Ez 37,12-14

Za proroka Ezekiela, kao vjernog Židova, strašna je stvar vidjeti mnoštvo tjelesa koja nisu dostojno sahranjena. Dotaći ih značilo bi postati u ritualnom smislu nečist kroz sedam dana. Kao svećenik, prorok Ezekiel ne smije dodirnuti nijedno tijelo osim onih koja pripadaju članovim najuže obitelji. Ipak, viđenje ga postavlja usred nebrojenih tjelesa mrtvih ljudi. Nakon što mu je Gospodin naredio da im prorokuje i naredi životnom dahu neka uđe u njih, ona su oživjela. Današnje čitanje zapravo je vrhunac cijeloga poglavlja jer Božji glas tumači kako su suhe kosti kojima je Ezekiel prorokovao zapravo Izraelci odvedeni u babilonsko sužanjstvo: postali su beživotni, bez nade i svježine. Njima, koji su povijesnom tragedijom iskusili tragediju prispodobljenu sasušenim kostima, Gospodin najavljuje novi život. Ako ih je njihov životni put odveo u katastrofu, u beživotnost njihov Bog jest Bog Živi i učinit će u skladu s preobiljem života koje odlikuje Njegovo biće – svojim zahvatom vratit će im svježinu i život. Iz babilonskog sužanjstva odvest će ih u predjele života – na područje Svete zemlje koju je obećao Abrahamu i njegovim potomcima.

Rim 8,8-11

Pavao ovdje upostavlja definitivnu razdjelnicu u poimanju života na onaj koji jest kršćanski i onaj koji to nije. Valja uočiti da za njega ne postoji spontani kršćanski život. Spontan čovjek je orijentiran sam na sebe, ako i čini dobro čini ga zato što to njemu odgovara. A sve dok ostaje u kriterijima svoga JA, još nije izišao iz svoje „tjelesnosti“ i nije otvoren Duhu. Oni koji su u tijelu ne mogu se Bogu svidjeti (8,8). Zašto? Oni koji žive pod vlašću tijela svoje misli i stremljenja upravljaju naravnim težnjama koje navodi u Gal 5,19: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, zavisti, pijančevanja itd. Čovjeku možda nije teško ne prepoznati se u djelima tijela. Međutim kad Pavao navodi plodove života po Duhu, tek onda u potpunoj jasnoći izranja što bi to značilo život po Duhu. U Gal 5,22 on ih nabraja: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Po Duhu živi onaj tko je u svoje srce pustio njegovo nadahnnuće tako da više ne živi sam od sebe i po sebi. Životodajni kontakt s Kristom moguć je samo preko ove spiritualizacije čovjeka. Umjesto vanjskih priznanja („mahanje zastavama“), kršćanski život za svoj temelj ima djelovanje Duha u kršćaninu. Konačnu konzekvencu Pavao izražava futurom: oživjet će smrtna tijela vaša po Duhu koji prebiva u vama.

