27. nedjelja kroz godinu (II)

„U ono vrijeme: Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše: »Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.“ (Mk 10,2-16)

Odlomak Evanđelja od ove nedjelje to jasno pokazuje i stoga stavlja sve na svoje mjesto. Jer pred nas stavlja visoki Božji san o čovjekovoj ljubavi i zajedništvu. Bog je imao san o čovjeku, njegovoj ljubavi. O obitelji kao toplom gnijezdu u kojem će svatko niknuti. Biti nahranjen i napojen za život. A kad sazrije kao čovjek i vjernik, onda će sam svijati svoje gnijezdo. I u njemu dizati nove živote. Tako čini ljubav ako je ima, ako je živa. I zdrava, plodna.

Govore nam danas s mass-medija: brak je besmislen, nemoguć. Jest, upravo tako. Nemoguć je ako ga čovjek želi živjeti sam, svojim silama. Na bilo koji način. Nemoguć je u modernom mentalitetu samoobožavanja čovjeka gdje se više ne spominje grijeh. Jer to satire čovjeka – treba ga osloboditi! (Stoga više ne važi moral, pitanje dobra i zla…tu je razlog zašto se stariji pitaju kakva su ovo vremena došla i kamo to vodi?)

Zgodna je slika uređenja kuće kao slika bračnog zajedništva. Kad ljudi uređuju kuću, zar ne nije nikakvo čudo da netko ili oboje supružnika naprave jednu ili više pogrešaka, i pojedinačno i zajednički. I što se dogodi potom? Ništa strašno ako se stvar može popraviti. Svjesni su da ne znaju i ne mogu sve. Čovjek je ograničen i mora negdje pogriješiti, ne biti na visini događanja.

Tako je i u zajedničkom životu ljudi, svatko prije ili kasnije, na ovaj ili na onaj način pogriješi, ne može ili ne želi ovo ili ono, napravi nešto samovoljno, ili ne mari pa propušta i vidjeti i djelovati… Bez toga ne može. Svatko to čini, prije ili kasnije.

I zato u ljudskoj zajednici – pogotovo se to vidi u braku – svatko je potreban oproštenja. Da, i svatko treba biti svjestan svoje ograničenosti i grijeha, i svatko je potreban oproštenja. I treba ga dobiti. I svatko se pri tome treba osjećati prihvaćen. Štoviše – voljen!

I kroz sve to oslobođen – ne moram biti savršen jer ni ne mogu biti. To je divna sloboda koja me oslobađa i preda mnom samim i pred drugima. Jedni druge možemo oslobađati! Jedino na taj način i istina i ljubav mogu doći na svoje.

Što bi se dogodilo da toga nema? Zar ne da svaki onaj tko nešto gradi – zamislimo neke inžinjere na nekom projektu – itekako bdije nad onim što i kako gradi? I čim vidi da je nešto pošlo krivim putem, odmah staje, preispituje stvari i čim prije mijenja na bolje. Inače neće dovršiti stvar ili ona neće biti dobra.

Tako je i s pogreškom/grijehom u ljudskom životu. Ona nije nešto što se želi niti učiniti a još manje priznati drugima. Ali… Gledati u svoje pogreške i grijehe znak je da gradim srcem – kuću, obitelj, ljudsku zajednicu, novi svijet.

Nakupiti svojih grijeha u hrabrom preispitivanju znači čistiti i sebe i ono što gradim. Što ih je više pronađeno, bolje sam čistio. Više sam ljubio dobro. A što manje čovjek u njih gleda, manje se trudi i oko dobra.

I kad sebe tako počne upoznavati, stječe sposobnost da prihvati i drugoga, i u njegovim kvalitetama i u njegovoj ograničenosti/grešnosti. Tu počinje nova razina slobode. Sada je moguće zajedništvo na svim razinama. Pa i na onoj delikatnoj kao što je brak i obitelj.

Da, čak i grijeh – ako ga čovjek gleda kao nešto što se mora pokupiti i odstraniti, a ako se ne može onda ga se nosi u prihhvaćanju i svoga i tuđega – postaje važan element recepta za zdrav život i pojedinca i zajednice. Preko njega i poradi njega čovjek i zajednica rastu u otrebnoj skromnosti, poniznosti i međusobnom prihvaćanju koje oslobađa i iscjeljuje čovjeka. Brak je ne samo moguć nego i potreban jer “nije dobro da čovjek bude sam” (Post 2,18), čujemo u prvom čitanju.

I zato brak se ne može do kraja shvatiti a kamoli živjeti ako u njemu Bog nema mjesta. Ako čovjek ne upija zrnca Kraljevstva. Više nego ikoje ranije, naše vrijeme svjedoči upravo o tome. Mlak ili slabašan vjerski odgoj u obitelji, „otrpljen“ vjeronauk, radi reda i bez pravog interesa primljen sakrament sv. Potvrde (i stoga upitnog učinka) i kao rezultat imamo: nedovoljno zrelog mladog vjernika koji – iako voli svog bračnog partnera – neće uspjeti živjeti Božji san o sretnom čovjeku, koji živi u ljubavi. U svojoj obitelji.

Jer kraljevstvo Božje treba primiti kao dijete. S bezgraničnim povjerenjem, s radošću koja će biti snaga da se uvijek može početi iznova. Tada ima smisla i zašutjeti, i činiti stvari koje ne razumijem. To je čudo: tek ondje gdje ima vjere da ima smisla drugome dati prednost i podnijeti žrtvu, tek tu će biti opravdano iščekivati plodove i radost. Ljudi našeg vremena, što su više bez Boga, to će manje moći živjeti za drugoga, žrtvovati se, ali će imati i manje vjere u plod. I manje radosti. Zato živimo u vremenu u kojemu nitko nikomu ne šuti, ništa ne želi trpjeti, ali se i sve manje ima čemu radovati. Vrijeme neke sive žurbe, borbe svak’ za se; bez zadovoljstva i bez radosti. Bez sreće jer nije dobro da čovjek bude sam!

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.