasenja. Sve je Božje: i djelo otkupljenja koje je izvršio u Isusu Kristu, i djelo koje nastaje službom pomirenja povjerenoj njegovim službenicima (5,18s) koje On u nevoljama krijepi i podiže. Vrhunac ove teologije jest u 2Kor 12,7ss gdje Pavao ustvrđuje kako je putem trna u tijelu naučio kako se Božja milost usavršuje upravo u slabosti; tamo ju se najjasnije dotiče i doživljava. Ako je Pavao u išta od teoloških postulata bio uvjeren, onda je bio uvjeren u ovaj princip jer u najdramatičnijim trenucima kada pred Korinćane iznosi svoju prednost pred svojim protivnicima, „lažnim apostolima“, on kao svoju preporuku ne iznosi nikoju osobnu kvalitetu u kojoj bi bio nadmoćan u odnosu na njih nego iskustvo svoje slabosti i sigurnost Božje milosti koja se očituje u okrepi i utjehi. Njegova je preporuka što prisutnost Božje milosti vidi, doživljava je i zbog toga iskreno veliča Oca milosrđa a ne sam sebe, kao njegovi oponenti.

Uskrsnuće, o kojem je u 1Kor samo ukratko govorio, u 2Kor sagledava sa više aspekata. Jedan od njih je i ovaj kojeg smo sada napomenuli. Sv. Ivan Zlatousti govoreći o ovo poslanici opaža da iako je uskrsnuće budući događaj, Pavao pokazuje da se ono događa svaki dan, svaki puta kad Bog podiže tješeći one koji su u nevolji.

 

 

1,11: A i vi ćete nam pomagati molitvom da bi mnogi za nas zahvaljivali Bogu…

 

Interesantno je opaziti kako Pavao, premda je apsolutno svjestan Božje uloge u njegovu životu i apostolskom radu, ipak naglašava ulogu ljudskog faktora u rasporedbi milosti. Prvo treba uočiti da u nju uopće ne sumnja. No, ipak se razlikuje u odnosu na već tradicionalno pojednostavljenu, i stoga opasnu, shemu: što više molitve – više milosti! Molitva je svakako misterij za sebe i NZ je uvijek iznova naglašava jezinu važnost. Istina je da Bog koji izbavlja i uskrisuje mrtve nema potrebe ni za čijom molitvom da bi djelovao. Ipak, molitva se pojavljuje kao ljudski doprinos pri pojedinom činu izbavljenja. Umjesto da bude takmac pa ni nadopuna Božjem djelovanju, ona je ljudski doprinos na drugačiji način. Ona u prvom redu izražava moliteljevu svijest bespomoćnosti i ovisnosti o Bogu, Ocu milosrđa (1,3). U molitvi se ljudska bespomoćnost izručuje, baca pred noge Božje svemoći. Tako molitva treba biti ne narudžba ili preinačivanje Božje moći nego njezino veličanje i slavljenje.

Osim toga, molitva ne samo da izražava nego i promovira, unapređuje zajedništvo svetih vodeći ga zajedničkoj radosti i zahvaljivanju Nebeskom Ocu. Imajući pred očima važnost ovog momenta, Pavao stoga, dok govori o smrtnoj pogibli, ne zaboravlja istaći: …da bi mnogi za nas zahvaljivali Bogu na milosti koja nam je darovana posredovanjem mnogih (1,11). Izraz mnogi ovdje možemo shvatiti u značenju svi. Svi neka posreduju i onda neka svi zahvaljuju – to će njima samima a i svijetu kojem trebaju svjedočiti biti nedvojbeno očitovanje zajedništva svetih. Sam duboko uvjeren u ovu stvarnost, Pavao i sam često moli i zahvaljuje za svoju dječicu u Kristu (Fil 1,3-4; Rim 1,9; Ef 1,16; 3,14; Kol 1,3; 1Sol 1,2s; Flm 3s). Tako nam pred oči iskrsavaju dva pola molitve: ona je na jednoj strani priznanje vlastite nemoći a na drugoj, izbjegavajući opasnost da se shvati kao proizvodna djelatnost po principu uzrok-učinak, ona se radije promatra kao posredovanje koje teži prijeći u zahvaljivanje.