Iv 11,1-45

Evanđelist Ivan ne krije kako Isus nije žurio odmah u Betaniju ozdraviti bolesnika, već je čekao dva dana, tako da je Lazar umro. Marta i Marija su u najmanju ruku začuđene. Zašto Isus tako postupa? Učenici su odahnuli kad su po završetku Blagdana Posvete Hrama napustili Jeruzalem i Judeju u kojoj su Isusa, vidjeli smo, htjeli više puta kamenovati i zato nemaju nikakve želje vratiti se onamo (usp. 11,8). Malo ih je primirila Isusova kratka pouka o postojanju različitih doba dana te o hodu u svjetlosti koja ga čini sigurnim. Kada su čuli da je Lazar zapravo umro, u Judeju se nipošto ne bi vraćali. Kao predstavnik njihovog zdravog realizma koji je sada poprimio pesimistične tonove, pojavljuje se Toma. Poći mrtvom čovjeku i u susret kamenovanjima od kojih su nedavno tek umakli, zaista je korak koji ne pruža nikakvu nadu pa Toma to sažima u kratku izreku – hajdemo da i mi umremo s njim (11,16)! Ovdje imamo evanđelistovu igru: Toma sada i ne sluti da će teologija prve Crkve na usta sv. Pavla umiranje s Kristom proglasiti prvim bitnim aspektom otajstva krštenja (usp. Rim 6,3-11). S obzirom da je uskrsnuće pokojnika, prema ondašnjem židovskom shvaćanju, moglo nastupiti do tri dana nakon smrti jer trećeg dana duša odlazi u Šeol, Isus je kanio stići kada prema očekivanjima Lazar bude mrtav već četvrti dan tako da će njegov izlazak iz groba probiti granice tadašnjih shvaćanja i ukazati na izvanrednost života i uskrsnuća kojeg Isus donosi. Marta, koja dijeli tradicionalna židovska očekivanja uskrsnuća u posljednji dan, Isus će pokazati da život vječni počinje sada i ovdje! Isus je Sin Božji i da poput Oca, ima život u sebi (5,21-26). I Marta izriče ispovijest vjere u Isusa koja je i svrha ovog Evanđelja (20,30). Susret s Marijom Isusa je doveo do suza. Valja uočiti kako su u ovom i slijedećem poglavlju kada se radi o vjeri u prvom planu žene. Odgovor vjere kojim Marta i Marija (a prije i Samarijanka) pristupaju Isusu predstavlja snažan kontrast nevjeri koju uosobljuju religiozni lideri i dio naroda. Isus, potresen u suočavanju sa smrću, počinje konačnu bitku protiv Sotone po kojemu je ona ušla u svijet. Marta, koja za sada još uvijek poprilično dijeli realističan stav sa Tomom jer ne bi otvarala grob zato što unutra zaudara – dakle, smatra da nema nade za život, trebat će korigirati i produbiti svoju vjeru. Svaki puta kada moli glasno, Isusova molitva sadrži zahvaljivanje jer ona je smatrana najvišom razinom molitve (usp. Mt 11,25-26). Iz njegovih riječi u 11,42 proizlazi da redovito moli tiho, a sada to čini naglas da bi njegovi učenici čuli i vjerovali. Pošto su on i Otac jedno (10,30), njegova je volja ujedinjena s Očevom, on ne upućuje molbu nego poziva Lazara iz groba (usp. 5,28-29). Treba reći Lazar nije uskrišen u punom smislu te riječi nego je samo vraćen u život kakav je živio i ranije. Uskrsnuće, u kršćanskom smislu te riječi, podrazumijeva ustajanje na posve nov način postojanja i života (usp. 1Kor 15,42-50). Da bi mogao ustati na takav život, Lazar će morati još jednom umrijeti. No, poruka znamenja je jasna. Nakon niza blagdana, Evanđelje po Ivanu ovom zgodom prispijeva trećem slavljenju Pashe. Lazarovo uskrsnuće ima označiti da je izvor života u Isusu, da je On uskrsnuće i život, On je Pasha i označava prijelaz iz tame u svjetlo, iz ropstva i smrti u slobodu i život. I to preko svih ljudskih očekivanja. Korizmeni hod jest duhovna priprema za hod u ovu novinu.

———-

Poput Marije i Marte, i mi bismo najradije upitali Isusa zašto je pustio Lazara da umre, zašto je pustio da toliki naši mili i dragi umru? Možda bismo Mu čak spočitnuli zašto ih nije spasio da ne umru ako ih voli i ako je svemoćan? Mnogo puta razne tragedije i smrt voljenih osoba stavljaju na ispit našu vjeru. Mnogo puta vjernik taj ispit ne položi i nastavlja živjeti sa gorkim okusom u duši…

To je ona strana istine koju mi znamo jer je proživljavamo. Što bi rekao na to Isus? Pogledajmo današnje Evanđelje! On nije ni pokušao spriječiti Lazarovu smrt – nek’ biološki proces ide prema svojim zakonima. On ne želi ovjekovječiti ovaj oblik života svoga prijatelja. Time nam daje poruku da ovaj život ne može postati vječan. On jednostavno računa s tim da ova vrsta života mora prije ili kasnije doći svome kraju, pa makar to bilo bolno, makar zaplakao za Lazarom…

Imajući to pred očima, tim je čudnije što toliki vjernici pokušavaju u nedogled produžavati ovaj život, pokušavaju ga olakšavati zoveći Boga da u njihovu životu intervenira čudesima; pokušavaju napraviti raj tamo gdje on ne može nići.

Dok je još s učenicima razgovarao kako će poći k Lazaru, vidljivo je da se oni boje smrti – tražili su da Te kamenuju i Ti sad opet ideš tamo? hajdemo da i mi umremo s njim! Njima je ovaj život sve, kao i mnogima od nas. Zato ih pomisao na smrt odmah paralizira. Smrt kao takva izaziva enorman strah pred kojim uzmiče sve drugo.

Ne može se biti Isusov učenik i bojati se smrti! Biti učenik znači prihvaćati gubitak svog života, darivati ga s ljubavlju – posaditi ga kao sjeme u tamu zemlje dok jednog dana ne donese višestruk urod. Tko izgubi svoj život poradi mene, taj će ga naći!

