Čitanje Druge Knjige o Kraljevima

„Jednoga je dana Elizej prolazio kroz Šunam. A živjela ondje ugledna žena i ona ga pozva k stolu. Odonda, kad god prolazaše onuda, uvratio bi se k njoj na jelo. Ona reče svome mužu: »Evo, znam i vidim da je svet onaj čovjek Božji što prolazi ovuda. Načinimo mu sobicu na krovu, stavimo mu ondje postelju, stol, stolicu i svjetiljku: kad dođe k nama, povući će se onamo.«

Jednoga dana dođe on onamo, povuče se u gornju sobu i počinu ondje. Onda upita svoga slugu: »Dakle, što da učinimo za nju?« A on reče: »Eto, nema sina, a muž joj je vremešan.« A on reče: »Pozovi je!« Pozva je, a ona stade kod ulaza. »Dogodine u ovo doba«, reče joj, »zagrlit ćeš sina u naručju.“ (2 Kr 4,8-11.14-16)

Bračni par u nevolji – nemaju potomka, tu je čovjek Božji i na kraju njihove su želje uslišane. Na prvi pogled, stvari su tako išle. Međutim, ipak nije tako. U ovoj tako jednostavno prepričanoj zgodi neprimjetno je upakirana važna poruka. Elizej je kao prorok nastavio djelo proroka Ilije, svog prethodnika i učitelja. Kao i Ilija, i on je išao putem kojim se rjeđe ide – uskim putem kraljevstva Božjega. Nije bilo jednostavno družiti se s njim. Štoviše, lako je moglo postati opasno. Ovaj bračni par poziva Elizeja k sebi. Ne gleda na to što će reći drugi. Oni u njemu prepoznaju prije svega čovjeka Božjega. Ništa on od njih nije tražio, oni se sami njemu nude. Nisu tražili da im pomogne dobiti dijete. Ne. Oni su ljudi koji prepoznaju tko je Božji i stavljaju mu se u službu ne tražeći zauzvrat ništa. Isus će u evanđelju reći da ni čaša hladne vode neće biti zaboavljen onomu tko je pruži znajući da pomaže onomu koga Bog šalje. Nije propalo ni ženi Šunamki i njezinu mužu. Za razliku od mnogih vjernika koji stalno gledaju sebe i stalno za sebe nešto traže, ovi nisu tražili ništa a dobili su sve. Zar ne kako je divna vjera, kako je divan naš Bog! Dobar je Bog dobrima…

Čitanje Evanđelja po Mateju

„Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.

Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.“ (Mt 10,37-42)

„Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.“

Otac i majka, to su počeci čovjeka. Oni su njegov ulaz u život, među ljude. Oni su slika našeg početka, prvih uspomena, navika koje smo sticali. U širem smislu, mogu označavati sve ono što je na nas utjecalo, što nas je oblikovalo.

Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan – kaže Isus! Nema ništa protiv naših najmilijih. Nije mu žao ako ih volimo. Ali, Isus nije došao biti još jedna točka u našem dnevnom rasporedu. Još jedna opcija kojima smo ionako pretrpani.

Isus je došao biti naš novi život. Tko postaje Njegov učenik, mijenja se. Jer mijenja se njegov život. Bez pregovora ili umekšavanja. Malo prije ovog odlomka kojeg čitamo, Gospodin je rekao riječi koje govor o roditeljima stavljaju u pravo svjetlo: „Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi (Mt 10,34-36)“.

Isus učeniku daje novi život. Ako ga učenik uzima, malo po malo postaje drugačiji, čudan svojoj okolini. Što će činiti kad razlike i napetosti ozbiljno narastu? Istinski učenik – jer uči „istinovati u ljubavi“ (Ef 4,15) – neće svoje roditelje ili djecu ljubiti manje negoli ranije. Ne, poradi Isusa ljubit će ih više. No, neće se dati ni usporiti a kamoli zaustaviti na putu napredovanja za Učiteljem.

Krenuo je na put ostavljanja, odlaganja svog dotadašnjeg života – uzeo je svoj križ i „gubi svoj život“ – da bi svakim korakom koje čini za Isusom ušao u novi život, onaj kojeg Gospodin daje. Spomen oca, majke i djece Isusu služi da bi rekao: sve, pa i ono najbliže, najintimnije iz dosadašnjeg života, ako si učenik od sada ćeš gledati drugačije. Nećeš biti manje njihov niti oni tvoji. Ali od sada si moj i u sve pore tvoga života ući će novo svjetlo. I mijenjat će tvoje odnose. Jer ti postaješ novi!

„Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.“

Kao što je prošle nedjelje nakon zahtjevnih riječi o svjedočenju i prijetnji sudom Isus uzdigao pogled slušatelja govoreći kako Boge gleda vrapčiće, tako čini i sada.

Govor o ocu, majci i djeci mogao je zvučiti preoštar i prezahtjevan. No, nije usmjeren protiv najrođenijih i najdražih. Nipošto! Nije riječ o zapostavljanju nego o promjeni života u koju ulazi učenik. Ako te promjene stava nema, ako nema ostavljanja ranijeg života i odnosa koje je u njemu živio, je li on doista postao Isusov učenik ili obmanjuje sam sebe?

Razlog svemu ovom jest novi život kojeg učenik prima. Taj ga život povezuje s Nebom: „tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao“. To je novi identitet kojeg učenik dobiva. Novi život koji s nebeskih visina ulazi u njegovo srce, zahvaća ga i mijenja.

No, tu čudima nije kraj!

„Tko vas prima, mene prima…“

Oni koji su spremni na ovu novinu, znat će je uočiti na onima koje Isus šalje. Unatoč njihovim ljudskim nedostatnostima, otvoreno srce će kroz njih udisati ugodan Kristov miomiris (2 Kor 2,15-17).

U Evanđelju po Ivanu Isus je govorio o onima koji dolaze u svoje ime. Njihov uspjeh bit će veći ne samo od uspjeha onih koje On šalje, nego i od uspjeha Sina Čovječjega (Iv 5,39-44). I u ono a i u naše vrijeme mnogo je onih koji nastupaju, nude duhovne sadržaje i stječu sljedbenike. Tim je važnije prepoznati one koje Isus šalje.

Mnogo je znakova po kojima se oni poznaju. Ovaj odlomak nam nudi kao najvažniji – novi život. Onaj kojeg Isus šalje ušao je u taj život. I on će se moći zamijetiti unatoč njegovoj ljudskosti, ograničenosti i grešnosti. Svojim će djelovanjem svjedočiti za novi život. Na nj će pozivati druge, bodriti ih i olakšavati im taj put. Njihov nastup neće biti najugodniji – kao što nije bio ni Isusov – ali bit će jasan. Oni koji su spremni primiti Isusa i Onoga koji Njega šalje, razumjet će i prihvatiti.

Oni koje ne traže Njega nego sebe, neće ništa pronaći u onima koje On šalje. Oni će tražiti neke svoje putove, trudit će se ponuditi atraktivne stvari da steknu svoje sljedbenike. Ili će slijediti one koji pričaju šarenije i slađe. No, unatoč svoj privlačnosti, tu će izostati moment promjene, primanja novoga života i odvajanja od temelja na kojemu je počiva stari. Zato Isus kaže: Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan“.

Kad bismo ovo živjeli, drugačije bi kvalitete bili naši obiteljski, crkveni i društveni odnosi. Drugačije bi bile naše zajednice. Bile bi zdravije, s više Kristovog svjetla. I svi bismo bili sretniji. Umjesto zdvajanja nad oštrinom Isusove riječi, umjesnije nam je krenuti u blagoslove koje ona otvara.