 

Excursus: molitva kod sv. Pavla i u Evanđeljima

Pavao moli neprestano tj. u svakoj prigodi (Rim 1,10s; Ef 6,18; 2Sol 1,3.11). Koliko je prigodom molitve spontan vidi se po tome što mu molitva, kao i SZ-nom Jobu, znade prijeći u borbu. Ipak, njegova molitvena borba je bitno obilježena nečim što mnogima koji umnažaju riječi i bave se „molitvom usana“ nije pri srcu: Pavao molitvu doživljava kao način borbe za vršenje apostolata u skladu s voljom Božjom (Rim 15,30-33) te borbu za njegove odgajanike da se vinu do svega bogatstva, punine shvaćanja, do spoznanja otajstva Božjega – Krista…(Kol 2,1-2). Svaka je njegova molitva usmjerena na promicanje Kraljevstva Božjeg u skladu s Božjim naumom (2Kor 1,11; Flm 22; Fil 1,19; 1Sol 5,25); molitva je za njega sjedinjujuća veza unutar Kristovog Tijela koje se izgrađuje.

Iako radikalno sebedaran u molitvu, koju u potpunosti – kao u ostalom i sebe samog – podređuje dolasku Kraljevstva, on se ipak trudi održati ravnotežu između prosbene i molitve zahvaljivanja! Iako ni u prošnjama ne traži pogodnosti za sebe, ipak pazi na balans prošnji u odnosu na zahvalu! RBT (592 s.): čini se kao da zahvaljivanje ujedinjuje u sebi sve druge sastavine molitve: poslije onog što smo jednom zauvijek primili u Isusu Kristu, ne možemo a da u svojoj molitvi ne polazimo od toga dara, te molimo milost da mognemo zahvaljivati (2Kor 9,11-15).

Pavao je duboko svjestan da je i sama mogućnost da se Bogu obraćamo kao Ocu dar Njegove milosti jer Bog u vaša srca posla Duha Sina svoga koji kliče: Abba, Oče (Gal 4,6). Tako i samo opravdanje molitve prema Pavlu proizlazi iz Božje inicijative koji dariva svog Duha. RBT (592 s.): tako u našim tapkanjima (Rim 8,26) Duh koji u nama moli daje našoj molitvi sigurnost (Heb 4,14s; Jak 4,3) da dopremo do onih dubina iz kojih nas Bog zove, do dubina ljubavi. Znamo kojim imenom treba nazvati taj dar koji je početak i kraj naše molitve, to je Duh ljubavi što smo ga već primili  (Rim 5,5) a ipak se za nj molimo (Lk 11,13). U njemu molimo za novi svijet; u njemu smo sigurni da ćemo biti uslišani. Moliti izvan njega znači moliti kao pogani.

Ovo je sasvim u skladu s onim što nam kao najbitniji preduvjet istinske molitve prenose Evanđelja. Kad Isus na posljednjoj večeri kaže učenicima da mole u Njegovo ime, time otvara novu perspektivu. Od više ili manje nagonskog traženja treba prijeći na istinsku molitvu. Kristove riječi „do sada niste ništa u moje ime molili“ (Iv 16,24) mogu se, dakle, primijeniti na mnogo krštenih. Moliti „u ime“ Isusovo pretpostavlja više od nekog obrasca, kao što i poduzeti korak u ime nekoga drugoga pretpostavlja stvarnu vezu s tim drugim. Moliti na taj način nipošto ne znači moliti samo za nebeske stvari, već znači htjeti ono što Isus hoće; njegovo pak htijenje jest njegovo poslanje: da njegovo jedinstvo s Ocem postane temeljem jedinstva onih koji su pozvani – da svi budu jedno (Iv 17,22). Biti u njegovu imenu i htjeti što on hoće, to znači i vršiti njegove zapovijedi, od kojih prva nalaže onu ljubav koja se u molitvi traži. Ljubav je, dakle, sve u molitvi: njezin preduvjet i njezin cilj. Otac daje sve za volju tom jedinstvu. Tako stalna tvrdnja sinoptika da svaka molitva biva uslišana dobiva ovdje svoju potvrdu (RBT 589-590).

