Bog je sve.

Da, slobodno možemo tako reći.

Oni koji bi nas optužili za panteizam, neka se malo strpe.

Bog je sve jer sve nam dolazi od Njega.

I ono što vidimo. I ono što ne vidimo.

Kamo god naša misao krene, uvijek se kreće samo po Njegovu djelu. Kad bismo izišli iz granica našeg svemira i našli bilo što, i to bi bilo Njegovo djelo. Jer izvan Njega i Njegova djelovanja ne postoji ništa. Sve što postoji, postoji zato jer ga On drži u postojanju.

Zato prvo čitanje kaže:

Gospodin je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izvede Gospodin rukom jakom i mišicom ispruženom, velikom strahotom, znakovima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko. I sad, evo, donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Gospodine, dao.

Dao im je slobodu. Dao im je zemlju, hranu… I to sve „rukom jakom i mišicom ispruženom…znakovima i čudesima“. Oni su to što jesu zahvaljujući Njemu, Bogu svomu.

Što, dakle, znači vjerovati? Ako znaš da je On sve i da si sve dobio od Njega, može li se tvoja vjera odnositi na nešto manje od toga – sve? Zar neće moja vjera, kao moj stav prema Onomu koji mi daje sve, obuhvaćati svega mene i sve moje?

Gospodin Isus nam je primjer koji do kraja razjašnjava situaciju. On je jedini među nama ljudima mogao biti nikad gladan, nikada umoran, nikada u bolovima, muci… Sotona mu je upravo to predlagao: pa što bi bio gladan? Zašto da ne uzmeš u svoju ruku sve ono što možeš? Zašto sad ne pozoveš anđele da te nose? Zašto bi ti bilo što nosio – zašto ćeš na kraju nositi križ?

Zašto?

Na ovo „zašto“ mnogi ne znaju ni početak odgovora a kamoli cijeli odgovor!

A vjera je upravo taj odgovor. Ondje gdje ima vjere, ima i tog odgovora. Gdje tog odgovora nema i gdje se ne živi, nema ni vjere. Osim na način tradicije, folklora.

Postavši jedan od nas, Isus nam pokazuje da ima smisla živjeti dan za danom, nositi terete koje pred nas stavlja svaki od njih. Nije rješenje uzeti u ruke moć i sve potčiniti sebi, čak i anđele sebi podložiti. Upravo to Sotona predlaže. Jer to golica čovjekovu maštu, to godi sebičnim i grešnim žudnjama našega bića.

Ali…

Kad bismo mogli otkloniti sve teškoće i uzeti svu moć, ne bismo više bili u dijalogu s Bogom. Onda bismo sebe smatrali središtem i izvorom onoga što jesmo i što ćemo sutra biti. Tu bi prestao naš odnos s Bogom, tu bi bio kraj vjeri.

Mnogi idu upravo tim putem. Istina, ne uspijevaju ostvariti te želje, ali ih se ne mogu ni okaniti – stalno su u njih zagledani. I zato tu nema vjere jer takav je stav protivan vjeri.

Isus, Sin Božji i Sin Čovječji, živi kao pripadnik naroda koji je svjestan da sve dobiva od Boga. Koji je jedini pravi odgovor na toliku Božju pažnju i ljubav? Ako mi sve, Bože, dolazi od tebe onda ću tako uzvratiti na Tvoju ljubav da sve što jesam i imam žeim dijeliti s Tobom. Zato je kao Sin Božji i Sin čovječji vršio volju Očevu, do kraja.

To je Put, tu su Istina i Život za nas. Sve ispod toga značilo bi ne biti probuđen za ljubav. Ostati zauvijek u čahuri svoje sebičnosti. Živjeti bez vjere.

Ako moja vjera tako živi, onda – kako nam kaže sv. Pavao u drugom čitanju – „ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava“.

Da, teško je izreći kolika je moć vjere. Ona premješta gore, ali samo kada čovjek sve što jest i što posjeduje dijeli s Bogom. Kada ide sve uzima po Njegovoj riječi. Tu pada moć Sotone a proslavlja se Bog.

Nije stoga čudno da je Sotona upravo tu najviše upire. Upravo na tom je išao kušati i samoga Sina Božjega. Tu kuša i nas, svaki dan.

Zato je dobro preispitati sebe: dijelim li sve s Bogom od kojega mi dolazi sve? Je li On doista moje sve, ili mimo – čak i protiv Njega i Njegove riječi – imam još neki svoj život?