Dušni dan

Bilo je mnogo teza s kojima negda izrugivahu a i danas ismjehuju nevjernici kršćansku vjeru. Jedna od njih glasila je otprilike ovako: kršćanstvo je utjeha pred strahotom smrti. Ja im dajem za pravo! Doista, kršćanstvo je zaista utjeha pred tajnom, pred jezom smrti! I to ne bilo kakva utjeha: ne nekakva jeftina nego prava utjeha i prava riječ pred tajnom smrti! Najozbiljnija riječ. Riječ previše jaka i zahtjevna da bi mogla biti jeftina!

Najbolje o tome svjedoče sami kršćani. Ili, bolje reći, ne svjedoče! Jer kad treba reći riječ pred odrom, nad grobom kršćani nerijetko, čak i svećenici djeluju zbunjeno i neuvjerljivo; kao dijete koje je u ruke dobilo prevelik alat pa ga jedva podiže a kamoli da može s njime nešto uraditi, tako u njihovim rukama djeluje Riječ Božja u tim trenucima. Eto, čak i svojom slabošću oni svjedoče jer njome jasno pokazuju da Riječ nije mogla izmisliti ljudska slabost, prevelika je i prejaka. To je, eto, lijepo uredila mudrost Božja da čak i svojom slabošću kršćanin svjedoči onima koji imaju oči! Da, Bog izabire i ono što nije da bi pobijedio ono što jest (1 Kor 1,27-28)!

Zato liturgija ne pozna plača jer ono o čemu ona govori nije smrt nego nada uskrsnuća. Ona nema suza koje ne bi bile obrisane rukom Božjom jer ona nije znak razdiranja, razdvajanja nego proroštvo o budućnosti i novom zajedništvu! Da si ti bio ovdje, moj brat ne bi umro, kaže Marta (Iv 11,21). Njezina velikodušna vjera, ophrvana emocijama, ovdje se prevarila. Tako isto i mi znademo misliti: gdje je sada u mom bolu Bog? Ako On postoji, zašto umiru nevini? Da si, Bože, bio ovdje, moji mili ne bi umrli!

Naprotiv, Bog je ovdje, ali ne kao oslobođenje od smrti. Isus nikada nije obećao da Njegovi neće umrijeti prirodnom smrću. Za Njega nije najveća vrijednost bila izuzetno dugačak život, beskrajno produžavanje života i preživljavanje. Za njega najbitnije nije bilo ne umrijeti, nego živjeti i to živjeti uskrslim životom. Taj život vječni, i prije nego što nastupi u svojoj punini, već sada može ulaziti u ovaj naš obični život ako ga natopimo vjerom i ljubavlju.

Baš zato što već u ovom životu postoji odvojak i usmjeravanje prema životu vječnom, Isus opominje da je od straha pred prirodnom smrću važnije imati strah pred promašenim životom, pred životom koji u sebe neće puštati ni dašak vječnosti, onaj slatki sjaj Božje bistrine, svjetla i dobrote. Treba se više plašiti praznog i uzaludnog života nego one posljednje barijere smrti koju ćemo prijeći čvrsto držani u zagrljaju Božje ljubavi koji nas neće pustiti u bezdan ništavila.

Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove (Rim 8,35)? Ni anđeli, ni demoni, ni život ni smrt! Bog će izbaviti naš dušu od smrti, noge od pada (Ps 56,14). On će osvetiti moj život – uskrsnućem.

Negdje prije čuo sam pitanje: zašto je Isus šutio tijekom sudskog procesa, zašto se nije branio kad je vidio da lažu protiv njega, zašto se nije borio za istinu? U Bibliji čovjek kao grešnik nije samo počinitelj grijeha, nego je i žrtva grijeha. Kada je Isus stajao pred sudom, da je istupio otvoreno i izrekao svu istinu o tome tko je kriv a tko ne, time bi opravdao sebe pred zemaljskim (lažljivim) sudom, ali bi čovječanstvo bilo osuđeno pred onim vječnim jer je istina da su svi sagriješili (Rim 3,23).

Isus je šutio, pristao je biti kriv, preuzeti na se krivicu svih krivaca, šutio je da nas spasi. Jer zna da je čovjek i žrtva grijeha. Svi koji griješe istovremeno su i žrtve, baš kao narod koji je vikao razapni, razapni tek nakon što je bio podgovoren (usp. Mt 27,20). Isus želi osloboditi žrtvu grijeha. Šuteći i spašavajući, nepravedno ide u smrt. Smrt će ga ugrabiti! Međutim, u tom nadljudskom sporu sa grijehom i smrću, Očeva je zadnja: Njegova presuda jest – Uskrsnuće! Time se Otac „osvećuje“ smrti jer joj otima ono na što ona nema pravo – nema pravo na Isusa, nevinog bez mane, ali ni na ljude koji su i žrtve, a ne samo počinitelji, grijeha. Njegova presuda jest Uskrsnuće, ljubav koja nema kraja.

Isusovo ime jest Bog spašava – Jehošua! Spasiti znači sačuvati. Ništa se neće izgubiti ni propasti: ni jedan osjećaj, ni jedna čaša hladne vode, ni jedna vlat trave koju u peć bacamo. Nad svime sjaji njegova dobrota!

I zato je prekrasna ona molitva u kanonu: privedi ih svjetlu svoga lica! Talijanski misal kaže doslovno: postavi ih da uživaju svjetlo tvoga lica! Da se u njemu raduju! Vjera, napori, borba, strepnje – sve to sada ustupa mjesto radosti.

I razum pred tajnom vječnosti mora zašutjeti. I on će ustupiti mjesto radosti. Bog se ne trudi uvijek zadovoljiti našu potrebu za objašnjenjima, ali brine i priprema kako bi zadovoljio našu potrebu za radošću. Za radost duše, srca, osjećaja. Za radost oka – za radost cijelog čovjeka.

Nije li to samo san? Davno prije negoli je izrijekom navijestio Gospodin Isus, naslutio je to psalmista – možda je upravo on bio onaj miljenik kojem Gospodin u snu daje. Njemu se, stoljećima prije Krista, raduje srce i kliče duša jer zna:

nećeš mi ostaviti dušu u podzemlju

ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.

Pokazat ćeš mi stazu života,

puninu radosti lica svoga,

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.