 

 

Pavlova motivacija i dosljednost

 

1,12: …u svetosti i iskrenosti… u Božjoj milosti…

 

Uzročni veznik jer (grč. gar) označava da je odlomak koji sada počinje u uskoj logičnoj povezanosti sa prethodnim. Sve ono što je Pavao u prethodnom govorio o molitvi i zahvaljivanju Korinćana za njega, svoj temelj ima ne samo u činjenici da je on za njih trpio (usp. 1,6) nego, i to sada počinje obrazlagati, i u dobronamjernosti i transparentnosti njegovog življenja. Svjedočanstvo čiste savjesti jest nešto čime se čovjek može ponositi; ono je njegova slava! On sada, i to će činiti manje ili više otvoreno tijekom cijele poslanice, počinje pred svoje čitatelje stavljati činjenice iz kojih oni sami trebaju izvlačiti zaključke. Njegova slava se totalno razlikuje od slave njegovih protivnika, himbenih radnika (11,13) koji zavode Korinćane (usp. 11,3). Njihova slava se sastoji u blaćenju Pavlovog imena i dobrog glasa o njemu, odvija se u ozračju neiskrenosti a motivirana je tjelesnim hvastanjem. Oni za sebe žele respekt. Međutim čast koju zaslužuje Pavlovo ponašanje jest nešto drugo. Razliku između respektabilnog i časnog čovjeka lijepo opisuje Henry Louis Mencken u 2 volumena svojih predrasuda (1919-1927); on kaže: razlika između respektabilnog i časnog čovjeka je u tome što ovaj posljednji žali ako je počinio nešto nedolično čak i ako je to završilo dobrim učinkom i nije otkriveno.

Pavao sa svoje strane hvali se u Gospodinu (10,17). Sebi ne pripisuje ništa nego je svjestan da je sve milost Božja (1Kor 15,10). I svetost i iskrenost, o kojima svjedoči njegova savjest, isto su tako Božji darovi, potpomognuti Božjom milošću koja usavršava ljudsku slabost i na ovom području. Dakle, Pavao je svjestan da je razlog njegove slave u Gospodinu i samim time priznaje da je onda i u subjektivnom smislu Bog Gospodin njegove slave tj. Gospodin slave. Ovdje vidimo kako Pavao, iako neizrečeno, daje naslutiti da za njega Gospodin nije samo Gospodin slave u kozmičkom nego i u posve osobnom smislu – Gospodin njegove slave, dakle, Bog – sve u svemu (1Kor 15,28)!

 

 

1,13: …ne pišemo vam drugo doli ovo što čitate i razumijete…

 

