U ono vrijeme:
Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.
Sto gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.
Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.
Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«

(Lk 6,39-45))

U naše vrijeme se kaže: riječi lete! To znači govori se svakako, može se svašta izreći, i istinito i neistinito, dostojno i nedostojno čovjeka.

Nekad ranije se radije naglašavalo: scripta manent – ono što je napisano ostaje. To je poziv i upozorenje što i kako se piše.

U prvom čitanju mudri Sirah poučava: nikoga ne hvali prije no što progovori
jer govor je kušnja ljudi. Dakle, u govoru se otkriva čovjek. Govoriti znači biti na kušnji jer iako je jezik najmanji od svih udova, sv. Jakov kaže da ga nitko od ljudi ne može ukrotiti (Jak 3,8).

No, već nam Sirah u prvom čitanju daje do znanja da ne misli na govorničko umijeće. Ne misli ni na istinitost govora, koliko god ona bila važna. On smjera tomu da govor očituje čovjekovu nutrinu, njegove osjećaje. I, još dalje: njegove nedostatke.

Gospodin Isus u evanđelju ide još dalje. Opisuje neke naše situacije u kojima volimo sebi dopustiti da se proglasimo vođama ili kritiziramo druge. No, na koncu neće reći da je to pogreška u govoru ili da je u pitanju slab kućni odgoj i sl. Ne. Naš govor dovodi u izravnu vezu s našim srcem: iz obilja srca usta govore! Na usta će izići ono čega je srce prepuno.

Dakle, Božja riječ nas neće propitivati o našoj učtivosti, manirima, eleganciji izričaja itd. Ona nam želi reći da ne možemo podići dobrotu naših nastupa dok ne pročistimo svoje srce. Možemo se truditi skriti puno toga u svojoj nutrini, no ono će ipak izlaziti van. Kada? Kad nas (ne)prilike dovoljno pritisnu.

Očito jedini put do pročišćenja našeg govora jest čišćenje srca. Pospremanje naše nutrine. Redovito i temeljito.

Malo tko od nas nije se našao u ovome kad Isus kaže da ne može slijepac slijepca voditi a da obojica ne padnu u jamu. Zar ne da smo htjeli biti vođe, ali se ispostavilo da ipak nismo bili na visini zadatka? Dobro je ako nismo napravili nikakvu štetu nego smo to na vrijeme uočili, negdje onako samo za sebe… Koliko smo puta spočitavali drugima ovo ili ono, a nismo vidjeli da imamo još većih nedostataka. No, jezik je bio brži.

Zašto? Zato što ga naša nutrina nije zaustavila. Nije mu viknula ono nešto u Pavlovom stilu: Krist je došao spasiti grešnike OD KOJIH SAM PRVI – JA! Ne, mi ćemo radije gledati u grijeh drugoga nego u svoj. I zbog toga opet nećemo pospremati svoju nutrinu. U ovoj točki – ako nije bilo prije – postaje jasno čije je to maslo. Znamo tko ima interesa da ne idemo naprijed i pronaći će sve moguće privlačne načine samo da nas zadrži u istom mjestu ili po mogućnosti još i unazadi.

Kako jasan mjerni instrument daje Isus kada kaže: nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom! Što je dobro a što nevaljalo? Apostol nam tu priskače i pojašnjava: nikakva nevaljala riječ neka ne izlazi iz vaših usta, nego samo dobra, da prema potrebi saziđuje i milost iskaže slušateljima (Ef 4,29). Riječ koja život diže a ne ruši, koja liječi i iscjeljuje, koja pukotine zatvara a ne produbljuje. Koja život umjesto propalim, čini vrijednim življenja.

Ovi svetopisamski naputci napose su važni u našoj eri instant-kršćanstva. Ono misli da je vjera s par naučenih snažnih, strelovitih molitvi rješavati probleme oko nas. A vidimo da je stvar puno, puno dublja i složenija. Jer Bog je duh (Iv 4,24) koji nas proniče do dna. On nije automat koji reagira na recitiranje molitvi nego želi se sjediniti s našim duhom, ispuniti naše srce. A u njega neće ući kad ga nađe nepospremljenog, punog koječega što je Njemu protivno.

Naravno, nikad čovjek – pa bio i najsvetiji – ovdje na zemlji neće završiti pospremanje svoje nutrine. Ali uvijek treba biti svjestan da u samu narav grijeha pripada to da osjećamo sklonost izbjegavati pogled u svoje srce, željeti ne suočiti se s onim što unutra buja i ne htjeti to priznati čak ni Bogu – poput Adama i Eve kad ih je nakon prvog grijeha upitao što su učinili? Nisam ja, Eva mi je dala…nisam ja, zmija me nagovorila…

Toj mučnoj, ali neobično važnoj zadaći sv. Pavao u drugom čitanju naviješta Radosnu vijest! Doći će čas kad će se ovo raspadljivo obući u neraspadljivost i ovo smrtno u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana:
Pobjeda iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj? Krist je u sebi pobijedio žalac smrti – grijeh – a pobijedit će ga i u nama, ako mu to dopustimo. S Njim ići u taj boj traži silan trud, ali neće biti besplodan. Neće za one koji budu postojani, nepokolebljivi. Što reći iz ove perspektive? Zar ne da nam trebaju oni koji će voditi u ovu borbu? Zar ne da nam trebaju oni koji će vidjeti izvaditi trun i iz svog i iz bratova oka? O, da – itekako nam trebaju! Trebaju oni koji su pobijedili i svoje srce i svoj jezik. Oni neće voditi kao slijepac, neće prići bratu na uvredljiv, ponižavajući način. Trebaju nam da bi Crkva, Tijelo Kristovo oživjelo u svakom svom udu…