„Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju…“ (Lk 6,27-38)

Koliko puta smo stali pred te riječi? Koliko puta smo ostali pred njima, izržali i suočili se? A koliko puta smo brzo odustali i prešli na nešto drugo?

Da je teško, jest teško je. I što je najglavnije, ovdje Isus progovara o onom svijetu, Božjem. Tako se u njemu živi, u njemu se tako stvari mjere. Velika je razdaljina od nas do tog svijeta, kraljevstva Božjega.

Kaže jedan vic: leži Crnogorac uz put, u hladu bora. Ide jedna lijepa djevojka. Ej, đevojko, vidiš li tu gore na toj stijeni cvijet? Vidim – odgovori ona. Uspni se i uberi ga, za tebe je!

Sve je tu: mladić, djevojka, cvijet i prigoda za susret. Sve je tu, ali samo jedne stvari nije bilo – nije joj on pružio cvijet. I zato propade prigoda. Ono čega nije bilo pokvarilo je sve.

Slično se događa s mnogim kršćanima. Kad stanu pred ove Isusove riječi, osjećaju da je teško s njima izići na kraj. I onda kažu sebi: pa činim toliko toga, ne mogu sve ni nabrojiti, ne mogu se svega ni sjetiti – to će valjda biti pred Bogom dosta. Ne može propasti sve ono dobro što sam ga učinio i činim, zar ne?

Sigurno, puno toga dobra smo uknjižili. No, imamo li i ono nešto bez čega bi sve moglo biti uzalud, kao kod ovog mladića koji djevojci ipak nije uručio cvijet? Što bi nam moglo uzmanjkati?

Pogledajmo mladog Davida, budućega kralja, u prvom čitanju. Progoni ga tadašnji kralj Šaul. Kralj je znao da David nije zaslužio biti ubijen, ali ljubomora, strah od rivala i tko zna što joj nukali su Šaula da progoni Davida.

A David, kad je došao u priliku da završi priču s proganjanjima tako što će ubiti svog progonitelja, stao je. Njegov prijatelj mu kaže da će jednim udarcem koplja sve riješiti. David ne dozvoljava. Iako zna da će ga Šaul i dalje progoniti.

Ne, nije on uživao u tome što je progonjen. Umjesto da situaciju mjeri iz svog ljudskog, osobnog ugla, iz svojih nedaća koje proživljava, on gleda iz Božjeg ugla. Šaul je Božji pomazanik – ne smije se dići ruku na njega!

Jedno je kako se progonjeni David osjeća i što bi udarac koplja prekinuo progone. Ali to ne može biti sva priča. Tu nedostaje pogled iz Božjeg ugla!  Kao da nam David želi reći: Bog je sa mnom, vjerujem da će me i dalje čuvati. Zato mogu svoj interes staviti u Njegovu ruku, pod Njegovu zaštitu. Štoviše, upravo zato što me štiti – i još više – upravo zato što želim biti Njegov, stvari moram mjeriti iz Njegova ugla. Hoće li to dobro završiti, David nakon pobjede nad Golijatom više ne sumnja u desnicu Božju koja ga drži i vodi.

Da, dragi prijatelji, to je ono presudno! Uz kojeg ugla mjerim situacije svog života? Iz same situacije, iz odnosa teško-lako, neugodno-ugodno itd. Ili mi je najvažnije što sam Božji i zbog toga sve mjerim iz ugla Onoga koji me drži i vodi kroz život?

Uzalud je tješiti se brojem učinjenih dobrih djela. Bez ovoga kršćanin je u velikom problemu, velikom nedostatku. Sada smo, kaže nam sv. Pavao u drugom čitanju iz 1 Kor, obilježeni slikom prvog, zemljanog Adama. U njemu je djelovao grijeh, a djeluje i u nama. No, po krštenju i daru Duha Svetoga počinjemo nositi sliku drugoga, nebeskoga Adama – Krista! Onoga čiji Duh nam progovara kada kaže: ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju…

Kad molimo dođi Kraljevstvo Tvoje, zapravo molimo da to u nama i oko nas postane stvarnost. Nek u mom srcu i oku vlada Božji pogled. Da vidim onako kako On gleda, kako On mjeri stvari. Jer tek onda ih vidim u skladu s punom istinom. Ako je i ne mogu svu sagledati, Božja riječ me vodi da djelujem u skladu s njom jer On je Put, Istina i Život.

Da, sve mogu imati, čak i brojna dobra djela, a ipak najvažnije može nedostajati. Osjećati sebe Njegovim, gledati na stvari iz Njegova ugla. A to je stvar ljubavi. Prva Božja zapovijed! I za nju smo mislili da smo je „riješili“…hm…

Koliko god problema osjećali, vidimo da ima rješenja. Ima puta za onog tko se otvori jer pred njim je Put, Istina i Život. Umjesto nabrajanja dobrih djela da bsmo se obranili, treba poći bliže Gospodinu, sve bliže. Rasti u ljubavi dok Njegov pogled ne postane moj, Njegov prioritet moj…Njegov Duh moj…Njegov život moj.