Nikoga se ne može smatrati pravednim dok njegova pravednost ne obuhvaća sve aspekte njegove aktivnosti. Iskrenost i čast zahtijevaju cijeli život a ne samo njegov dio. Pavlova osobna dosljednost u slijeđenju glasa savjesti i u življenju svetosti i iskrenosti obuhvaća cjelokupno njegovo ponašanje. Stoga se odnosi i na pisanje poslanica. Upravo stoga on izričito spominje poslanice jer njegovi oponenti u Korintu šire glasove kako su njegovi spisi neiskreni, da piše jedno a misli drugo, da pretjeruje u pisanju tako da u poslanicama djeluje impresivno, dok u stvarnosti kad se pojavi jest znatno drugačiji. Vjerojatno se dobrom dijelu Korinćana činilo, a Pavlovi su protivnici to dodatno naglašavali, da ih je poslanicama zastrašivao. To će jasno izreći u 4,2: odrekosmo se sramotnoga prikrivanja: ne nastupamo lukavo niti izopačujemo riječ Božju, nego se objavljivanjem istine preporučujemo svakoj ljudskoj savjesti pred Bogom. Osim toga, Pavao se može pozvati na podudarnost između onoga što piše i svog ponašanja dok je živio 18 mjeseci među Korinćanima, kada su i oni mogli promatrati iskrenost njegovih namjera. Stoga u njegovim poslanicama nema dvostrukog smisla; sve što čitaju potpuno im odražava njega. Njegova uvjerenost u vlastitu iskrenost lijepo se odražava u igri riječi koju koristi. Dok govori čitate i razumijete. Pavao koristi dva složena grčka glagola kojima je u korijenu glagol ginōskō: anaginōskete i epiginōskete. Kao da im želi reći: ovo što čitate i iščitavate a nadam se da ćete i do kraja iščitati. On je dakle iskren i, za razliku od mnogih himbenih radnika, nema se razloga bojati da ga Korinćani do kraja iščitaju. Naprotiv, upravo tomu se nada jer onda će zasjati u očima Korinćana njegova dobronamjernost i istinitost.

 

 

1,14: kao što nas djelomično i razumjeste: da smo mi vaša slava kao i vi naša…

 

Korinćani su Pavla samo djelomično shvaćali. Glasine i blaćenja zavidnika, onih koji su nastojali pridobiti Korinćane za sebe, učinili su svoje. Mnogi su se već pokolebali nad Pavlom a mnogi su i sami počeli širiti glasine. Situacija je bila dramatična. Pavlu nije toliko stalo do njegove osobne reputacije – sam je bio duboko svjestan autentičnosti svojeg apostolstva (usp. Gal 1,11-12.15-16). Njemu je na srcu bilo da Korinćani shvate razliku između Evanđelja koje im on propovijeda i onog koje propovijedaju njegovi oponenti. Bio je bolno svjestan njihovog tek djelomičnog poznavanja Evanđelja; još će ih mnogo toga trebati podučiti, kao npr. o trnu u tijelu (12,7-10). Trebaju naučiti da tjelesna slabost nije obavezno znak moralne slabosti i da nije zapreka intenzivnom duhovnom životu. Naprotiv, tek onda je moguće iskusiti da svemu dostaje Božja milost i blizina.

Kako su razumijevali njegovu nazočnost među njima, tako neka promatraju i njegove poslanice. Pošto su već razumjeli djelomično, Pavao se nada da će razumjeti do kraja. Do kraja razumjeti znači da će Korinćani trebaju razumjeti da je Pavao njihova slava kao što su i oni njegova (1,14). Pavao želi da se njihova proslava podudara s njegovom: da budu slava jedni drugima. Ovdje nailazimo na još jedan proplamsaj njegovog pastirskog srca. U r. 12 je kazao da je njegova slava svjedočanstvo njegove savjesti o njegovu životu i apostolskom djelovanju. A sada kaže da su Korinćani njegova slava. Ako poneko i može reći da su njegova djela opravdana svjedočanstvom njegove savjesti i onda se ponašati tako da izlazi izvan svih tokova, ne mareći i ne dajući se ni za koga, svjedočanstvo Pavlove savjesti nije jedino čime on opravdava i mjeri svoj život i rad. On kao čovjek i apostol svoj život mjeri ne samo svojom savješću nego i Korinćanima koji sad žive novim životom u Kristu. Njegov odnos prema njima nije samo poslovni, nego duboko osobni. On s njima stoji i pada. Nerazdvojno je vezan s njima. Nema svojih posebnih, osobnih vrhunaca u kojim ne bi bili prisutni i oni, jer oni su njegova slava. Ako želi razmišljati o svom osobnom probitku, ne može to činiti a da ne promišlja i o njihovom jer su oni njegova slava.