Isus im zato kaže: Lazar spava. Za Isusa biološka smrt nije kraj, nije katastrofa iza koje više nema ništa. Naprotiv, ona je spavanje, san iza kojeg slijedi novo buđenje i novi dan. U ono vrijeme su smatrali da prva tri dana čovjek još nije potpuno mrtav, ali 4. jeste Za Isusa Lazar spava pa makar je već i 4. dan u grobu.

Marta vjeruje da će Lazar uskrsnuti o uskrsnuću u posljednji dan. Tako mnogi vjernici i dan danas razmišljaju. Međutim, to nije utjeha nikome. Zašto bi Bog najprije dopustio da netko umre pa ga poslije ponovno oživio? Čemu dugo čekanje? Zašto trebam biti tako dugo konzerviran?

Isus zato kaže Marti: tko u mene vjeruje, ne umire! Kako ne umire kad vidimo da ga više nema? Nestaje u tami zemlje…

Cijeli naš život obilježen je stalnim izlaženjem i ulaženjem u ono bolje. Kad smo dovoljno narasli u utrobi majke i postane nam tijesno, izlazimo van. Živeći ovdje vani, kad nam ne odgovara jedna situacija, izlazimo iz nje i tražimo bolju i tako cijeli život. S njim nikad nismo zadovoljni, stalno nam nešto nedostaje i tražimo „bolji život“.

Zamislimo dva blizanca u majčinoj utrobi. Tamo žive, lijepo im je. I jednog dan jedan ode i ostavi ovog drugog. On počinje tugovati jer misli da je ovaj nestao, propao – da za njega više nema života jer ne zna da vani postoji još jedan svijet u kojem se može kretati, rasti, upoznavati druge, putovati, ženiti se, gledati biljke i životinje… On ne zna kamo je otišao njegov brat… Ne dolazi kazati mu kako je tamo vani! Sve dok ne iziđe i on, neće moći shvatiti da je njegov brat napustio uski prostor u kojem je do tada bio i da je ušao u jedan širi svijet koji je pun njima do tada nezamislivih mogućnosti.

Isus govori Marti da Njegov učenik ne ulazi u smrt nego u jedan drugačiji život, u drugi svijet – Božji svijet u kojem nema ovdašnjih ograničenja, patnje i smrti. Što je tamo, oko nije vidjelo ni uho čulo… (1Kor 2,9).

Zato Isusov učenik ne može prema smrti imati isti stav kao i drugi ljudi. Za njega smrt nije otići iz ovog života nego u njemu zauvijek ostati, biti na ovakav život osuđen za cijelu vječnost. Jedan od temelja neusporedive vedrine prvih kršćana bila je njihova živa vjera u taj drugi život i stoga su dan smrti smatrali pravim rođendanom – tek se tog dana čovjek rađa na pravi život!

Sigurno, svaki rastanak pa i ovaj boli, međutim ne boli jednako. Čak i grčki original Evanđelja pravi razliku: na jedan način plaču Marta, Marija, i Lazarovi prijatelji a na drugačiji način za Lazarovim odlaskom tuguje Isus. Kad ga je Isus povratio u život, pokazalo se tko poznaje tajnu života i smrti.

Maknite kamen, kazao je Isus okupljenima koji su na krivi način tugovali i plakali bez nade. I nama danas kaže: maknite kamen kojim ste zapriječili put vjeri, maknite kamen kojim gušite nadu u život – maknite kamen da bi vas mogla prožeti ljubav. Ona je ono sjeme novog, vječnog života. Ako nas vodi kroz kroz život, makar nas uvela i u tamu smrti – postat će sjeme novog života.

Prvi su kršćani, oslobođeni od straha pred smrću, bili slobodni i od straha pred bilo čime u životu. Mogli su u životu više uživati nego netko tko se boji svega i na svakom koraku vidi prijetnju. A ipak, ta sloboda nije ih navela da manje cijene i čuvaju život. Naprotiv! Upravo iz zapisa koje su nam ostavili vidi se njihov nesavladivi optimizam i nedostižna vedrina kojom su se radovali ovom životu, unaprešivali ga i išli prema onom budućem.

Mi često radimo potpuno suprotno. Ne usuđujemo se dovoljno vjerovati, nadati i ljubiti tako da na koncu gušimo i ovaj život koji je mnogima na žalost jedini.

Zato, maknimo kamen. Maknimo sve što nas dijeli od života i od njegove punine!