Treba li svaki odlomak evanđelja tumačiti?

Ne, ne treba!

Iako to često činim, smatram da su neki toliko jasni da im naša ljudska riječ može samo smetati.

Jedno od takvih jest evanđelje od sljedeće nedjelje. Evo ga:

U ono vrijeme: Ivan reče Isusu:

»Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.«

»Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«

»Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.«

»Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.« (Mk 9,38-43.45.47-48)

Treba ga samo polako čitati, zastati na svakom odlomku dok ne prepoznam sebe. O meni ono priča…

No, s ovim i ovakvim evanđeoskim tekstovima imamo drugi problem: Isus je tu previše jasan, oštar…mnogima nije ugodno čitati ove retke. I onda ih izbjegavaju.

Osobno nisam nikada u raznim grupama za kršćansku duhovnost ili kod pojedinca čiji profili obiluju duhovnim sadržajima naišao na ovo evanđelje…i slična njemu (npr. Govor na Gori se također rijetko citira). Što to znači?

Ovo što ću sada reći nije optužba ni na koga nego više poziv na razmišljanje.

Ovih dana čitam knjigu Paul C. Vitz, “Psihologija kao religija. Kult samoobožavanja” (Verbum 2003).

On govori o tzv. humanističkoj psihologiji koja za cilj ima čovjekovo samoostvarenje. Pokazuje njezine veze s New Ageom, rušenjem moralnih vrijednosti, pojavom rodne ideologije, širenjem depresije u modernom svijetu… Sve se svodi na to da novi pravci psihologije i psihoterapije čovjeku govore da je on cilj svega i obećavaju da će mu pomoći nek se tako i samoostvari. U biti, kaže autor, to je put kojim su davno ranije krenuli Adam i Eva, zastranili i izgubili se. Bog ih je krenuo tražiti…

Autor je na konkretnim primjerima pokazao gdje se takve ideje provlače kroz našu svakodnevicu preko medija, literature…mnogi ih ne uspijevaju razlučiti od zdrave religije. Dakle, mnogi i kršćanstvu pristupaju iz ovih pozicija. Iako se po sebi kršćanstvo i egocentrizam međusobno isključuju, to ne znači da u praksi čovjek ne može smatrati da je kršćanin, čak i bolji od drugih, čak i voditelj neke grupe za duhovnost, a u isto vrijeme zapravo živi po receptima koje iznalazi njegov ego ili koje je razradila i iz svih medija nudi tzv. moderna humanistička psihologija.

Činjenica da ovih i ovakvih Isusovih riječi ne susrećemo po fb-objavama poziva na budnost i oprez. Kako je moguće da kršćani i grupe za kršćansku duhovnost zaobilaze Isusovu riječ i radije stavljaju razno-razne citate koji se očito shvaćaju u nekom sladunjavam smislu, ugodnom oku i uhu..koji puno obećava i tješi a ništa ili veoma malo zahtijeva?

Ako je egocentrizam naša rak-rana, naša iskonska slabost još od Adama i Eve, tim bismo trebali biti oprezniji i pomnije sebe pratiti: što se u meni događa kad čitam neke riječi? Je li moguće da mi baš uvijek riječi nekog čovjeka – pa bio i najveći svetac – bolje odgovaraju nego li Isusova riječ? Zašto je to tako? Je li moguće da u ljudskoj riječi pronalazim više topline i podrške nego u Isusovoj? Kakva je u tom slučaju moja vjera? Je li u njezinu središtu Isus ili moji osjećaji, potreba za ugodom? Ugoda po svaku cijenu pa ako treba i Isusa ću utišati i slušati neke ljepše citate?

Evo dragi prijatelji, za neke evanđeoske retke ne treba analize. Ali analize treba za onog tko čita, kako ih čita, zašto mu nisu svjetlo nego ima neka druga svjetla… Analizi tada treba podvrći čitatelj sam sebe. Isus je barem tada jasno Svjetlo svijeta i ne treba nikakvih pojašnjenja, a objašnjenje čitatelj treba dati sam sebi – zašto pred tim Svjetlom radije ruke pružam prema nekim malim lampicama?

(Ako netko krene čitati ovu knjigu, da se ne bi obeshrabrio preporučam početi npr. sa str. 123, jer ranija poglavlja su teorijske razrade puno bliže onima koji prate psihologiju na znanstvenom nivou. Dakle, drugi dio knjige je usmjeren prema praksi i veoma jasno pokazuje bit problema kojega mnogi nisu svjesni)