S druge strane, iako njima to još uvijek nije u potpunosti jasno, on je njihova slava; on je temelj njihova pouzdanja. Njihovo spasenje se ne bi moglo zamisliti od njegovog apostolskog služenja kojim im se davao. On im je navijestio radosnu vijest (1,19), on ih je rodio za Evanđelje (6,13; usp. 1Kor 4,14-16) i priveo ih je kao čistu djevicu da bi ih zaručio s Kristom (11,2). Svoje pomirenje s Bogom duguju njegovom radu i naporima (5,18-6,1). U dan Gospodina Isusa oni će biti vidljivi dokaz njegovog života i rada te zalogom njegova pouzdanja pred Bogom kao apostola (1Kor 9,2; Fil 4,2). Na neki način, govoreći slobodnim jezikom, oni su njegova svetinja, ono najvrednije što ima pred sobom i pred Bogom.

Govoreći o Pavlovoj molitvi, kazali smo da Pavao molitvu doživljava kao način borbe za vršenje apostolata u skladu s voljom Božjom te kao borbu za njegove odgajanike da se vinu do svega bogatstva, punine shvaćanja, do spoznanja otajstva Božjega – Krista… (Kol 2,1-2); svaka je njegova molitva usmjerena na promicanje Kraljevstva Božjeg u skladu s Božjim naumom. Nije onda nikakvo čudo da Korinćane, kao i pripadnike ostalih crkvenih zajednica koje je pastorizirao, smatra svojom slavom. Oni su najvažniji predmet njegovih molitava i oni su njegov osobni životni prioritet. Ovdje se lijepo nazire jedinstvo molitve i života. Ovdje imamo divan primjer duhovnosti jednog pastira u koja je sva okrenuta Kraljevstvu Božjem. Ukoliko Kraljevstvo označava vladavinu Božje istine, pravde, ljubavi i mira u pojedincu te u međuljudskim odnosima, Pavao je primjer pastira kod kojeg nailazimo na uravnotežen pristup i božanskoj i ljudskoj komponenti Kraljevstva. Kod njega nema prenaglašavanja pojedine komponente na uštrb druge. Skladno ih tretirajući, ugrađuje ih u svoju osobnu duhovnost i tako kao pastir postaje protočan za sve tri stvarnosti: za Boga i ljude u čiji suodnos skladno ugrađuje svoje osobne ambicije.

Sa svoje strane, Korinćani trebaju shvatiti da su Pavlova slava; ono najdragocjenije što ima. Neka ga tako shvate i onda im neće biti teško vjerovati mu. Onda će ga moći razlikovati od onih koji ne traže njih nego ono što je njihovo (usp. 12,14). Dakako, oni koji mu budu povjerovali i osvjedočili se u njegovu istinitost, shvatit će da je on njihova slava. Ponajprije jer im je navijestio pravog Isusa, posredovao pravog Duha i prenio pravo Evanđelje (usp. 11,4). Uz to, njihov ispravan stav prema onom koji se spreman rado trošiti i istrošiti se za njih (12,15) očitovat će i njih ispravnom zajednicom (usp. 13,5-7) jer su prihvatili poslanike (6,20), prihvatili njihovu službu pomirenja (6,18) i prepoznali da ih Bog po njima nagovara (6,20). Pavao im je bio posrednikom Božje milosti i njihov odaziv njemu jest početak njihove proslave. Odazivljući se njegovom djelovanju, idu ka svojoj proslavi; on je na neki način njihova slava. U njemu bi trebali prepoznati onoga koji ih je rodio u Kristu – njihov otac u Kristu (1Kor 4,15).

 

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.